Braća ili nebraća
Nijesu ni apostoli uvijek bili plemeniti i fini, prije nego što su, u punini, primili duhovski dar posvećenja i milosti. Nijesu, i ako su, i dotle, svaki dan, pred sobom gledali Učitelja, koji je sa svima bio plemenit i fin. Ono sitno ljudsko, ona naša vječna, despotska, nervoza, nestrpljivost, grubost, znala je i iz njih mnogo puta provaliti. Znali su se i oni otresati na ljude, koji bi im dodijavali svojom nasrtljivošću (Mat 15, 23.; 20, 31.; Mark 10. 43.; Luk 18, 39.); znali su i oni potjerati djecu od Isusa i biti bez osjećaja za nepisana prava materinske ljubavi (Mat 19, 13. 14.; Mark 10, 13. 14.; Luk 18, 15. 16.); znali su i oni planuti plamenom okrutne osvetoljubivosti, kao ono »sinovi groma« (Mark 3, 17.) pred vratima samarijskoga grada (Luk 9, 54.).
A nijesu uvijek bili fini ni jedan s drugim: i ako ih je Isus neprestano učio, da su braća i da se moraju bratski podnositi i paziti (Mat 23, 8—12.; Iv 13, 14. 15. 34. 35.; 15, 12.). Svaki su čas među njima izbijale afere i aferice; često su se prepirali i svađali oko malenkosti. Toliko bi ih puta Gospodin iznenadio, kad bi mu se iza leđa objašnjavali i sitničavo izravnavali svoje male račune (Mark 9, 32. 33.; Luk 9, 46. 47.). Svaki je htio da bude najpametniji i najbolji; svaki je mislio, da smije druge ispravljati i koriti (Mat 26, 8. 9.; Mark 14, 4. 5.). Bilo je među njima pomalo i rivalstva, i naivnih ambicijia (Mat 18, 1.; 26, 33. 35.; Mark 14, 29. 31.; Luk 10, 17.; 22, 33.), i zavisti, i ljubomore (Mat 17, 18.; 18, 21.; Mark 9, 27. 37.; Luk 9, 49.). Nepovjerljivo su gledali jedan na drugoga i zlorado se zadirkivali i peckali: bili su i previše potrčni, da jedan drugoga osude i da jedan na drugome ironično i sa srditom bezobzirnošću konstatuju slabosti i ambicije (Mat 20. 24.; Mark 10, 41.). Bilo je i među njima teških i tvrdoglavih karaktera: jedva da je Toma Blizanac bio jedini čovjek te ruke u apostolskom zboru (Iv 20, 25.). Znali su, sigurno, i drugi, ovdje ondje, prosipati pamet i igrati se prkosne opozicije: opozicije, ako već ne Učitelju, a ono svojim apostolskim kolegama i drugovima. I u najsvečanijim i najsvetijim časovima ispadali bi iz uloge i iz takta, pa zaboravljali i na želje svoga Gospodina i na zajedništvo ideala, koji su ih vezali (Luk 22, 24.). Nije ih ni atmosfera velikoga mesijskog zanosa i očekivanja, u kojoj su živjeli, ni blizina Kraljevstva Božjega, u koje su vjerovali, mogla da posve pročisti i oslobodi od tih, i odviše duboko u svakom ljudskom srcu ukorijenjenih, mana.
Sve je to i odviše očito. Nije možda uvijek iz teksta Evanđelja, ali iz podteksta svakako jest. Da su Isusovi apostoli i učenici uvijek bili između sebe bratski solidarni i složni, ne bi se Isus onoliko puta, baš pred njima, morao vraćati na tu temu (Mat 18, 2—4.; 20, 25—28.; 23, 8—12.; Mark 9, 34—36.; 10, 42—45.; Luk 9, 46—48.; 22, 25—27.; Iv 13, 14. 15. 34. 35.; 15, 12.).
Kasnije je, dakako, bilo drukčije. Kalvarijska eto java, puna strpljivosti i praštanja, a onda auktoritativnost Gospodinova nastupa iza Uskrsnuća, kad su bile pale sve rezerve i sve sumnje, smekšala ih je i razoružala. Kod izbora novoga apostola, Matije, nema više ni traga sporovima ni opoziciji; apostoli su »jednodušni« i »postojani« (Dj Ap 1, 14.): drže se skupa (Dj Ap 1, 21—26.). Pred veličinom onoga, što su bili doživjeli i čemu su bili svjedoci, a još više pred veličinom onoga, što se je oko njih spremalo i što su u duši naslućivali i predosjećali, zaboravili su bili na sebe i na svoje male rivalitete i ambicije. A doskora će to u njima i posve umrijeti. I umrlo je, kad je na njih, u plamenu i u vjetru, pedeseti dan, sašao Duh velike ljubavi (Rim 5, 5.: 13, 8.; Hebr 13, 1.; 1 Iv 4, 16 ), koja je »dugotrpna i dobrostiva, — ne hvasta se i ne nadima, — sve podnosi, sve vjeruje, svemu se nada, sve trpi« (1 Kor 13, 4—7.; Gal 5, 22.), Onda su jedan o drugome govorili samo sa najvećom pažnjom i dobrohotnošću (2 Petr 3. 15. 16.). Onda su u svemu bili složni i solidarni; u njima nije bilo ostalo ni traga od staroga rivalstva i antipatije (Dj Ap 15. 7. 14. 22.): bili su »jedno srce i jedna duša« (Dj Ap 4. 32.); pretjecali su se međusobnom susretljivošću, štovanjem, poniznošću (1 Kor 15, 9.; 2 Kor 8. 23.; Gal 1, 18.). Ni u »Djelima Apostolskim« ni u apostolskim poslanicama nema više nigdje ni najlakše aluzije na kakva trvenja i nesporazume među apostolima.
