Utorak, 25 siječnja

Božić, danja misa – homilija


Uvod i pokajnički čin


Božić je. Nakon noći koja je bila i okupana svjetlom i vesela, možda i bučna, evo nas u miru i toplini okupljene oko Gospodnjeg oltara. Gospodin nam je blizu. Novorođeni Isus ushićuje naše srce i ispunja ga blagošću i mirom, mirom koji samo na Božić osjećamo. Noćas i danas spaja se nebo sa zemljom. Sin Božji rađa se kao čovjek. U ovoj ćemo misi moliti od Gospodina da ovo blagdansko euharistijsko slavlje u potpunosti ispuni našu dušu i naše srce.

  • Gospodine, ti si u Starom zavjetu svoj narod pripravljao na dolazak svoga Sina. Gospodine, smiluj se!
  • Kriste, u punini vremena postao si pravim čovjekom kao naš brat, prijatelj i spasitelj. Kriste, smiluj se!
  • Gospodine, po svome Sinu činiš nas dionicima njegove božanske naravi. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju


Svanuo je božićni dan. Još nam odjekuju u ušima noćašnja zvona, još nam blješti pred očima od božićnih svjetala i svijeća, još čujemo i vidimo čestitke koje smo primili. I danas, u crkvi, evo, pjevamo božićne pjesme. Kad kažemo “Božić” puna su nam usta i puno nam je srce. I evo, sada, u smirenosti božićnoga dana, slušamo Božju riječ. Što nam to posebnoga Bog danas poručuje?


Više puta i na više načina Bog nekoć govoraše ocima po prorocima


U drugome čitanju iz Poslanice Hebrejima (Heb 1, 1-6) raspreda se o ostvarenju starodrevnog Božjeg nauma spasenja. Veli sveti pisac: Više puta i na više načina Bog nekoć govoraše ocima po prorocima. To je ljepota naše vjere! Naime, Bog koji nas je stvorio, nije nas napustio i prepustio samima sebi. Stvorio nas je jer nas je volio od samog početka, točnije, jer je prije svih vjekova znao da će nas stvoriti i volio nas je od prapočetaka. Htio je biti čovjeku blizak, htio mu je izravno govoriti. Zato je na početku naše povijesti spasenja Bog sebi izabrao jedan narod, židovski narod, kojemu je na poseban način progovorio. Govorio je tome narodu po prorocima i svetim ljudima. I ti su sveti ljudi Božju objavu, onako kako su znali prenosili drugima, sve dok taj Božji govor, ta Božja objava nije zapisana u Svetome pismu Starog zavjeta. S pravom su se osjećali počašćenima ti drevni proroci i židovski narod. Bog im se izravno obraćao! Bog se pokazao ne kao neki daleki vlastodržac, nego kao “čovjekoljubac”, kako rado govore stari duhovni učitelji. To je ono Božje “priginjanje” čovjeku: kao što se mati sagne da bi se približila djetetu, da bi se stavila u njegovu razinu i tako mogla s njime komunicirati puna ljubavi, tako se i Bog priginje, spušta na našu razinu. Bog govori nama razumljivim jezikom i, preko proroka, malo-pomalo otkriva sama sebe, otkriva istinu o svijetu i čovjeku, ljudima pokazuje ispravan put da bi postali pravi ljudi. Bog, konačno, u svom govoru preko proroka ukazuje čovjeku na put spasenja i malo-pomalo dovodi do vrhunca svoje objave – do svoga utjelovljenog Sina. Tako su drevni proroci naviještali dolazak Pomazanika Božjega, odnosno Mesije ili Krista. Naviještali su proroci da će po tome Božjem Izabraniku sav svijet biti spašen, to jest da će se u potpunosti ostvariti Božje kraljevstvo. Tako je židovski narod, pogotovo u trenucima kušnji, nesreća, progonstva, sve više i više uzdisao za obećanim Spasiteljem, baš kao što su u hodu kroz pustinju žudili za Obećanom zemljom.


