Božić, danja misa – nacrt za homiliju
Uvod i pokajnički čin
Božja nas riječ danas krijepi radošću i ispunja nam srce posebnim ushićenjem. Tako danas veli prorok: “Kako su ljupke po gorama noge glasonoše radosti koji oglašava mir, nosi sreću, i spasenje naviješta govoreći Sionu: ‘Bog tvoj kraljuje!'” Iz dubine duše zahvaljujemo Bogu za ovaj veliki dan i molimo ga da nas učini dostojnima ovog velikog dana i ovoga slavlja.
- Gospodine, ti si vječna Očeva Riječ, prije svih vjekova. Gospodine smiluj se!
- Kriste, postao si nama u svemu sličan, osim u grijehu. Kriste smiluj se!
- Gospodine, postao si siromašan, da bismo se mi tvojim bogatstvom obogatili. Gospodine, smiluj se!
Nacrt za homiliju
Do prije pedesetak godina, kroz duga stoljeća, čitao se proslov Ivanova evanđelja na svakoj misi poslije pričesti. Ne ulazeći u povijesne razloge ovog običaja, očito je da Ivanov proslov ima posebnu težinu. Slobodno možemo reći da je u njemu na svoj način sažeta čitava povijest spasenja. Evo, danas, na Božić, Crkva nam predstavlja početke našega spasenja upravo ovim evanđeoskim odlomkom (Iv 1, 1-18). Posebno ćemo promotriti samo tri riječi, tj. tri rečenice.
U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga
Ivan započinje svoj proslov riječima: “U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga”. Evo velike tajne. Vječna Božja riječ, vječni sin Božji od samih početaka, tj. od vječnosti jedno je s Bogom. Tu nam se već otkriva tajna Božjega trojstva. Po toj riječi, tumači Ivan, sve je stvoreno i sve je postalo. Ona je osnovno načelo postanka svega što je postalo, osnovni razlog opstanka svega što je stvoreno i što postoji. Ona, Vječna Božja Riječ svjetlost je i život svega što živi i postoji. I onda dolazi ono što zvuči nevjerojatno
I Riječ tijelom postade i nastani se među nama
Ivan veli: “I Riječ tijelom postade i nastani se među nama”. Tu se sukobljavaju dva grčka naoko nespojiva pojma. “Logos” – Riječ i “Sarx” – Tijelo. Ako znademo da je “logos” u grčkom jeziku pojam duhovnoga, božanskoga, onda riječ “sarx” – tijelo izgleda posve neprimjerena. Ta riječ znači tijelo, ali u onom najprizemljenijem smislu, tijelo kao “meso”, kao ljudsko tkivo. Te dvije riječi označavaju svu dramatičnost, svu posebnost, svu nevjerojatnost i nezamislivost onoga što se zbilo: vječni Božji Sin postaje pravi čovjek. Ne nekakav prividan čovjek, ne nekakav nadčovjek, ne nekakva mješavina ljudskog i božanskog, ne u tome smislu da bi njegovo božanstvo posvema potisnulo ono ljudsko u njemu. Riječ Božja postaje pravi čovjek, “meso”, čovjek nama u svemu jednak osim u grijehu. Čovjek koji se i smije i plače, koji tuguje i koji se veseli, čovjek koji ima prijatelje i neprijatelje, čovjek koji može biti i umoran i gladan i žedan, koji voli doći na odmor kod prijatelja, koji ima učenika kojeg je (posebno) ljubio. Čovjek, kao ti i ja. A u isto vrijeme Bog. To je utjelovljenje, to znači rođenje Sina Božjega. Bog se u svome sinu priginje k nama, prilazi nam, pruža nam svoju ruku, daje nam svoje srce, predaje nam svojega Sina.
Doista, od punine njegove svi mi primismo
I, konačno, Ivan veli: “Od punine njegove svi mi primismo i to milost na milost” To je razlog utjelovljenja Sina Božjega. Došao je da nas učini dionicima svoje božanske naravi, da nas učini članovima svoje božanske obitelji. Tako Pavao veli: Ta poznate darežljivost Gospodina našega Isusa Krista! Premda bogat, radi vas posta siromašan, da se vi njegovim siromaštvom obogatite (2 Kor 8,9). To je ona čudesna razmjena o kojoj govori i današnja misna molitva: Sin je Božji od nas uzeo našu ljudsku narav, da bi nas učinio dionicima svoje božanske naravi. Zato stari slikari slikaju Isusa u plavoj haljini zaogrnuta crvenim plaštem, jer je plava boja, boja božanskoga, a crvena boja, boja ljudske naravi.
Tako je naše slavlje danas dvostruko. Slavimo utjelovljenje i rođenje Sina Božjega među nama, ali u isto vrijeme slavimo i naše predodređenje, naše izabranje i naše posvećenje. Zahvaljujemo danas Bogu za njegova Sina, a našega Brata, Isusa Krista. Zahvaljujemo Bogu što se njegov Sin među nama rodio kao maleno dijete, kao naš poslužitelj, kao onaj koji život svoj za nas predaje. Zahvaljujemo Bogu što nas čini dionicima božanskog života njegova Sina. I molimo ga. Molimo ga da nam dade snage, mudrosti, ustrajnosti i ljubavi da tako proživimo ovaj život, da budemo njemu slični u dobroti, jednostavnosti i ljubavi, da budemo njegova živa slika, da bismo se onda jednoga dana u blaženoj vječnosti mogli u punini radovati s njime i sa svima svetima.
