Božanska kontrola i božanski sud
Nije svećenički život život komocije i izležavanja, i ako mnogi oko nas tako misle: i ako su nas mnogi, — i u La Fontaineovo doba, i u doba Josipa II., i danas, — najvoljeli nazivati parasitima i trutovima. Nije nikada, kod dobra i savjesna svećenika.
Može svećenik provoditi i, naoko, miran i bezbrižan život, negdje u samostanu na primjer, bez ikakvih fizičkih napora: opet je on, ako živi životom reda, samozataje i studija, — a na to Crkva obvezuje svakoga svećenika, — radnik i patnik; možda i veći od onoga, što ore ili što prebacuje terete na lađu. Od umnoga rada češće zaboli glava i popuste živci, nego od fizičkog. A od svih napora i patnji, najteži je napor i najveća patnja borba sa samim sobom: vječna obveza, da u svakom času budeš dobar. I gdje, redovnici, ne poste svaki dan, ne ustaju u pola noći na molitvu, ne spavaju u hladnoj sobi i na golim daskama, ne rade, u vječnoj šutnji, na polju i u mlinicama, kao trapisti, imaju oni svoj lanac o vratu i svoj bič za leđima: valja rano ustajati, valja živjeti po zvonu kao u kasarni, valja slušati i ponizivati se.
A i među onima iz duhovne pastve ima ih, još više, pravih mučenika. Nekrvnih doduše, ali jednako patničkih. Ljudi, koji, doslovce, izdišu od posla i posrću pod teretom staleških obveza, koje im ne daju ni časa odahnuti. Nitko još nije, ako je imalo pametan i uviđavan, nazvao život jednoga svećenika u misijama mirovinom i sinekurom. Oni u vanjskim misijama pravi su, — već kako tko voli da se izrazi, — heroji ili robovi rada: vječni putnici i vječni pioniri, bez odaha i bez pauze; dragovoljni prognanici iz domovine. A i oni u domaćim misijama svi skoro pomru prije reda i izgube i prsa i srce od neprestanog naprezanja na propovjedaonici i u ispovjedaonici. Župska opet pastva nekada je možda i značila dokolicu kroz koji ljetni mjesec, ali je zato zimi bila neka vrst vječnoga marša po blatnim putevima i vrletnim gudurama, po kiši i po snijegu, bez prava i na sam noćni počinak. Osobito na velikim i prostranim seoskim župama Mnogo bi puta dizali župnika iz postelje: u pola noći doveli bi mu konja, zalupali ili zazvonili na vrata, najavili se, lakonski: „Bolesnik!” Reumatizam je nekada bio tipična župnička bolest. Ako svećenik iz pastve nije fizički radio, plaćao je to skupo na drugi način: on, za razliku od drugih radnika i namještenika, nije imao radnoga vremena; uvijek je morao biti pripravan, da ga pozovu u crkvu, da ga izvuku iz kuće. A morao je kuću i čuvati; prikovan je bio uz nju: zakonom rezidencije. Bio je opći kmet svoga duhovnoga stada: „glebae adscriptus”. Odiozan je i odgovoran, delikatan i pun nervoze, bio njegov posao. Morao se je mnogo puta uzrujati. Morao je na mnogo toga otšutjeti; mnogo toga pregristi; progutati mnogu gorku.
