Bračna ljubav i obitelj prema Ef 5, 21-33

Bračna ljubav i obitelj prema Ef 5, 21-33


Uvod


Brak i bračni život stvarno jest ona luka iz snova u koju želi uploviti svaki normalan čovjek, o njoj sanja. Međutim, prije nego li njegov i njezin brak i obitelj postane takva idealna luka – „gnijezdo“, oni do te luke moraju preploviti bure oluje.

Čak i da su svi vanjski faktori naklonjeni – a znamo da nikad nisu – supružnicima još preostaju za prebroditi barem dvije važne bure. I u braku treba svladati, kultivirati – uljuditi dva osnovna čovjekova nagona tj. poriva: onaj za samoodržanjem i seksualni poriv.

Uslijed njih se događa da je čovjek, uz ostalo što je u stanju činiti, egoista. A egoist, prema Ambrose-u Bierce-u, jest čovjek koji se uvijek više interesira za sebe nego za mene (Đavolov rječnik). I zbog toga što vidi samo sebe, nitko nije manje od egoiste raspoložen trpjeti sebičnost drugog čovjeka, njegove nesavršenosti i greške (Auguste Comte). I na planu ljubavi egoist je blokiran i blokira onog za koga kaže da ga voli: naime, egoist je fasciniran svojom zaljubljenošću i svojim odnosom prema drugoj osobi, ali ne tom drugom osobom (William Thackeray). Zato mnogi brakovi samo naizvan daju privid sklada i ljubavi a zapravo su poprište raznih sebičnosti, nerazumijevanja i borbi. 

Mi ćemo naše razmišljanje temeljiti na poruci koju sv. Pavao apostol daje kršćanskim supružnicima. Nakon što je u Ef 1-4 izlagao nove zahtjeve koje Bog stavlja na svoj novi narod – Crkvu, Pavao u nastavku svog pisma usredotočuje se na temeljnu i najkonkretniju dimenziju kršćanskog života – obitelj. Kršćaninovo življenje crkvenosti prestaje biti dostojno povjerenja ako bit crkvenog života nije ušla i ucijepila se u njegovu obitelj koja treba odražavati Božju ljubav. Kakva smisla ima mir u crkvi, ako nema mira u kući?


Žene podložne muževima
(prema J. R. W. Stott, Efežanima)


Pavao najprije tvrdi da žene trebaju biti podložne muževima kao Gospodinu (5,22). Iz činjenice da je muškarac stvoren prvi proizlazi da je žena stvorena radi njega tj. da on nad njom ima određeno „poglavarstvo“ – ovo možemo smatrati pouzdanim kriterijem jer i sam Isus je svoju nauku o braku temeljio na prvim poglavljima Post – ona su, dakle, mjerodavna i za kršćane (Mt 19,4-6).

Kod površnog čitanja, odmah se nameće dojam da Pavao ovime ženu stavlja u nedostojan položaj. Ovo se javlja tim više jer u našim mislima riječ “autoritet” stvara predodžbu o moći, vlasti, pa čak i ugnjetavanja. “Autoritativnog” muža zamišljamo kao vladara koji sam donosi sve odluke, izdaje zapovijedi i očekuje njihovo izvršavanje, sputava i guši svoju ženu te joj tako onemogućuje da izrasta u zrelu osobu. Međutim, takvo “poglavarstvo” Pavao ne opisuje. On nigdje ne kaže da muž treba upotrebljavati taj autoritet (J.R.W. Stott, Efežanima, 205)

Doduše, muževo “poglavarstvo” nagovještava stanovit stupanj vodeće uloge i inicijative, kao što je i Krist došao zaprositi i zadobiti zaručnicu. Ali, ono isto tako obuhvaća žrtvovanje, samoprijegor radi ljubljene osobe, kao što je Krist dao sebe radi svoje zaručnice. Ako “poglavarstvo” u ikojem smislu označuje “moć”, onda je to moć za staranje, a ne za ugnjetavanje, moć za služenje, a ne za vladanje, moć za olakšavanje samoosmišljenja, a ne za njegovo onemogućavanje ili razaranje jer je na sliku Kristovog odnosa prema Crkvi. O tome najbolje govori Kristov križ na kome se on odrekao sebe – čak do smrti – iz nesebične ljubavi prema svojoj zaručnici.

Ovdje dolazimo do praktičnog pitanja naše vjere: koliko mi uopće kršćanski brak promišljamo u svjetlu Kristovog odnosa prema Crkvi? Tko nam je uzor ako ne Krist? 

