Brana je propukla
Austrijski katolički mrežni portal kath.net sa sjedištem u Gallneukirchenu kraj Linza objavio je 20. srpnja 2023. razgovor s Peterom Seewaldom, životopiscem Benedikta XVI., o Franjinu raskidu s Benediktom XVI. U njemu ističe: „Najnoviji razvoj događaja (u Vatikanu) ukazuje na propuknuće brane. … Ova bi poplava mogla uništiti ono što je još izdržalo“. Sa Seewaldom je u Münchenu razgovarao Roland Noé, glavni urednik portala kath.net.
Gospodine Seewald, objavu novoimenovanih kardinala i budućega predstojnika Dikasterija za učenje vjere Der Spiegel je naslovio: „Papa Franjo pomeo Benediktovu ostavštinu“. Frankfurter Rundschau napisao je: „Franjo konačno prekida s Benediktom“. Jesu li Vas iznenadili naslovi?
Zapravo ne. Oni s jedne strane odgovaraju priželjkivanjima tih medija, a s druge strane moglo se uočiti kako se smjer pape Franje s vremenom radikalizira ili recimo: razotkriva. Ako se zaslužni suradnik poput nadbiskupa Georga Gänsweina protjeruje iz Vatikana, a istodobno se vrhovnim čuvarom vjere imenuje pulen čija se prikladnost za najvažniju službu u Katoličkoj Crkvi čini upitnom, to je već najava.
Skori čelnik vjerske vlasti Argentinac Victor Fernández opisao je svoju buduću zadaću riječima: „skladan rast očuvat će kršćansko učenje učinkovitije od bilo kojega mehanizma nadzora“.
To ne samo da zvuči nejasno, nego i potpuno groteskno s obzirom na dramatičnu krizu Crkve na Zapadu. Treba se zamisliti nad činjenicom da papa Franjo istodobno izjavljuje kako se dikasterij u prošlosti „koristio nemoralnim metodama“. Kako to ne shvatiti kao aluziju na bivšega predstojnika Josepha Ratzingera? I kao pokušaj opravdavanja promjene smjera?
U najnovijoj knjizi Benediktova ostavština navodite Franjine riječi hvale za svoga prethodnika. Uzvisivao ga je kao „velikoga papu“: „Velik po snazi prodornosti svoje umnosti, velik po važnom prinosu teologiji, velik po ljubavi prema Crkvi i ljudima, velik po svojoj krjeposti i svojoj religioznosti“.
To me jako dirnulo. I doista je prikladno. Nema upućena promatrača koji Ratzingera ne bi prepoznao kao jednoga od najvažnijih učitelja na Petrovoj Stolici. Danas se, međutim, treba zapitati jesu li Bergogliova priznanja bila samo slatkorječivost ili čak dimna zavjesa. Svi se sjećamo Ratzingerovih toplih riječi na sprovodu Ivana Pavla II., riječî koje su dirnule u srce, koje su govorile o kršćanskoj ljubavi, o poštovanju. Ali nitko se ne sjeća Bergogliovih riječi na sprovodu Benedikta XVI. Bile su hladne kao i cijeli obred, koji nije mogao biti dovoljno kratak da se prethodniku ni prst časti previše ne oda.
Što to znači?
Vrlo jednostavno: ako se ozbiljno misli, nastoji se njegovati i koristiti baštinu „velikoga pape“ – a ne je razarati. Benedikt XVI. činio je tako. Baveći se nasljeđem Ivana Pavla II. isticao je važnost kontinuiteta i velike predaje Katoličke Crkve, ne zatvarajući se pritom za novosti. Franjo, s druge strane, želi prekinuti kontinuitet. A time i učiteljsku predaju Crkve.
Ali nisu li uvijek potrebne promjene, napredak?
Crkva jest u hodu. Ali ona ne živi sama od sebe. To nije bezoblična masa koja se može oblikovati prema ukusu trenutačnoga vodstva. Obnova se za Ratzingera sastojala u ponovnu otkrivanju jezgre djelokruga Crkve – da zatim ponovo postane ono izvorište koje društvo treba kako ne bi duhovno, ćudoredno i duševno opustjelo. Reforma znači očuvati u obnavljanju, obnavljati u očuvanju, kako bi se svjedočanstvo vjere s novom jasnoćom unijelo u tamu svijeta. Potraga za znakovima vremena nikada ne bi smjela dovesti do napuštanja onoga što je istinito i valjano i do prilagodbe glavnostrujaštvu.