Možda je danas, gdje sve više, i u provinciji, ulaze u poraću moderna, motorizovana, komunikaciona sredstva, a društvene se manire i na selu pomalo profinjuju, s te strane olakšano breme pastoralnome svećenstvu. Ali zato danas, sve više, rastu njegovi tereti s druge strane. Pastva se neprestano intenzivira. Elementarnu negdašnju pastorizaciju, — u crkvi: kroz službu Božju, propovijed i dijeljenje sakramenata, — zamijenila je moderna pastva, sa svojim mnogostrukim zahtjevima i sve većom i specifikacijom i individualizacijom. U savremenom svijetu Crkva je, uvijek više, potiskivana u defenzivu: mora, ako hoće da se održi i afirmira, napregnuti sve sile; mora nastupati organizovano; mora misliti na pouku i propagandu i novim, modernim, sredstvima; mora se otimati za svaku poziciju; mora individualno pristupati k svakome staležu, k svakoj skupini, k svakoj duši. Moderna pastva, gdje se vrši savjesno, svećenika potpuno apsorbira, troši, razdire: od jutra do mraka. Valja katehizirati, valja voditi staleške organizacije, valja raditi s omladinom, valja bezbroj stvari i statistički evidentirati, i tehnički razrađivati. I u noć; i kad je čovjeku svega dosta. Ne znaš, čega ćeš se prije prihvatiti. A svagdje si centralna figura: na tebi je odgovornost; svi u tebe gledaju; svi od tebe očekuju pobudu, inicijativu, pomoć. I nije taj svećenički rad mehanički rad: to je rad glavom, i ustima, i srcem. Neprestano valja kombinirati i govoriti. Pametno, promišljeno, strpljivo, ustrajno. Na oku si, pod „kontrolom” sviju. I kod nas su, još i pred rat, neki župnici bili upravo zatrpani poslom: skapavali su pod njim. U bezbrojnim školama, s tegobnim i sekantnim kancelarijskim dužnostima, u radu s organizacijama i sa omladinom. Neispavani su i lijegali i ustajali. Nije im se znalo vrijeme ni doručku, ni ručku, ni večeri. Osobito je, s te strane, teretna, — teretna do ubitačnosti, — gradska i velegradska pastva; sa svojim nemirnim tempom i sa svojim uvijek novim problemima. A danas ona sve više prevladava: i selo sve više postaje grad; industrijalizira se i modernizira; biva sve mobilnije i sve nemirnije. I u idejama i u moralu. U industrijskim zemljama svaki je svećenik iz pastve pravi pastoralni „dispečer” i „menadžer”. Sve ih više, baš zbog te radne preopterećenosti, i umire od menadžerske bolesti: od kapi, u srednjim godinama. Osobito, gdje ih je malo. Svećenici se ne mogu masovno proizvoditi i izbacivati iz škola kao činovnici i tehničko osoblje: svećeništvo je posveta i poziv, nije zanat i kruh.
Samo, dakako, — moramo biti objektivni i iskreni, ima medalja i svoju drugu stranu. Svećenik je moralno prisiljen da radi, nije fizički. Njega na rad sili dužnost, savjest, – moralna obveza, — a ne, kao tolike druge radnike, umne i manualne, vanjska presija: fizička i materijalna. Vanjske presije kod nas zapravo ni nema. Ako svećenik neće da radi, ne mora. Ima sto načina, da se izmakne. Mnogu dužnost može zanemariti „bež posljedica”: a da nikako ne ugrozi ni eksistencije ni svojih materijalnih interesa i beneficija. Može se, ako hoće, izvući od svakog ozbiljna posla. Može sebi, ako je besavjestan, smanjiti sve terete: treba samo da se duhovno desinteresira; treba samo da duhovnu pastvu stane uzimati najamnički, birokratski, automatski, mehanički, površno.
Nama se svećenicima plaća i dohoci ne određuju .„prema učinku”, ni ne izračunavaju „po bodovima”. Mi smo praktično slobodni od, ljudske, kontrole; od svih revizija, inspekcija, racija. Crkva je s tim uvijek vrlo malo računala. Ne računa puno ni danas. Ne će te, na župi, nitko lako iznenaditi. Sve to ide široko, po domaću, kolegijalno: unaprijed ti se najavi i biskup i dekan. Ako samo hoćeš, možeš im uvijek inscenirati Potemkinova sela. Ne trebaš se bojati ni presije društva: ne drže se po župama javne konferencije, da te na njima iskritikuju i napanu. A kruh ti uopće ne dolazi u pitanje. Ne moraš se bojati kazne. Ni zatvora, Ni redukcije. Ni otpusta iz službe. Ni otkaza. Jednako, gospodski, jedeš i spavaš, bio revan ili lijen. Najviše, ako te premjeste ili suspendiraju. Ali opet sa svim materijalnim beneficijima, koje si imao i dotada. Ne će te nitko lako ni osramotiti. Ni ismijati. Ni ozloglasiti. Daleko su i kolege. Samo je „malheur“, — rijedak malheur, — da se netko ,,nezvan“ i ,,opasan“ nađe ispred tvoje propovjedaonice, kad se nijesi pripravio na propovijed. Nitko te ne prisluškuje, ni kad ispovijedaš: nitko ne zna, šta penitentu govoriš; vodiš li ga i upućuješ pravo ili krivo. Bez svjedoka govoriš i sa muškom i sa ženskom. I zlorabiti, — i teško zlorabiti, — možeš svoj upliv i svoje veze, samo ako hoćeš.