Osim toga, nalogu žene, pokoravajte se (22. redak) prethodi zahtjev da se “podlažemo jedan drugome” (21. redak). Prema tome, ako je žena dužna da kao žena bude podložna svom mužu, onda je već prije muž pozvan da kao pripadnik novog Božjeg društva bude podložan svojoj ženi. Podložnost je sveopća kršćanska obaveza koja sve veže: cijelu Crkvu, uključujući svaku kršćansku obitelj, treba prožimati međusobna podložnost i poštovanje. Sjetimo se samo podložnosti i poštovanja kojim jedno prema drugom zrače Marija i Josip u trenucima nakon navještenja kad su bili zbunjeni zbog njezine iznenadne trudnoće. Ne usude se jedno drugome ništa reći, nikakav prigovor, nikakvo predbacivanje – toliko je bilo ljubavi i poštovanja prema onom drugom.

Sam Isus Krist jest utjelovljenje i uzor poniznosti. On se lišio svog položaja i svojih prava te se ponizio da može služiti. Tako u novom pokretu koji je utemeljio poziva sve svoje sljedbenike da pođu njegovim stopama. Svi se, jedni prema drugima, pripašite poniznošću (1Pt 5,5). 

U ondašnjem svijetu žena nije imala nikakav položaj i vrlo malo prava. Pavao joj želi reći neka se ne miri sa sudbinom kojoj ionako ne može izbjeći nego da ide za Isusom. On je podložnošću Ocu više očitovao negoli što je gubio svoje dostojanstvo. Kad se čovjek svojevoljno podlaže drugome, time pokazuje da raspolaže svojim dostojanstvom i slobodom više od pojedinca koji ne može podnijeti da bude pomoćnik i suradnik ikome, osim samom sebi. Ove riječi podupiru sve osim slijepe poslušnosti ili slamanja ženine volje: svoju podložnost žena ima dati kao poklon čovjeku koji je ljubi, a ne nekoj slijepoj sili. 


Muževa zadaća


Apostolov nalog ne glasi “Žene, budite podložne, muževi šefujte”, nego “Žene, budite podložne, muževi ljubite”. Pavao tri puta ponavlja ovu temeljnu zapovijed: Muževi, ljubite svoje žene (25. redak), tako treba da i muževi ljube svoje žene (28. redak), neka svaki od vas ljubi svoju ženu (33. redak).

Muževljevo poglavarstvo nad ženom je izraženo odgovornom ljubavlju prema njoj. Kakva je to ljubav? Ovdje je ključni moment cijelog odlomka. I ne samo odlomka! Kad bi se ovo i razumjelo i živjelo, obitelji bi drugačije izgledale. Muž treba ljubiti poput Krista!

Ako se zahtjev podložnosti čini pretežak ženinu uhu, ono što se zahtjeva od njezina muža je puno teže. Ne radi se o tome da je “ljubi” romantičnom, sentimentalnom, pa čak i agresivnom strašću, koja se danas često prodaje pod iskrenu ljubav, nego je treba ljubiti Kristovom ljubavlju – koliko je puta spomenuta muževljeva obaveza ljubavi, toliko je puta ponovljen zahtjev da se ponaša prema Kristovu uzoru. On je glava svojoj ženi kao što je Krist Glava Crkve (23. redak); treba ljubiti svoju ženu kao što je Krist ljubio Crkvu (25. redak); i treba je hraniti i njegovati kao i Krist Crkvu (29. redak). Prema tome, muževo se poglavarstvo, njegova ljubav i briga moraju podudarati s Kristovim. Najviši vrhunac zahtjeva dosegnut je u 25. retku, gdje je mužu upućen poticaj da ljubi svoju ženu kao što je Krist ljubio Crkvu te sebe predao za nju. To je sveobuhvatnost samoprijegorne žrtve.

Muž bi trebao ljubiti onim što se ponekad naziva “golgotskom ljubavlju”; većeg mjerila nema! Muž kršćanin, koji makar i djelomično ispunja ovaj ideal, propovijeda Evanđelje a da niti ne otvori usta, jer ljudi mogu u njemu vidjeti onu kakvoću ljubavi kojom je Isus, pa i po cijenu križa, ljubio Crkvu. To je ljubav koju ništa ne može zbuniti i zaustaviti. 

Krist je “ljubio” Crkvu i “predao sebe” za nju da je “očisti”, “posveti” i konačno “predvede” sebi u punom sjaju i bez ikakvog nedostatka. Njegova ljubav i sebedarje nisu bili beskorisna predstava, nego su služili svrsi. A svrha mu nije bila da Crkvi nametne nešto (tko zna što?), nego da je oslobodi od mrlja i bora koje nagrđuju njezinu krasotu te da je prikaže u njezinoj istinskoj uzvišenosti.

