Subota, 4 prosinca

Bolesničko pomazanje pod misom


Nije lako uređivati i držati u određenim okvirima liturgijska slavlja u kojima sudjeluje veći broj vjernika. Evo primjera. U svakoj će se župi naći određeni broj težih bolesnika koji – iako tjelesno veoma nemoćni – insistiraju da ih njihovi ukućani dovezu u crkvu na „veliku ispovijed“, želeći time dokazati i pokazati da oni nisu teški bolesnici kojima svećenik treba doći u kuću. I što se događa ako župnik nakon ispovijedi, gledajući takve starce koji se doslovno jedva drže na nogama (znajući da nije u redu dijeliti pričest izvan mise) kaže vjernicima: „Evo, oni koji su stariji i teže bolesni, mogu sada pristupiti pričesti“? Naravno, svi vjernici stanu u red… Konačno, reći će netko s pravom, da i sadašnja liturgija predviđa pričest izvan mise i to bez nekih strogih ograničenja. Međutim, što reći u puno ozbiljnijem slučaju kada župnik za Dan bolesnika pozove bolesne i starije u crkvu i onda – u sklopu mise – najavi da će podijeliti pomazanje starijima i bolesnima, pa onda pristupe gotovo svi prisutni? Kao da vjernici žele reći: „Pa kad se već nudi, zašto ne?“ Konačno, reći će takvi, „tko je to posve zdrav, pogotovo ako je navršio četrdesetu?“ Je li takvo razmišljanje u redu? Ovdje ne bi trebalo biti dvojbe. Na takav se način ovaj sakrament ne bi smio podjeljivati. Naime, odredbe Crkve su posve jasne o služitelju i primatelju ovoga sakramenta, kao i o zajedničkom slavlju ovoga sakramenta u misi i izvan mise.[1] Evo na početku temeljne odredbe o slavljenju ovoga sakramenta:

“Sakrament bolesničkog pomazanja dijeli se onima koji su opasno bolesni tako da se mažu na čelu i na rukama maslinovim uljem ili, prema potrebi, drugim biljnim uljem, propisno blagoslovljenim, izgovarajući samo jedanput ove riječi: ‘Po ovom svetom pomazanju i po svojem preblagom milosrđu neka te Gospodin milošću Duha Svetoga pomogne; neka te oslobođena od grijeha spasi i milostivo podigne’”[2]


1. Služitelj


Obrednik veli da je samo svećenik vlastiti služitelj ovoga sakramenta,[3] s time da „redovito obavljanje te službe spada na biskupe, župnike, župne vikare, kapelane u bolnicama i na poglavare kleričkih redovničkih zajednica“.  To je i razumljivo jer, uz biskupa, svećenik kojemu je povjerena određena zajednica, najbolje poznaje svoje vjernike i može razborito prosuditi u kojem je slučaju indicirano podijeliti ovaj sakrament. Osim toga, on će redovito znati je li bolesnik ovaj sakrament već primio, tako da se – protivno odredbama – ovaj sakrament ne bi ponavljao. Kada je u pitanju veći broj bolesnika odredba je još restriktivnija: „Na dijecezanske biskupe spada ravnati slavljima na kojima se radi primanja svetog pomazanja okupi veći broj vjernika“.[4]

Očito se želi izbjeći mogućnost da se ovaj sakrament podjeljuje onima koji ga ne potrebuju, ili onima koji su ga već primili. Zbog toga svećenici kojima vjernici nisu vlastiti, po sebi ne bi trebao podjeljivati ovaj sakrament bez barem predmnijevane suglasnosti vlastitog župnika (kapelana, redovničkog poglavara). Međutim  jasno da će u teškom i očiglednom slučaju svaki svećenik moći podijeliti pomazanje bolesniku koji je teško bolestan, a ne može lako doći do vlastitog svećenika.

