Božje lice
U Starom zavjetu prisutno je “traženje Božjeg lica”, susret s osobnim Bogom. Bila je to želja da se Bog upozna. Nije više riječ o Bogu “gore negdje u nebu”, nego o Prisutnom s kojom ulazimo u razgovor, koji nam se obraća, sklapa savez, koji nas ljubi. Tako povijest spasenja postaje povijest Božjeg drugovanja s čovjekom ostvarenog u Božiću. Riječ lice u Bibliji se javlja 400 puta od toga 100 puta se odnosi na Boga.
“Lice tvoje Gospodine ja tražim, ne sakrivaj lica svoga od mene.”
Mi smo u potrazi za Bogom čitav život. Vjera nije znanje da bismo povjerovali kad saznamo, nego povjerenje u Osobu.
Traženje Božjeg lica dobiva nevjerojatan zaokret. On se u Isusu objavio. Tu nam je potrebna vjera i povjerenje u one koji su ga vidjeli, slijedili i za njega umrli vjerujući da se “smrću život samo mijenja.”
“Neizreciv je, neiskaziv Bog. Lakše je reći što on nije, nego što jest”, pisao je Augustin.
Naše su riječi slabe i nedostatne da izraze tu veličinu ljudskim pojmovima. “Znam da ništa ne znam”, rekao je stari filozof. “Za mnogo toga znamo da jest, a manje kako jest!” Svatko od nas ima svoju sliku o Bogu. Različitost je moguća. Događa nam se da o istom govorimo drugačije, kao oni slijepci koji su htjeli “vidjeti” tko je to slon. Doživjeli su ga svaki na svoj način prema tome gdje je tko na slonu ili uz njega bio. Nekako tako se ponašaju pripadnici raznih filozofskih škola i vjera. Svi, na svoj način, govore o jednom, o Bogu.
Različito doživljavanje istog vidi se u zapisu četvorice evanđelista.
Matej ga opisuje kao učitelja, propovjednika u narodu koji ga slijedi. Luka liječnik i poznavalac grčke kulture vidi u njemu ideal ljepote. On je ostvarenje ljepote i dobrote.
Marko nas vodi s Isusom prašnim putovima Galileje, pod vrelim suncem, uz nemirno Genezaretsko jezero. Opisuje Isusa i narod, svu radost i muku svjedočenja, osporavanja i riječ njegovu ko melem na ranu. “To je najutjelovljeniji Isusov portret”, a i učenika s kojima je imao prijepore i nerazumijevanja. Ivanov izvještaj je u znaku proslave budućeg “neba i zemlje”, portret Isusa suca koji sudi “žive i mrtve i svijet ognjem.”
Različita su doživljaji Krista u umjetnosti. Možemo ga pronaći na freskama, mozaicima, slikama, kipovima od rimskih katakomba do modernog izraza.
U književnost ulazi u novozavjetnim spisima, u glazbi je tema mnogih gregorijanskih himana. Čuveni su Bachovi oratoriji, a u novije vrijeme mjuzikli. Prisutan je u mnogim filmovima. Postoje i relikvije za koje se vjeruje da prikazuju njegovo lice. Najpoznatije je Torinsko platno s obrisima muškog tijela, lica izranjena i mučena te ostaci križa.
Likovni umjetnici prikazuju: poput Leonarda, fra Angelika, Ticijana, Giotta, Caravagga, El Greka, Botticellia do naših umjetnika Meštrovića, Klovića i ostalih, te na mojim slikama, s licem čovjeka, patnika, jednoga od nas. On preuzima sve čovjekovo: “nama u svemu jednak osim u grijehu.” Svaki ga narod prikazuje kao svoga s obilježjima i crtama svoje rase i boje. On je “Krist za nas i za sve ljude.”
Rodivši se kao čovjek, upisan u popis stanovnika i tako započinje povijest Boga na zemlji da bi ujedno započela povijest čovjekova u nebu. Kako izgleda Bog?
“Boga nitko nikad ne vidje: Jedinorođeni-Bog – koji je u krilu Očevu, on nam ga obznani,” zapisao je Ivan. Prije nego je raspet i proslavljen poziva učenike na hrabrost i vjeru, svoju “prisutnost s nama do konca svijeta”. Upušta se u dijalog s apostolom Filipom: “Gospodine, pokaži nam Oca i dosta nam je.” “Tko je vidio mene, vidio je Oca”, tako se, čitajući Evanđelja Bog može “vidjeti”. Sretan Božić!
