Skip to content

Bolesničko pomazanje bolesnicima

Tko može primiti sakrament bolesničkog pomazanja i koliko puta u životu? Pripravnici na krizmu ovo će zacijelo smatrati jednim od lakših pitanja. Odgovorit će da se ovaj sakrament može podijeliti bolesniku koji boluje od neke ozbiljnije bolesti, te da se pomazanje može ponoviti u slučaju kada bolesnik ozdravi pa se ponovno razboli kao i u slučaju da se u istoj bolesti bolesnikovo stanje bitno pogorša. I vjeroučitelj onda mirno može reći: “Sjedni, pet!” Čini se međutim, da ovo nije uvijek jasno ni onima koji su završili teološki fakultet i primili sveti red. Čuli smo već da se na određenim duhovnim susretima prilično nediferencirano podjeljuje ovaj sakrament gotovo svim polaznicima. Tako je i meni jednom zgodom jedna pobožna duša, onako usput, povjerila kako redovito prima sakrament bolesničkog pomazanja jedanput godišnje, jer njoj i njezinoj skupini to preporučuje svećenik, duhovnik te skupine. On to argumentira, kako ona to prenosi, tvrdnjom da taj sakrament valja redovito primati, jer, “čak i onaj koji misli da je zdrav, zasigurno u sebi ima neku bolest koja mu nije poznata”. Što reći na ovo? Ponavljanje je majka mudrosti. Da ne bismo ulazili u polemiku i rasprave nalik onima iz žutog tiska, prisjetit ćemo se, što o tome govori nauk Crkve. 


09


Red bolesničkog pomazanja[1] jasno određuje da se ovaj sakrament ima dijeliti onima koji su teško bolesni, pri čemu je očito da se misli na bolest tijela, a ne duše.

Sakrament bolesničke pomasti dijeli se onima koji su teško bolesni, tako da se pomažu na čelu i rukama propisno blagoslovljenim maslinovim uljem…[2]

Pri tome se ne misli nužno na smrtnu bolest. Tako i Sabor govori da ovaj sakrament “nije sakrament samo za one koji se nalaze u krajnjoj životnoj pogibelji. Sigurno je već prikladno vrijeme za njegovo primanje netom se vjernik zbog bolesti ili starosti nalazi na početku smrtne pogibelji”.[3] Štoviše, može se podijeliti i djeci ako mogu razumjeti da im ovaj sakrament može biti okrepom.[4] Nadalje, bolesničko se pomazanje može ponoviti ako nakon primljenog pomazanja bolesnik ozdravi pa opet teško oboli, ili ako se u istoj teškoj bolesti bolest bitno pogorša. Jednako tako se ovaj sakrament može primiti prije kirurškog zahvata, kao i u starijih osoba kod kojih nastupa sve veća nemoć.[5] Pomazanje se može podijeliti čak i onima koji su izgubili svijest ili uporabu razuma, ako se predmnijeva da bi ga kao vjernici zatražili da su pri svijesti.[6]

I tu je sva mudrost. Ne može se ovaj sakrament dijeliti umišljenim bolesnicima, niti se on može smatrati “podlogom” za uspješno doživljene seminare i duhovne vježbe. Osobito je nekorektno i protucrkveno “kombinirati” ga s iscjeliteljskim i spektakularnim seansama nekih molitvenih i inih događanja pred velikim skupom vjernika. Isto je tako krivo ponavljati ovaj sakrament bolesnicima kod kojih se nisu ostvarili već spomenuti uvjeti. Problem je, očigledno, u tome da se na spomenutim duhovnim veleskupovima upravo ide za posebnošću, spektakularnošću, specijalnim efektima i forsiranjem religioznih čuvstava. Za bojati se je da sve to – svjesno ili nesvjesno – samo ide u prilog (samo)promociji određenih svećenika i voditelja.

A što je s podjeljivanjem pomazanja skupini vjernika, eventualno pod misom? Ni tu nema nikakvih dvojbi. Crkvene su odredbe jasne. Naime, gdje god je to moguće, liturgija predviđa i preporuča zajednička slavlja. Time se na poseban način očituje da je liturgija bogoslužje Crkve, a ne privatno slavlje. Podsjetimo kakva su slavlja bolesničkog pomazanja predviđena, osim onog najčešćeg, slavlja pomazanja za samo jednog bolesnika.

  • Koncelebracija pomazanja za vrijeme euharistijske koncelebracije. To je slučaj kada u sklopu koncelebrirane mise svećenici podjeljuju bolesničko pomazanje skupini bolesnika.
  • Koncelebracija pomazanja za vrijeme euharistijskog slavlja: u sklopu mise svećenik podjeljuje bolesničko pomazanje skupini bolesnika.
  • Koncelebracija pomazanja izvan mise: svećenik izvan mise podjeljuje pomazanje skupini bolesnika (npr. u bolnici).