Konačno, u ove dane, progovori nama u Sinu…


Tako sveti pisac naučava kako je Bog više puta govorio po prorocima. I onda, zaključuje on: “Konačno, u ove dane, progovori nama u Sinu.” Drevni su se proroci osjećali ponosnima i počašćenima što im je Bog tako bliz da ih prihvaća kao Otac te da im progovara kao svojim prijateljima. Bog je, konačno, po prorocima naviještao dolazak Mesije, kojeg su iščekivala brojna židovska pokoljenja. Međutim, nitko nije mogao ni naslutiti svu veličinu i neizmjernost Božjega dara. Umjesto da pošalje velikog Proroka kao Mesiju, Bog šalje svoga Sina, sebi jednaka u božanstvu i taj Božji Sin postaje pravim čovjekom. Vrhunac Božjeg priginjanja čovjeku, vrhunac Božje ljubavi prema nama jest da nam doista daruje sama sebe u svome Sinu, baš kao što veli Pavao: Bog ni svojega Sina nije poštedio, nego ga je za sve nas predao! Kako nam onda s njime neće sve darovati? (Rim 8,32). Kada daje, Bog daje neizmjerno i uvijek nadmašuje svaku našu zaslugu, svaku našu želju i sve ono što bismo mogli i zamisliti. Zato sveti Pavao na drugom mjestu veli: O dubino bogatstva, i mudrosti, i spoznanja Božjega! Kako li su nedokučivi sudovi i neistraživi putovi njegovi! Doista, tko spozna misao Gospodnju, tko li mu bi savjetnikom? Ili: tko ga darom preteče da bi mu se uzvratiti moralo? (Rim 11,33-35).

Nije, dakle, čudo da su veliki Božji ljudi mogli satima i satima zahvaljivati Bogu za njegova velika djela. Možemo se samo diviti nadspoznatljivoj mudrosti i ljubavi Božjoj. Po divljenju je čovjek – čovjek, a čovjek koji se Bogu divi jest pravi vjernik i bogougodnik. Naša proslava ovoga blagdana pokazuje naše divljenje i našu zahvalu Bogu, za najveći dar, a to je njegov utjelovljeni Sin.


Riječ je Tijelom postala i prebivala među nama


Konačno, današnje nam Evanđelje (Iv 1, 1-5.9-14) zorno prikazuje kako se Sin Božji utjelovio i pokazuje koliko li je to veličanstveno. U današnjem Evanđelju Ivan govori u vječnoj Božjoj Riječi koja je Bogu jednaka. Po njoj je sve stvoreno i po njemu sve što živi ima život. Konačno, veli Ivan: Riječ je Tijelom postala i prebivala među nama. Veliko je to otajstvo. S jedne strane imamo Riječ koja je Bog, koja je istobitna s Ocem, a s druge strane imamo ljudsko tijelo. Ta je vječna riječ postala tijelom. U grčkom originalu veli se “sarks”, što označava ljudsko tijelo, ono od krvi i mesa. Sin je Božji postao pravi čovjek. Ne tek sličan ljudima, ne tek nalik ljudima, ne samo u ljudskom obličju, nego pravi čovjek, rekli bismo “od krivi i mesa”, ili, kako to samo Pismo veli: “nama u svemu jednak, osim u grijehu”.

Zato se radujemo. Bog nam je u svome Sinu bliže nego što smo mogli i zamisliti. Božji Sin je jedan od nas. U njemu i po njemu postajemo dionici nebeskih dobara, vječnoga života, štoviše, dionici božanske naravi Isusa Krista. U Kristu smo i mi pobožanstvenjeni. Njegovom milošću mi možemo pronositi svijetom lik Isusa Krista, jer ne samo da je on s nama i u nama, nego želi da mi budemo živa njegova slika u svijetu, baš kao što veli Pavao: Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist (Gal 2,20).

Danas nas na poseban način dotiče Božja blizina, Božja milost, Božja ljubav, Božja milina, Božja dragost. Dao Bog da se to u nama i na nama vidi i danas, i ovih svetih dana i u cjelokupnom našem životu.