Božji raspored i ljudski nered


Prvo: Slika Božja i neprilika ljudska


Svemogući Stvoritelj, tro-osobni Bog – Otac, Sin i Duh Sveti – nakon veličanstvena čina lučenja svjetla od tame i stvaranja neba i zemlje i na zemlji svega i svačega, sve iz mudrosti i ljubavi a po svojoj svemoćnoj riječi: Fiat… – neka bude…! (Post 1,3) – na ovom je svijetu kao krunu stvaranja sazdao čovjeka: muško i žensko, da budu odsjaj bića njegova. To jest odraz božanskoga divnog svjetla uma i dostojanstva čudesne slobode, velebnih Božjih pa stoga i najuzvišenijih ljudskih duhovnih svojstava, da budu njegova prava „slika“ i „prilika“ (Post 1,26-27). Stvorio ih je i usmjerio prema sebi da budu „licem u lice“ njegovi sugovornici, prijatelji, suradnici Božji. Dao im je duh da mozgom promisle, srcem osjete, ustima progovore, očima progledaju, ušima pročuju, nogama prohodaju, rukama prorade…

„Slavimo te, Oče sveti, velik si i sva si djela svoja mudro i s ljubavlju učinio. Čovjeka si sazdao na svoju sliku i povjerio mu brigu za cijeli svijet, da služi samo tebi, Stvoritelju, a svemu stvorenju gospodari“, tako molimo u Četvrtoj euharistijskoj molitvi.

Ali oni ne! Prvi ljudi, iako pozvani u egzistenciju da ostanu u trajnom prijateljevanju s Bogom, tu su tajnovitu „sliku“ božanskoga intelekta i „priliku“ slobodne volje svjesno i hotimično izobličili. Pod utjecajem neprijateljskoga sotonskog špijuniranja i šaputanja, u životnoj kušnji pameti i provjeri poštenja, nisu tu sliku samo svojevoljno onečistili, nego su je i zavitlali u zemaljsku kalinu. Samo je nisu mogli do kraja uništiti, opet po Božjoj planskoj rasporedbi. U općem otajstvu stvaranja i u božanskoj istini da sve što Bog učini bijaše dobro, „veoma dobro“ (Post 1,31), stojimo, na žalost, pred misterijem ljudske opačine, zla, koje niče iz one male doze relativne slobode. Riječ je o „iskonskom grijehu“ kao osobnom izboru prvih ljudskih panjeva i o grješnu stanju svih njihovih odvjetaka ili potomaka, stanju koje začećem i rođenjem stječemo i drugima na isti način prenosimo, uz povlaštenu iznimku Blažene Djevice Marije, bezgrješno začete.


Drugo: Božji projekt


Bog je prvi bračni par, Adama – „Zemljana“ i Evu – „Majku živih“, nakon što im je ručno sastavio ljudsko tijelo od gotova materijala: možda kosti od bijela mramora, a zube od dijamanta, oči od kristala, a pluća od paučine, kosu od trave, krv od drenjina, a živce od svile – 6.125 raznih organčića i djelića – duhom oživio s namjerom da oni na svoju vlastitu tjelesno-duhovnu korist i za svoje vječno spasenje opslužuju Božji zakon razvoja i pravilo rada i reda. Htio je da tako uzrastu do punine Stvoriteljeva projekta. Da postignu sreću koju samo Bog drži i iz svoje ruke pruža. I tako budu vanjska slava Božja.

– Ali oni ne po Božju! Oni su neočekivano, u zametnutu dijalogu s otpalim anđelom, prerušenim u lukavu zmiju u zemaljskom vrtu ili Edenu, izvrnuli Božju zapovijed i objema rukama posegnuli ne samo za zabranjenim voćem sa „stabla spoznaje dobra i zla“ (Post 2,9.11-12), tj. protivno svojoj umnoj svijesti i moralnoj savjesti, nego su se protegnuli i za nogarima sjedišta Božjega da se oni osobno popnu na božansku stolicu sreće. A da Boga umišljeno svrgnu s njegova vječnog prijestolja. To su bili pokušali prije njih neki od stvorenih anđela, „trećina zvijezda nebeskih“ (Otk 12,4), koje njihova oholost stropošta u dubine paklene nesreće.