Koncelebracija pomazanja za vrijeme euharistijske koncelebracije ostvaruje se na osobito lijep način npr. u Lourdesu. U sklopu posebne koncelebrirane mise za bolesnike ovaj se sakrament podjeljuje većoj skupini bolesnika koji su redovito u prvim redovima u invalidskim kolicima ili na posebnim ležajevima. Teško nam je vjerovati da se u tome slučaju među bolesnike ubaci tko god želi. Po sebi bi takvo slavlje moglo biti npr. u kakvom biskupijskom svetištu u prigodi koja bi bila posebno određena.

Koncelebracija pomazanja za vrijeme euharistijskog slavlja može biti u svakoj župi npr. jedanput godišnje, kada se bolesnici dovezu u crkvu gdje onda u sklopu mise župnik podjeljuje pomazanje cijeloj skupini bolesnika koji za to imaju uvjete.

Koncelebracija pomazanja izvan svete mise ponajčešće se ostvaruje u bolnicama ili u ustanovama za njegu starijih i bolesnih: prikladnije je da se ovaj sakrament zajedničarski slavi.

Međutim, u svim ovim slučajevima nužno je paziti na gore navedene odredbe Crkve, pa da primaju ovaj sakrament oni na koje se odnosi. U tome slučaju je zacijelo župnik prvi koji treba vrednovati tko može primiti ovaj sakrament, a tko ne. Iako crkveni propisi glede nadležnosti svećenika za slavlje bolesničkog pomazanja nisu tako strogi kao kod slavlja ženidbe, ipak je nekorektno i nerazborito da pojedini svećenici podjeljuju pomazanje ljudima koje ne poznaju i za koje crkveni propisi ne predviđaju primanje ovog sakramenta. Stoga će biti razboritije i korektnije da se – osim u hitnim slučajevima – sakrament bolesničkog pomazanja podjeljuje bilo u župi, gdje župnik poznaje svoje vjernika i zna za koje je bolesnike indiciran, bilo u bolnici ili u ustanovi za starije i nemoćne, gdje bolnički svećenik vrlo dobro zna kome i u kojem trenutku se on može podijeliti. Za velika slavlja bolesničkog pomazanja, kao u već spomenutom primjeru biskupijskih svetišta – bilo bi razborito tražiti preporuku župnika.

Odredbe Crkve i crkvenog učiteljstva su jasne.[7] I potrebno ih je obdržavati. Jer, kako to više puta spomenusmo, svetinje treba sveto dijeliti. Mi smo službenici otajstava, a ne njihovi vlasnici. Zato je u najmanju ruku čudno da upravo oni kojima su te odredbe poznate i koji bi trebali djelovati u ime te iste Crkve, na svoju ruku tumače propise i na svoju ruku uvode od Crkve nepriznatu praksu. Trebaju li biskupi u tome smislu donijeti nekakve odredbe? Samo jednu: da se ima obdržavati ono što je već propisano i određeno. Da ne bismo nalikovali nekim kršćanskim zajednicama gdje svaki propovjednik ima svoju “Crkvu” i svoju “crkvenu nauku”


[1] Rimski obrednik, obnovljen prema odluci svetog ekumenskog sabora II. Vatikanskog, a proglašen vlašću papa Pavla VI, Red bolesničkog pomazanja i skrbi za bolesne, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1973. (=RBP). Zadnje izdanje 2009. god.

[2] PAVAO VI, Apostolska konstitucija o sakramentu bolesničkog pomazanja “Sacram unctionem infirmorum”, u RBP, str. 9.

[3] SC 73; usp. RBP 8-14. ZKP kan. 847, § 1; KKC 1514.

[4] Usp. RBP 12.

[5] Usp. KKC 1515.

[6] Usp. RBP 14.

[7] U sličnim pitanjima jedan pravnik – s pravom – primjećuje: “Što o tome treba posebno pisati i što se o tome treba posebno raspravljati? Zakonik kanonskog prava i ostali crkveni propisi o tome jasno govore i u tome nema nikakve dvojbe. Potrebno je samo to pročitati i prema tome postupiti”.

dr. Zvonko Pažin

dr. Zvonko Pažin

Župnik u Čepinu i profesor liturgike na KBF-u u Đakovu
dr. Zvonko Pažin

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Skrb za bolesne U dušobrižništvu pod skrbi za bolesne obično podrazumijevamo sakrament bolesničkog pomazanja. Uz ovaj sakrament htjeli bismo međutim u ovome članku re...
Dušobrižništvo bolesnika U našim liturgijsko-pastoralnim razgovorima, razmatranjima i raspravama, vraćamo se često na sakrament bolesničkog pomazanja, odnosno, općenito na duš...
Krunjenje slike Blažene Djevice Marije Slika Gospe Sinjske – jedna od poznatijih u Hrvatskoj – karakteristična je po zlatnoj kruni koja je stavljena na njezinu glavu. Možda nekima i...
Blagoslov opata i opatica Predstavljamo opet jednu jedva poznatu liturgijsku knjigu za koju nemamo službeni hrvatski prijevod. Radi se o Redu blagoslova opata i opatice...
Posveta djevica Možda je manje poznato da se cjelovit obred redovničkog zavjetovanja sve do Drugog vatikanskog sabora uopće nije nalazio u rimskim pontifika...