Ovdje odmah uočavamo da je dvojbeno dijeliti ovaj sakrament prigodom duhovnih obnova i „seminara“, jer voditelj takvih obnova ne može dovoljno poznavati te vjernike i, konačno, nije za njih nadležan. Kada se to ne poštuje, redovito se događa da ovome sakramentu pristupaju oni za koje on nije namijenjen kao i oni koji taj sakrament opetovano barem jedanput godišnje primaju i to čak po savjetu samih voditelja takvih duhovnih okupljanja.


2. Primatelj


Sabor izričito govori da je prikladno vrijeme za njegovo primanje „netom se vjernik zbog bolesti ili starosti nalazi na početku smrtne pogibelji“.[5] Može se podijeliti i djeci ako mogu razumjeti njegovo osnovno značenje.[6] Ono se može ponoviti u drugoj bolesti ili u slučaju pogoršanja u istoj bolesti, kao i u slučaju starijih osoba koje obuzima nemoć.[7] Može se podijeliti i onima koji su izgubili svijest, „ako bi ga kao vjernici barem uključivo bili zatražili dok su bili pri zdravom razumu.“[8]

Obrednik naglašava da se ovaj sakrament podjeljuje onima koji su „pogibeljno bolesni“, s tim da je dovoljno „da o tome postoji razborit i vjerodostojan sud, kloneći se svih tjeskoba i po potrebi posavjetovavši se s liječnikom.[9] Obrednik razborito veli da se u procjenjivanju težine bolesti treba kloniti „svake tjeskobe“. Prema tome, vlastiti svećenik može podijeliti ovaj sakrament kada smatra da se radi o ozbiljnijoj i pogibeljnoj bolesti, a kod ljudi u poodmakloj dobi i neka po sebi nevinija bolest (gripa) može biti pogibeljna. Za to je dovoljan „razborit i vjerodostojan sud“. Međutim, nipošto se ne može opravdati višekratno podjeljivanje ovoga sakramentima jednom bolesniku u istoj bolesti. Prema tome, prema crkvenim odredbama bolesničko se pomazanje ne smije podjeljivati onima koji imaju određene (nepogibeljne) zdravstvene tegobe (a tko ih nema nakon navršene četrdesete godine života?), a protivno je svim propisima opetovano podjeljivati pomazanje (svake godine) prigodom određenih duhovnih sastanaka („seminara“). Teško je razumjeti da ovakvu praksu – protivno svim crkvenim propisima – uporno preporučuju i provode određeni svećenici, kao da nisu završili studij teologije i kao da ne pripadaju istoj Crkvi…


3. Slavljenje pomazanja u misi


Obrednik jednostavno veli da se pomazanje može slaviti u misi, kada to bolesnikovo stanje dopušta, poglavito ako se bolesniku daje i pričest.[10] Slavlje može biti u crkvi, bolničkoj kapelici, pa čak i u bolesnikovoj kući na prikladnu mjestu.[11] Redovito se uzima misa za bolesne u ruhu bijele boje. Ako je u pitanju nedjelja došašća, korizme, vazmenog vremena te ako je u pitanju koja svetkovina, Pepelnica ili dani Velikog tjedna, uzima se misa dana. Pomazanje se dijeli iza homilije. Započinje litanijskom molitvom (koja može biti i nakon pomazanja). Slijedi polaganje ruku, blagoslovna molitva nad uljem ili posvetna molitva ako ulje nije blagoslovljeno te sâmo pomazanje. Misa se nastavlja pripravom darova, a bolesnici i nazočni mogu se pričestiti pod objema prilikama.


4. Slavljenje pomazanja u velikom skupu vjernika


Ovaj se obred može primjenjivati na hodočašćima ili drugim većim skupovima vjernika, a ako je zgodno i u bolnicama.[12] Važno je uočiti sljedeće odredbe:

„Ako pak, po sudu dijecezanskog biskupa, sveto pomazanje ima primiti mnogo bolesnika zajedno, neka se ordinarij ili njegov delegat pobrine da se točno vrše svi izdani propisi o dijeljenju svetog pomazanja (br. 8-9), o pastoralnoj pripravi i o liturgijskom slavlju (br. 17, 84, 85). Njegova je također dužnost, ako je takav slučaj, odrediti svećenike koji će sudjelovati u dijeljenju sakramenta.“[13]