Tako će se pokušavati propinjati i posrtati ne samo bezbrojne ljudske osobe nego i cijeli narodi i naraštaji tijekom povijesti čovječanstva. Ne će samo oholi Babilonci nastojati podignuti kulu s tornjevima do neba, nego i Sumerani, i Etruščani, i Egipćani, i Amonci, i Amalečani, i sva druga istočna i zapadna plemena, stare rase i nove klase, svi južni i sjeverni narodi, sve takozvane civilizacije i kulture. Nastajati i nestajati, uzdizati glavu i strmoglavljivati se. Razumije se da je uzaludan takav pojedinačan ili udružen ljudski pothvat. I da ne može ostati po sebi primjereno nesankcioniran, jer su sa zakonima predviđene i sankcije.

Ova pobuna ograničena stvora protiv svoga neograničena Stvorca drama je ne samo 2. i 3. poglavlja knjige Postanka, nego i svih 11 prvih njezinih poglavlja i sve 73 knjige Svetoga Pisma od Geneze do Apokalipse. I svih 28 poznatih povijesnih i suvremenih civilizacija, od kojih je 18 propalo u crnu zemlju, a 10 ih, teško u glavu pogođeno, još nekako glavinja po zemlji. I nakon sve svoje tragične povijesti čovjek se ni najmanje ne opamećuje, nego se i dalje prometejski zalijeće da svojim žmigavcem pameti i mrvicom slobode dokine Božje zakone biologije i bioetike, a uspostavi svoje bezumno bezakonje razaranja života, najvećega dara što nam ga svevišnji Bog je dô.


Treće: Razmnožavanje


Prve je mladence vjenčao i blagoslovio osobno sam Gospodin Stvoritelj izgovorivši vlastitu smišljenu formulu: „Plodite se i množite i napunite zemlju i sebi je podložite! Vladajte ribama u moru i pticama u zraku i svim živim stvorovima što puze po zemlji“ (Post 1,28). I sve druge rasplodne ljudske generacije i civilizacije, proistekle iz adamsko-evinih bokova, mogle su jasno dokučiti da su stvorene samo zato da Boga kao stvorovi spoznaju, a da mu kao sinovi služe i ponizno mu se u zahvalnoj ljubavi klanjaju priznavajući njegovu moć i mjesto i osiguravajući tako i sebi mjesto na ljestvici Božjega stvaralačkog repertoara.

– Ali oni ne pa ne! Oni su napuhali svoje ljudske tjelesne kože i moždane kore, umišljeni da su oni stvorili materijalni svijet, izmislili tajnu biljnoga, životinjskoga i ljudskoga života ili ga pripisuju bezveznu slučaju ili „majmunu“, umišljeni da mogu i jedno i drugo – svijet i život – mijenjati po svojoj miloj samovolji. Pa im se sve uvijek izjalovi i nepredvidljivo otme tako kako ne bi nikada ni u snu sanjali. Netko im uvijek pomrsi ne samo pravopise, gramatike i jezike (Post 11,7), nego i sve ekonomske i trgovinske računice, dokazujući im: možete kako hoćete, ali ne ćete dokle hoćete!


Četvrto: Sloga i ljubav


Stvoreni su da po unutarnjem zakonu žive u slozi i prijateljstvu s drugim ljudima. Da druge obogaćuju plodovima svoga uma i da se obogaćuju rezultatima drugih, istobitnih stvorova.

– Ali oni i tu rekoše svoje ne! Oni su se, umetnuvši se onim ranjenim dijelom naravi na „čovjekoubojicu od početka“ i „oca laži“ (Iv 8,44), uzajamno zavadili i krvavo zaratili od Kajinova kamenoga doba, provodeći ovaj kratki vijek u trajnoj međusobnoj kavgi, vraškoj mržnji i bratoubilačkom sukobljavanju. Ne znaš koliko je među pojedinim ljudima i narodima proteklo više ratobornih negoli mirnodopskih razdoblja. Umjesto da vladaju ribama morskim, pticama nebeskim i gmizavcima zemaljskim, kako im je u početku rečeno, štoviše imperativno naređeno, oni žele vladati jedni drugima, oteti vladu iz ruku Božjih dopuštajući čak da životinje njima vladaju.