A to je sada drukčije?
Stječe se dojam. Imenovanje budućega predstojnika Zbora za učenje vjere znakovito izražava ono što naslovi navedeni na početku misle pod uništavanjem Benediktove ostavštine. I dok je Franjo prvom prigodom otpravio kardinala Müllera koga je Benedikt bio imenovao, on sa svojim dugogodišnjim argentinskim pristašom u tu službu sada postavlja nekoga tko odmah najavljuje svojevrsno samouništavanje. Želi preinačiti katekizam, relativizirati svetopisamske izjave i staviti beženstvo na raspravu.
Victor Fernández smatra se papinim piscem u sjeni.
Da, piscem iz sjene govorâ koji su često sasvim bezsadržajni ili prijeporne pobudnice Amoris laetitia. S gradbenim elementima koje su kritičari opisali kao „nečitljive do zbunjenosti“ i za koje stručnjaci smatraju da graniče s krivovjerjem.
Franju još uvijek smatraju „papom reformatorom“.
Početak je privukao pažnju. Zadivilo me njegovo zalaganje za siromašne, za izbjeglice, za nepovrjedivu zaštitu života. Istodobno je začuđena javnost promatrala kako Bergoglio nije ispunio mnoga obećanja, neprestano mijenjao mišljenje, uvijek iznova sâm sebi proturječio i tako stvarao popriličnu pomutnju. K tomu se pridodaju mnogi slučajevi u kojima je vladao tvrdo, smjenjivao ljude koji mu nisu povlađivali i zatvarao vrijedne ustanove uspostavljene pod Ivanom Pavlom II.
Bergoglio je sigurno za sebe vidio i druge zadaće osim Benediktovih.
To mu se ne može zamjeriti. Međutim, najnoviji razvoj događaja ukazuje na stvarno propuknuće brane. A s obzirom na dramatično propadanje kršćanstva u Europi, ovo bi se moglo pretvoriti u potop koji bi uništio ono što još odolijeva.
To su teške riječi.
Posljednje vijesti iz Vatikana podsjetile su me na danas poznati ogled Giorgia Agambena. U tekst o „otajstvu zla“ najraspravljaniji filozof našega vremena uvodi Benedikta XVI. Kao mladi teolog Ratzinger je jednom tumačeći sv. Augustina napravio razliku između Crkve zloglasnih i Crkve pravednih. Od početka je, kaže on, Crkva neraskidivo izmiješana. To je i Crkva Kristova i Crkva Antikristova. Međutim, prema Agambenu, postoji zamisao katékhona…
Kako molim?
Imajući u vidu Drugu poslanicu apostola Pavla Solunjanima [2, 6–7], to znači načelo zaustavljanja. Izraz se također tumači kao „zaprjeka“ za nešto ili nekoga tko odgađa kraj vremena. Prema Agambenu Benedikt XVI. bio je svojevrstan „zadržavatelj“. S tom bi pozadinom njegova odrjeka neizbježno imala za posljedicu razdvajanje „lijepe“ i „crne“ Crkve, onaj raspon na kojem se žito odvaja od kukolja. To je strma teza. Ali zaslužni papa očito se složio. „Moram još ostati“, odgovorio je na moje pitanje zašto ne može umrijeti. Kao spomen vjerodostojne Isusove poruke, kao svjetlo na gori. „Na kraju će Krist pobijediti“, dodao je.
Je li razvoj događaja koji sada nastaje u Vatikanu za Vas bio iznenađenje?
Papa Franjo od prvoga dana svoga papinstva pokušava se udaljiti od svoga prethodnika. Nije bila tajna da njih dvojica nisu imala samo suprotne ćudi, nego i suprotstavljena stajališta o budućnosti Crkve. Bergoglio je znao da se ne može mjeriti s Ratzingerom u teološkoj blistavosti i plemenitosti. Usredotočio se na efekte i imao pri tom potporu medija koji nisu htjeli previše zavirivati kako ne bi vidjeli da se iza pape, označena kao otvorena i napredna, krije vladar koji je ponekad bio vrlo autoritaran, kakva su Bergoglia već poznavali u Argentini.