Sve je, eto, u našemu svećeničkom životu, ostavljeno samo našoj svećeničkoj savjesti: našoj dobroj ili zloj volji. I katehizacija, i propovijed, i ispovijedanje. Ljudskih se sankcija ne moramo plašiti. Možemo, ako hoćemo, plandovati i uživati „mirovinu“ još od prvog svećeničkog dana. A možemo, mnogi, i uživati i gospodovati. Ako ne kao vlastelini, a ono barem kao „vlastelinčići” i ,,landlord“-ovi. Dobro jesti, piti, pušiti i spavati. Sjedjeti, do mile volje, uz radio, a ponetko i uz televiziju. Hodati po ručcima i po ,,teferičima“. Vozikati se na motoru svaki dan.
Da je, — u svim periodama, — bilo i takvih svećenika, ne će nitko, tko voli istinu, zanijekati. Ni ne može. Čitava bi ga povijest, i crkvena i profana, demantirala. Nijesu bile posve bez temelja sve one anegdote, basne, satire, pasquille, koje su se na tu temu pričale i ispisivale stoljećima. Ima i danas takvih svećenika. Može ih, barem, biti. I među nama.
Krist je to u Evanđelju, očito, i predvidio i pretpostavio. On je prvi na račun takvih napisao nešto kao satiru. Božansku, dakako, i više tragično-ozbiljnu, nego komičnu i veselu. U onoj svojoj slici o nadzorniku sluga, o pazikući, koji se je, u odsutnosti svoga gospodara, udario gostiti i provoditi, piti i trošiti, pašovati i gospodovati (Mat 24, 42—51.; Mark 13, 33—37.; Luk 21, 34—36.). Ne mogu se uopće te Gospodinove aluzije ni na koga drugoga ni odnositi, nego na šefove u njegovoj kući, u domu Božjemu, u njegovu svetištu. Grijeh je nadzornikov, pazikućin, baš u tome, što je zaboravio na dušu i na savjest: što ne radi po diktatu dužnosti i ljubavi. Manjak je kontrole bio povod njegovoj tragediji. „Moram facit dominus meus venire!“ (Mat 24, 48 ).
Opomenuo nas je Gospodin, snažno, tom svojom pričom. Jao nama, ako u nama zamre svijest dužnosti i glas ljubavi! Ako sve gradimo samo na, iluzionističkoj, nadi, da za nas nema kontrole ili da je ona još daleko: „Okasnio je moj gospodar!“ Kontrola će, ipak, jednom, doći. I nama, ljudima bez kontrole. Božanska kontrola. I doći će iznenada. Nijesmo ni mi od nje slobodni. Nijesmo suvereni.
Ne smijemo, mi svećenici, nikada zaboraviti ove Gospodinove, adventske opomene. Vječno je za nas aktualna. Svaki je dan za nas aktualna. I u duhovnom životu, i u pastvi.
„Tko je”, među nama, „vjerni i pametni sluga…?“ (Mat 24, 45.).
Dr. Čedomil Čekada
Tekst je prvi puta objavljen u Vjesniku Đakovačke i Srijemske biskupije, 12/1964., a pretiskan je u knjizi: Čedomil ČEKADA, Crkva, svećeništvo, svećenici, II., Đakovo, 1968., str. 21-25. Ostali objavljeni tekstovi iz te knjige mogu se pronaći ovdje.