Ne zaboravimo da se nije dogodio samo onaj prvi krivi izbor Adama i Eve (Post 3), nego su odmah zaredali naopaki potezi, zapravo sve po redu. Čim je prvim ljudima stavljena mogućnost izbora, a oni ukrivo, protiv Božjega reda i zakona, tako su nastavili i toliki njihovi potomci:

Kajin, sin prvih ljudi, bijaše ubojica brata svoga Abela (Post 4,8);

Lamek bijaše prvi s dvjema ženama, Adom i Silom (Post 4,23);

Nefili, „glasoviti ljudi“, pokazali su se neukrotivo požudnima za „kćerima ljudskim“ (Post 6,4);

Ham, najmlađi sin, priča o golotinji svoga oca Noe (Post 9,22) nakon njegova pijanstva. I tako slično i različno, a uvijek nasljedno i grješno.


Peto: Klaonica i pustara


Ljudi su se mogli stalno osjećati omeđenim bićima, stvorenima samo zato da, zahvalna duha Gospodaru svega stvorenoga, obrađuju zemlju uživajući plodove Božje darežljivosti i svoje suradnje sa Stvoriteljevom velikodušnom rukom, tj. punom Božjega blagoslova i blagostanja, te napune tu zemlju svojim rodnim i radinim potomstvom, očekujući novo nebo i novu zemlju.

– Ali oni i tu ne! Oni su ovu zemlju pretvorili, s jedne strane, u krvavu klaonicu, a, s druge strane, u pustaru, koju neprestano olujno peru i u kovitlac okreću istočni tajfuni i zapadni uragani.

Ako su, naime, ljudi tvrdoglavo uporni u svojoj prirođenoj ambicioznosti koja se prometnula u obijesnu oholost, razumski je ustrajan također svemogući Bog u svojoj vječnoj mudrosti i božanskoj ljubavi da provede svoje naumljeno veledjelo, unatoč svim ljudskim nedjelima i zlodjelima.

On će pustiti da ljudi grade svoje babilonske tornjeve, ali će se znati ponekad spustiti i sve sravniti sa zemljom.

On će pustiti da ljudi griješe protiv svih njegovih deset zapovijedi, ali će dopustiti i da ih potopne vode sve odnesu u nepovrat i nestanu s lica zemlje zajedno s plodovima ruku i mozgova svojih.

On će pustiti da neko vrijeme griješe protiv muške i ženske, tj. ljudske naravi, ali se ne će sustezati baciti sumpornu vatru da ih, neobrative, sve pretvori u stupove soli, odnosno u prah i pepeo iz kojega su i potekli.

I kao da sa svakim čovjekom i sa svakim narodom počinje sve iznova, novo iskustvo, nova zemlja, bolji svijet, un mondo migliore. Tebi se može pričinjati da je to sizifovski posao uokrugalac, ali Bog vodi povijest linearno prema svomu zadanu cilju i na ovoj zemlji, i na novoj zemlji i u novom nebu. Ne može čovjek svojim neljudskim djelom Božju svemoć pretvoriti u nemoć, pa koliko se god otvoreno ili iz busije na to zlikovački zalijetao.

Dosta je, kao primjer, navesti suvremene reakcije i komentare na raznim portalima, gdje mnogi nepotpisani čitatelji reagiraju sa svom žestinom i mržnjom zlosrca i razaralaštvom ono-malo-jadne-pameti. Bez obzira o kakvoj se uzvišenoj, svetoj i životvornoj temi radilo, nevjerojatno je koliko je čovjek nečovjek, nerazuman, razoran, nedobar. Pa kada nam odgovorna uredništva tih portala onakve stvari propuštaju, kakve li tek za sebe zadržavaju!


Nada


„A kad je neposlušan izgubio tvoje prijateljstvo, nisi ga ostavio pod vlašću smrti, nego si svima milosrdno pritekao u pomoć da te tražeći nađu. Više si puta ljudima i savez ponudio i poučavao ih po prorocima da iščekuju spasenje“, opet iz Četvrte euharistijske molitve. Savez s Noom nakon potopa, Savez s Abrahamom, praocem naše vjere, Savez s Mojsijem na Sinaju…