Naglašeno je, dakle, dvoje. Prvo, biskup ili njegov delegat ima ravnati slavljenje bolesničkog pomazanja  u velikom skupu vjernika, pri čemu se trebaju obdržavati propisi koji govore da se ovaj sakrament može podijeliti onima koji su „pogibeljno“ bolesni, s time da se ono može ponoviti samo ako bolesnik ozdravi pa se ponovno razboli ili ako se u istoj bolesti stanje bitno pogorša (br. 8-9). Crkvena bi vlast trebala skrbiti o tome da se ove odredbe i obdržavaju, tako da ih se ne bi subjektivno tumačilo ili u potpunosti zanemarivalo.


5. Slavljenje bolesničkog pomazanja u svetištima


Koncelebracija pomazanja za vrijeme euharistijske koncelebracije ostvaruje se na osobito lijep način npr. u Lourdesu. U sklopu posebne koncelebrirane mise za bolesnike ovaj se sakrament podjeljuje većoj skupini bolesnika koji su redovito u prvim redovima u invalidskim kolicima ili na posebnim ležajevima. Teško nam je vjerovati da se u tome slučaju među bolesnike ubaci tko god želi. U tome smislu možda bi se i u našim svetištima – prema odredbi i ravnanju mjesnog ordinarija – moglo prigodice upriličiti slično slavlje bolesničkog pomazanja u misi za više bolesnika uz koncelebraciju više svećenika (s biskupom), pri čemu bi se odredila točna pravila tko može primiti ovaj sakrament.[14] Tako bi se u svetištima mogla slaviti različita bogoslužja i pobožnosti (a neka se od njih već slave): slavlje sakramenta pomirenja s više pokornika uz pojedinačnu ispovijed i odrješenje, slavlje bolesničkog pomazanja u misi, pobožnost križnog puta, marijanske pobožnosti, različiti blagoslovi (djece, obitelji, bolesnika i slično). Takve termine valja onda mudro rasporediti, tako da malo-pomalo postanu tradicionalni, kao što to djelomično i jest u slučaju procesija i pobožnosti križnoga puta.

Zaključimo. Može se činiti da ovdje naglašavamo stvari koje bi po sebi trebale biti jasne. Međutim, praksa pokazuje da se u nekim slučajevima ne poznaju crkvene odredbe ili ih se jednostavno tumači na subjektivan način. Međutim, valja uvijek imati na umu da ne slavimo vlastitu liturgiju, nego bogoslužje Crkve, pa onda u ime poniznosti i ljubavi prema Crkvi treba crkvene odredbe i obdržavati.


Tekst je objavljen u VĐON-u, 2/2019.


[1] Rimski obrednik, obnovljen prema odluci svetog općeg sabora Drugog vatikanskog, proglašen vlašću papa Pavla Šestoga. Red bolesničkog pomazanja i skrbi za bolesne, KS, Zagreb, 2009., (=RBP).

[2] PAVAO VI, Apostolska konstitucija o sakramentu bolesničkog pomazanja “Sveto bolesničko pomazanje”, u RBP, str. 12.

[3] Usp. RBP, 16. Međutim, bilo je vremena (IV.-VII. st.) kada su mogli pomazivati i laici, pa čak i bolesnici sami sebe, dok je bilo bitno da biskup posvećuje ulje.

[4] RBP, 17.

[5] SC 73.

[6] Usp. RBP, 12.

[7] Usp. RBP, 9-11; KKC, 1515.

[8] RBP, 14.

[9] RBP, 8.

[10] Usp. RBP, 80-82.

[11] Rekao bih da valja biti oprezan s kućnim euharistijskim slavljima. Naime, kada je to god moguće bolje je slaviti euharistiju u crkvi ili u kapelici.

[12] Usp. RBP, 83.

[13] Isto.

[14] S obzirom na zimske uvjete, 11. veljače kao Dan bolesnika čini mi se manje prikladnim.