Božji stol na zemlji – razmišljanje uz svetkovinu Presvetoga Tijela i Krvi Kristove (B)

Božja riječ koju smo upravo čuli (Izl 24, 3-8; Heb 9, 11-15; Mk 14,12-16.22-26) svjedoči nam o Božjoj blizini prema svome narodu. Ta blizina se izražavala na različite načine i u različitom intenzitetu. No sve skupa odražava želju da pristupi svome narodu i da bude blizak i prisutan u svim njegovim životnim situacijama. Božja bliskost i blizina izražavala se u neposrednom zajedništvu, te u želji i potrebi da se to zajedništvo zapečati savezima, pri čemu je inicijativa bila Božja. Takva Božja želja i inicijativa se očituje i kao namjera da sjedne s ljudima za stol zajedništva, kao što će nam Gospodinov primjer iz današnjeg evanđeoskog odlomka posvjedočiti (Mk 14,12-16.22-26). Gospodin Isus svojim učenicima priprema pashalno blagovanje, te time očituje i želju Božju. Isus je prema tom pashalnom događaju bio usmjeren na jedinstven način, te je znao da je on poseban događaj u njegovu životu, kao što mora postati posebnim događajem u njihovu životu. Zato im i reče: Zaista, kažem vam, ne, neću više piti od ovog roda trsova do onoga dana kad ću ga – novoga – piti u kraljevstvu Božjemu. Zaključujemo iz toga da je on sve svoje djelovanje usmjerio prema tom trenutku kada će sjesti za stol sa svojim učenicima, a koji će onda imati vječne učinke za njegove učenike.

U biti, euharistijski stol je stol koji je Bog odvijeka želio pripraviti čovječanstvu, stavljajući sebe na raspolaganje i dajući sebe za hranu. Jer Bog se nije zadovoljio samo sjesti za ljudski stol, to jest doći među ljude, već je prije svega htio s njima podijeliti svoj život. Zato je on među ljudima postavio poseban stol, stol svoje ljubavi i stol žrtve svoga Sina, da bi im pokazao koliko ih ljubi i da im se daruje potpuno, bez zadrške. Zato Krist nije htio samo blagovati ljudsku hranu, već je prije svega htio ostvariti Božji naum da sebe dadne za hranu čovjeku. Zato uzima kruh i vino i daje im da blaguju, tumačeći da je to njegovo tijelo i da je to krv Saveza koja se prolijeva za mnoge.

U svjetlu Isusovih riječi i gesta učinjenih na Posljednjoj večeri, ostao je taj isti stol i Crkvi koja ispovijeda da je primila Kristovo Tijelo i Krv kao hranu i popudbinu za život vječni. Ujedno ispovijeda vjeru da je Bog, po Kristovoj pashalnoj gozbi s apostolima, postavio novi stol svoje ljubavi za ljude, te je pokazao da se daruje velikodušno i bez zadrške. Božje darivanje od nas iziskuje da odgovorimo zdušno na njegov poziv i želju da nam se daruje, to jest da nas sjedne za gozbu i stol koji nam je on sam pripravio. Gospodin koji nam ostavlja svoje Tijelo i Krv, to jest koji nam priprema hranu života vječnoga, ujedno priprema i nas, kao što je pripremio i apostole, da očišćeni njegovom žrtvom blagujemo euharistiju na način na koji je on blagovao svoju pashu. A to je da je blagujemo u punoj svijesti onih vječnih učinaka, svjesni da ona u nama proizvodi one učinke koje je Isus naznačio kad je rekao da neće više piti od ovog roda trsova dok ga ne bude pio u kraljevstvu Božjemu. Time je istaknuo da je euharistija predokus nebeske vječne gozbe, te da postoji nedokidiva i neraskidiva veza između euharistije i života vječnoga.

Budimo stoga zahvalni Bogu što je, tražeći načina darovati nam se, svoj vječni stol, stol svoje ljubavi, prenio među nas u naš prostor i vrijeme. Time je omogućio da naše zemaljsko blagovanje poprimi vječne učinke, ako živimo u zajedništvu s njime i ako se postojano hranimo sa stola koji nam je on pripravio. Stol koji nas čeka pripravljen, stol je koji je on za nas pripravio od vijeka, te nas po njemu dovodi do vječne slave, to jest dovodi nas do onog neponovljivoga stola koji će biti nov, kao što će biti nov rod trsova od kojeg će Isus piti u kraljevstvu Božjemu. Budimo odgovorni pred darom koji nam Bog daruje kad nam sebe daje u našoj ljudskoj hrani pod prilikama kruha i vina. Pripravimo svoja srca kao mjesta Božjeg blagovanja i držimo ih spremnima da bi Krist svoju pashu blagovao i u njima, jer njegovo euharistijsko predanje nije samo izvanjski obred, već je predanje Boga čovjeku koje se najbolje doživljava čistim srcem koje živi za taj susret na način na koji je i Krist Gospodin živio za susret u kojem se doticalo vječno s vremenitim, Božje s ljudskim. Budimo vjerni ovom savezu koji nam Bog daruje u vremenu, da bismo blagujući Kristovo Tijelo, bili dostojni onog vječnog zajedništva u nebesima.