Muž kršćanin pred sobom ima isti cilj kad je u pitanju njegova žena. On treba čezneti da vidi ženu oslobođenu od svega što narušava njezin istinski identitet kao žene te da ona raste prema “slavi”, prema savršenstvu osmišljene osobnosti. Da bi ostvario svoj cilj, Krist je predao sebe. Radi ostvarivanja toga cilja i muž sebe treba predavati u ljubavi.


Od podložnosti žene do međusobne ljubavi supruga


Poglavarstvo koje je Bog dao mužu i ženino podlaganje sigurno su dvije međusobno različite stvari. Ipak, pokušavamo li točnije odrediti ta dva glagola, nije lako povući jasnu razliku između njih.

Što znači “biti podložan”? Znači predati se nekome. Što znači “ljubiti”? To znači predati sebe za nekoga, kao što je Krist “predao sebe” za Crkvu. Dakle, “podložnost” i “ljubav” su dva vida iste stvarnosti – nesebičnog sebedarivanja koje tvori temelj trajnog i sve boljeg braka. Takvo davanje sebe nikad nije lako.

Svako žrtvovanje sebe, premda je ono način služenja i sredstvo realiziranja sebe, također bolno. Dapače, ljubav i bol kao da su neodjeljivi. U braku nalazimo bol prilagođavanja kada stari “ja” treba ustupati mjesto novom “mi” (umjesto realiziranja neovisnosti, naše “ja” treba ući u međusobno ovisno “mi”). Muževi i žene ne smiju očekivati da će otkriti sklad bez sukoba; trebaju marljivo raditi na izgrađivanju odnosa ljubavi, poštovanja i istine.

Davanje sebe nekome drugome priznanje je vrijednosti osobe onog drugog. Jer, predajem li sebe, to može biti samo zato što onog drugog tako visoko cijenim da želim žrtvovati sebe radi nje ili njega, da bi on ili ona još potpunije razvili i ostvarili. Dakle, gubiti sebe da bi onaj drugi mogao pronaći sebe – to je bit Kristova Evanđelja. To je bit i bračnog odnosa, jer kad muž ljubi svoju ženu, a žena se podlaže svom mužu, svako od njih teži omogućiti drugome da potpunije postane svoj – u skladnom dopunjavanju spolova.


Zaključne misli


Oni bračni drugovi koji ovako pristupaju jedno drugom ostvaruju ideal zapisan na prvim stranicama Svetog pisma: njih dvoje bit će jedno tijelo (Post 2,24), idu prema najvišem stupnju međuobnog sjedinjenja – i tijelom i dušom. Jasno, oni koji to doživljavaju u odnosu jedno prema drugom, s najvećim će poštovanjem prihvaćati djecu. Zamislimo samo kako su sretna djeca koja odrastaju u tako harmoničnom okruženju.

Ako imamo u vidu takvu obitelj, u pravu je Vladimir Solovjev, ruski filozof, kad kaže da samo u okrilju obitelju čovjek osjeća da posjeduje apsolutnu vrijednost, da je nezamjenjiv.

Prema ovom idealu sjedinjenja supružnika u ljubavi može se ići samo nadvladavanjem egoizma. Iako zadaća nadilazi ljudske snage, kršćanin nije pred nesavladivom preprekom jer on ljubiti uči od Gospodina; On ga osposobljava za najveću ljubav.

Zašto mnogi to ne uspijevaju? 

Nije slučajno da nakon što završi govor o obitelji (5,21-6,9), u 6,10 Pavao progovara o drugoj dimenziji kršćanskog života: duhovna borba. Iako se naizgled međusobno se razlikuju, jer obitelj čine vidljiva a duhovne neprijatelje nevidljiva bića, autentičan kršćanin mora biti kadar nositi se i s jednim i s drugim. Pošto se kršćanski brak pokazuje itekako zahtjevnim, tema duhovne borbe ne samo da nije suvišna nego se pokazuje neizostavnom da bi se mogli ići bliže idealu bračnog života. (J.R.W. Stott, Efežanima) 

Dakako, pomislimo samo na mnoge kršćanske brakove koji se na brzinu i olako sklapaju. Poslije toga živi se „normalno“ kao da je moguće da će sve ići samo od sebe u najboljem redu.

Gdje još nešto uspijeva samo od sebe? Na njivi? U voćnjaku? Pa i prirodna bogatstva koja leže pod zemljom (rude, nafta, dijamanti) uzeti ne možeš bez truda, onda ih prerađuješ, pa ih skladištiš itd. Otkud nam ideja da bi brak i obitelj mogli uspijevati sami od sebe i to u najboljem redu?

Dakle, isplati se ulagati u brak, u obitelj – u čovjeka!