Samo, mi smo svećenici, u toj stvari, očito mnogo bliže liku svojih apostolskih prethodnika iz periode prije Kalvarije i prije Duhova, nego poslije Kalvarije i poslije Duhova. Vidi se na nama i odviše dobro, da nas stoljeća dijele od te punine Duha i ljubavi na izvorima, i da se u Križ zagledavamo više kroz knjige i kroz ekshorte, nego očima i srcem. Ugasila se je, i s te strane, u kršćanskom svećeništvu »prva ljubav« (Otkr 2, 4.).
Nijesmo uvijek »izgled vjernicima — u vladanju, u ljubavi« (1 Tim 4, 12.). A nijesmo ni oslon i utjeha svojoj svećeničkoj braći. Više im možda, svojim nebratskim postupkom, u srce uštrcamo gorčine i razočaranja nego smirenja i radosnog osjećanja, da nijesu sami u svojim nevoljama i da ih barem svećenička subraća razumiju i žale.
Jedan smo drutromu mnogo puta stranci. Stranci nezainteresovani i ravnodušni, pa, kojiput, i stranci hladni i ledeno bešćutni. Zakopali smo se iza svojih šančeva, povukli se u svoju »splendidnu izolaciju«, i nitko nas se ne tiče: osim, u koliko nas neka nedraga dužnost ne dovede s njim u vezu ili neki ugroženi lični interes s njim u spor. U prvom slučaju bježimo od njega, što je moguće prije: s kojom suhom riječi konvencionalne učtivosti, koja treba da spasi formu »ljubavi«. No zato se u drugom slučaju ne rastajemo od njega tako lako. Posvetimo mu, redovito, i previše pažnje. Samo, nažalost, često to bude pažnja parničara na sudu, koji su jedan drugome trn u oku i vječni predmet zlorade kritike, ogovaranja, tužakanja, sitne ili krupne pizme, bolesne i razdražene preosjetljivosti. Uklanjamo se jedan drugomu s puta; krivo se gledamo; jedan drugoga demonstrativno ignoriramo. Ili posve prekidamo kontakte, ili se oni svedu na konstantna ironična čarkanja i sarkastične dvoboje.
Slučaj je svagdanji. Pune su ga sve dijecezanske, dekanijske, provincijalne i samostanske kronike. I osim onih naših, već proverbijalnih, »svećeničkih polemika« po novinama i časopisma. Svi znadu: ova se dvojica »ne paze«. Svi znadu: kad se s ovim svećenikom sastaneš, ne ćeš ništa drugo ni slušati do okspektoracije na račun njegova svećeničkog susjeda, principala, kapelana, a možda i crkvenog starješine. U istoj kući stanuju, — obojica se svaki dan pričešćuju i čitaju misu; obojica propovijedaju o ljubavi, — ali »ne govore«: »govore«, — kad se baš mora, — samo »pismeno«, »službeno«, ceduljicom, što je jedan drugome ostavljaju na stolu. I jedan su s drugim u stalnom ratu: pred biskupom i pred crkvenim sudom, ali i pred vjernicima, sa propovjedaonice, pa, — bivalo je i to, — i pred civilnim sudom. U borbi za svoje »pravo« i »čast« zaboravili su, eto, ne samo na Gospodinov zakon praštanja, nego i na »privilegium fori« (a kojiput i na »privilegium canonis«), i na turobnu tužbu Apostolovu iz poslanice Korinćanima (1 Kor 6, 1—7.). A baš je, ova zadnja, savršeno »ad rem«. »Na sramotu vašu govorim« — »Zašto radije ne trpite nepravdu? Zašto radije ne pregorite štetu?«
Nego, ima još jedna forma te naše međusvećeničke neljudskosti. Blaža, sigurno, po kriterijima moralnoga klasificiranja, ali zato i puno proširenija i puno karakterističnija po naše svećeničke odnose. To je bezobzirnost, kojom jedan drugoga kritikujemo i sudimo; to je surovost, s kojom se jedan s drugim šalimo i zabavljamo: žigošemo, ismijavamo, »liječimo« slabosti svojih svećeničkih kolega. To je duhovitost bez ljubavi; »esprit« onih mladih iz kasarne ili iz konvikta, koji sami još nijesu toliko pretrpjeli u životu, da bi znali biti samilosni s bijedom drugih, pa se u plemenitoj zbunjenosti ustaviti pred tuđom sramotom i tuđim suzama.
