Božić, danja misa – homilija
Uvod i pokajnički čin
Čudesnu ljepotu ima ovaj dan. Zatvorene su škole i prodavaonice, uredi i tvornice. U miru smo svojih domova. I u tom posebnom ozračju blagosti i radosti ovoga dana želimo zahvaliti Bogu za njegovu dobrotu i ljubav i to za ljubav da smo doista Božji, baš kako danas lijepo govori Ivanovo evanđelje: Od punine njegove svi mi primismo. Božji smo ukućani, djeca smo Božja. Želimo danas Bogu zahvaliti za današnji dan i za njegovu veliku milost: da nam u svome Sinu daje sama sebe. Na početku ove svete mise zazovimo milost Božju na sve nas, na sve naše mile i drage, na one koji trpe i koji su u tjeskobi te za sve ljude dobre volje.
- Gospodine, ti si nas u svome Sinu izabrao prije postanka svijeta da budemo sveti i bez mane te si nas u ljubavi predodredio za posinstvo. Gospodine, smiluj se!
- Kriste, od tvoje punine svi mi primismo, i to milost na milost. Kriste, smiluj se!
- Gospodine, ti nas sve pozivaš da budemo na hvalu Slave tvojega Sina. Gospodine, smiluj se!
Nacrt za homiliju
Zamislimo nevina čovjeka na sudu kojega protivnici terete za teške zločine, a koji nije siguran da može dokazati svoju nevinost. Lako bi se moglo dogoditi da bude osuđen na tešku kaznu. I onda – gotovo neočekivano – začuje konačnu, pravomoćnu presudu da nije počinio zločin za koji ga se tereti… Može li se opisati to olakšanje i ta radost? Ili, zamislimo razdvojene obitelji koje se nakon puno godina ponovno nalaze… Jedva da možemo zamisliti tu radost i to ushićenje…
Govoreći o židovskim prognanicima koji se ponovno mogu vratiti u svoju domovinu danas u prvom čitanju prorok kliče (Iz 52, 7-10): Kako su ljupke po gorama noge glasonoše radosti koji navješćuje mir, oglašuje sreću, navješćuje spasenje govoreći Sionu: “Bog tvoj kraljuje!” Čuj, glas ti podižu stražari, zajedno se raduju, jer na svoje oči gledaju gdje se na Sion vraća Gospodin.
Mir
Ta je riječ danas nama upućena. Gospodin Isus je s nama, njegovo rođenje danas slavimo. Silna je to radost koja nas ispunja i preplavljuje. Pogledajmo koji su plodovi njegova dolaska. Čuli smo. Glasonoša radosti navješćuje mir, sreću i spasenje. Prvo se govori o miru. Grijeh je glavni uzročnik nemira, tjeskobe, nesigurnosti i straha. Grijeh unosi nemir u pojedinca, u obitelji. Jedino su grijeh i mržnja uzrokom podjela, nasilja i ratova među narodima. Pogledajmo. Bratoubojica Kajin nije imao mira ni prije ni poslije svoga zločina. Uvijek je to tako kad god čovjek učini neko zlo, osjeća jad, nemir i tjeskobu. A evo, Sin Božji se rađa da bude onaj Jaganjac koji oduzima grijeh svijeta, kao onaj koji poslije svoga uskrsnuća govori Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem (Iv 14,27).
Taj mir danas na poseban način nosimo u svojim srcima. Isus nas oslobađa svakoga zla, svakoga straha, svakoga nemira. Ta on je pobijedio zlo i grijeh, on je pobijedio samu smrt, on, koji je uzeo našu ljudsku narav, čini nas dionicima svoje božanske naravi. Svoj pravi mir čovjek nalazi samo u Bogu i po Bogu, jer je od Boga stvoren. Krist nas po-miruje s Bogom, Krist nas oslobađa grijeha i pomiruje nas same sa sobom i s Bogom. Kada god se od Boga udaljimo, kada griješimo protiv vlastite savjesti, kada činimo zlo, mi se izobličujemo, onečovječujemo, udaljavamo se od slike Božje u nama i sve nas veći nemir obuzima. Zato zahvaljujemo Bogu za njegov najveći dar – njegova utjelovljenoga Sina koji se među nama rađa i koji nas pomiruje s Ocem i koji nas ispunja svojim mirom.
Spasenje
Kao drugi plod mira spominje se spasenje. Veli današnje evanđelje (Iv 1, 1-18): Od punine njegove svi mi primismo i to milost na milost. O tome spasenju navješćuje prorok. Prisjetimo se. Bog je stvorio čovjeka kao svoga prijatelja i povjerio mu sve stvoreno da svime mudro upravlja. Međutim, čovjek je kao razigrano dijete u svojoj ludosti, ali i u svojoj oholosti upropastio najvrednije što je imao: Božje prijateljstvo. Odvratio se od Boga, a priklonio se napasniku, sotoni, oholosti, zlu i grijehu. Nadalje, što je bilo najgore, čovjek je razbio silno blago – prijateljstvo s Bogom, a nije bio kadar sâm štetu popraviti. I evo, Bog se prigiba čovjeku, spašava ga. Ali kako? Vraća mu njegovo prvotno dostojanstvo koje je bio izgubio? Ne, nego još puno više od toga. Bog šalje svoga Sina koji postaje čovjekom. I sad se događa ona čudesna razmjena o kojoj govori zborna molitva današnje mise. Sin je Božji od nas uzeo našu ljudsku narav da nas zaogrne svojim božanstvom. Tako se dogodilo da nas je Bog čudesno stvorio – kao svoje prijatelje, a još čudesnije otkupio – jer smo u Kristu postali prava Božja djeca i dionici njegove božanske naravi. Veli apostol: Tako dakle više niste tuđinci ni pridošlice, nego sugrađani ste svetih i ukućani Božji (Ef 2,19).
Sreća
I to je naša sreća, to je onaj treći dar o kojem nam danas prorok govori. Bog nas je stvorio i učinio svojim prijateljima. Nakon našega grijeha Bog nas je u Kristu otkupio i podigao na dostojanstvo svoje djece. Božji smo ukućani! Toga spasenja danas slavimo početak, slavimo rođenje našega Spasitelja. To je evanđelje – ona radosna vijest koja nadilazi svako ljudsko poimanje i svaku ljudsku želju. Od Boga dolazimo, u Bogu živimo i Bogu idemo. Sugrađani smo svetih, baštinici neba. Zato su kršćani, oni pravi Božji ljudi, uvijek radosni, a danas osobito. Koji bi čovjek i mogao pomisliti da će nas Bog spasiti upravo po svome Sinu? Bog je svemoćan i naravno da nas je mogao spasiti na bezbroj načina. A evo, Bog nam daje najvrednije što ima, svoju vječnu Riječ, svoga jedinorođenoga Sina, svu svoju ljubav u Duhu Svetome. Čovjek u svojoj slabosti ili u svojoj ludosti na trenutak može pomisliti da nešto što je samo od ovoga svijeta može ispuniti naše srce radošću. Međutim, naše je srce bezdan. Samo ga Bog može ispuniti mirom i radošću, baš kako nam samo Gospodin progovara u Ivanovu evanđelju: To sam vam govorio da moja radost bude u vama i da vaša radost bude potpuna (Iv 15,11). Dao Gospodin, braćo i sestre, da taj mir i ta radost novorođenoga Isusa ispuni naš život, naše obitelji i naš narod, tako da mi, Kristovi vjernici budemo nositelji mira, nade, spasenja i radosti u ovome svijetu.