Mnogi je među nama već ljuto oplakao tu bezobzirnost svoje svećeničke braće. Nije dosta, što na braći sve gledamo sa najgore strane i sve tumačimo u zlu smislu: potcjenjujemo njihove sposobnosti i napore, sumnjičimo ih sa ambicioznosti, slavičnosti, pohlepe za novcima, prepričavamo, bez ikakve rezerve i bez puno obaziranja na 8. zapovijed Božju, sve, što se o njima govorka, šapće, kombinira: kao da i mi sami dovoljno ne patimo od zlobnih jezika i besavjesne babje mašte; kao da i mi nijesmo toliko puta pogriješili. Nije dosta, ni što ne znamo biti fini u konverzaciji, pa među nama uopće nema mirne, akademske, debate, nego odmah padamo u afekat, pa se stanemo uzrujavati, prepirati, svađati, vikati, ironizirati. Ide se još dalje. Postanemo kojiput pravi sadisti, pa svjesno ili nesvjesno uživamo u ponizivanju i mučenju drugih. Nesimpatični su nam, nijesu nam po ćudi, ili naprosto: učine nam se zgodnim objektom za zabavu i za ismijavanje. Gubimo pritom svaki osjećaj za mjeru. Sve sebi dopuštamo na tuđi račun. Postanemo direktno grubi. Zaboravljamo, da i drugi čovjek, a pogotovu svećenik, ima svoju čast. Duša nam ga je razljutiti i razdražiti. Nemilice se trehamo s njegovim, stvarnim ili presumptivnim, manama, tjelesnima ili duševnima. Ni ne pokušavamo da se uživimo u njegovu situaciju: u nezahvalnu i tešku ulogu, koju smo mu namijenili, odnosno nametnuli. Tretiramo ga jednostavno kao svoju igračku: potpuno bespravnu i potpuno nemoćnu. Dotle i toliko, da to već svakoga dobro odgojena čovjeka oko nas i boli i revoltira.
Mnoge te naše jadne kolege šute i trpe. Ne treba im, ako tako rade, bolje samozataje i pokore. Ali mnoge se i jede, i griješe. Mnoge padaju i u depresiju i u kompleks manje vrijednosti: stanu zazirati od ljudi i bježati od svećeničkog društva. Gorko se tuže na »lažnu braću«, — »falsi fratres«, — iz Pavlove poslanice Galaćanima (2, 4.), što »iz zavisti i svadljivosti« ili »iz prkosa« »pritiskuju njihove okove« (Filip 1, 15. 17.).
Više sam već puta govorio sa svećenicima, — i nezainteresovanima, — koji su mi se na taj naš svećenički porok jako žalili. »Naši će svećenici«, rekao mi je jedan, »najviše odgovarati Bogu za grijehe protiv 8. zapovijedi Božje!« A drugi se je tužio, kako naša svećenička zloba ne da, da se dobar glas, koji je neki svećenik možda izgubio u mladosti, restituira ni iza 40, 50 godina pokore i pravde.
Eto, opet jedno poglavlje, gdje bismo se morali puno više ugledati u dobrotu i plemenitost našega božanskoga Učitelja, koji nikada nikoga nije ucvilio ni ujeo za srce (Mat 12, 18—21.); koji nikada nikome nije spočitnuo nijednoga starog i okajanog grijeha. I gdje bismo morali biti bliže svojim apostolskim pretečama i uzorima. Ali ne iz vremena prije Kalvarije i prije Duhova, nego iz vremena iza Kalvarije i iza Duhova.
Neka šale, — neka i one šale, kojom komunitet i zajednički život liječe preosjetljive i nastrane karaktere! Samo neka oni, koji se šale na račun drugih, zapamte, da i za šalu vrijedi i zakon mjere i veliki zakon bratstva i ljubavi! I neka ne zaborave, — a mnogo puta na to zaboravljamo, — da onaj, koji se s drugima šali, mora biti spreman, da se i drugi s njim pošale! Logika dviju mjera i ovdje je najgora i najnekršćanskija logika. Evanđelje ju je stoput osudilo (Mat 7, 3—5.; Luk 6, 41. 42.).
I u ovoj stvari morali bismo se uvijek sjećati one, tako božanstvene, ali i tako ljudske i humanistične, Gospodinove maksime: »Sve dakle, što hoćete, da čine vama ljudi, činite i vi njima!« (Mat 7, 12.; Luk 6, 31.).
Dr. Čedomil Čekada
Tekst je prvi puta objavljen u Vjesniku Đakovačke i Srijemske biskupije, 5/1964., a pretiskan je u knjizi: Čedomil ČEKADA, Crkva, svećeništvo, svećenici, Đakovo, 1967., str. 206-210. Ostali objavljeni tekstovi iz te knjige mogu se pronaći ovdje.