Pojedini novinari pretvaraju predstavu o papi reformatoru u pravi poslovni model za svoje knjige: „borca u Vatikanu“, koji se brani od „vukova“, posebice od „pape u sjeni“ Benedikta i njegove reakcionarne klike. Istina je da nikad nije postojao papa u sjeni. Kao papa emeritus Benedikt je izbjegavao sve što bi moglo ostaviti i najmanji dojam da on upravlja u pontifikatu svoga nasljednika. A ako bi se htjelo tražiti „vukove“, vidi se da su svi ostali na putu.
Govorilo se da ni list papira ne će stati između bivšega pape i pape u službi.
Pa, to je više bila pusta želja. Bila je tu fotografija prvoga susreta. Dva čovjeka u bijelom. Dvojica papa, a obojica živa. Bio je to udar s kojim se moralo nositi. Bergoglio je promicao sliku sloge tako što je s vremena na vrijeme pozitivno govorio o svom prethodniku. Benedikt mu je vjerovao. Suprotno od toga, Franjo nije imao nikakve obzirnosti oko toga da potezom pera ukine omiljeni pothvat svoga prethodnika.
Što mislite pod tim?
Apostolsko pismo na vlastitu pobudu Summorum Pontificum, koje je učinilo slobodnijim pristup klasičnom bogoslužju. Ratzinger je time želio umiriti Crkvu ne dovodeći u pitanje valjanost Mise prema Rimskom misalu iz 1969. „Uporabom bogoslužja“, objasnio je, „odlučuje se sudbina vjere i Crkve“. Franjo, s druge strane, opisuje tradicionalne oblike kao „nostalgičnu bolest“. Postojala bi „opasnost“ natražnjaštva kao protudjelovanje na modernost. Kao da se sklonostima, čežnjama i potrebama može upravljati s pomoću naredbe o zabrani. Boljševici su to već uzalud pokušavali učiniti.
Navodno je postojao upitnik prema kojem je većina biskupa u svijetu bila za ukidanje.
Nije točno. S jedne strane, na upitnik je odgovorilo samo nekoliko biskupa, a s druge strane, koliko mi je poznato, većina njih se nipošto nije izjasnila protiv Benediktova Summorum Pontificum. Rezultati iz dobra razloga nikada nisu objavljeni. I kako je bijedno da je emeritirani papa za promjenu morao doznati iz L’Osservatore Romana. Njemu je to bilo poput uboda u srce. Od toga mu se zdravlje nikada nije oporavilo. Ubrzo nakon njegove smrti svi su mogli vidjeti kako je Bergoglio dodatno otvrdnuo svoj ton.
Govorite li o slučaju Gänswein?
Time Bergoglio sebi nije učinio nikakvu uslugu. To ga čini nevjerodostojnim. Ne može se s Biblijom u ruci stalno govoriti o bratskoj ljubavi, uzajamnu poštovanju i milosrđu, a u isto vrijeme gaziti te krjeposti. Bezobzirnost i javno poniženje kojim je zaslužan čovjek poput Gänsweina izbačen, nema primjera. Čak se nije poštovala ni navada da se zaposleniku na odlasku kaže riječ zahvale, kao što je uobičajeno i u najmanjoj tvrtki.
Mediji govore o „činu osvete“ protiv Gänsweina.
Ali osvete za što? Zato što netko ovdje zadržavajući odanost nije pokazao podanički mentalitet, nego onu zrelost koju Bergoglio uvijek zahtijeva? Zato što je objavio knjigu koja je, s obzirom na uporne lažne prikaze djela i osobe njemačkoga pape, važna i potrebna?
Knjiga u kojoj je Franjo sve samo ne loš? Papa je obezvrijedio Gänsweina, ali je mislio na onoga za koga se Gänswein zauzima. I čiju se ostavštinu želi ostaviti po strani kao što se ostavlja po strani njegova najbližega suradnika. Za prevođenje Gänsweinove knjige na njemački, nakladnička kuća Herder, kako mi je rečeno u uredničkim krugovima, nije se smjela koristiti vatikanskim prevoditeljima kao inače. Taj im je rad bio strogo zabranjen.
Još jednom o osobnim detaljima Fernándeza, skoroga predstojnika Dikasterija za učenje vjere. Kad je trebao postati rektor Papinskoga argentinskoga katoličkoga sveučilišta, bilo je upozorenja.
Zbor za učenje vjere imao je naukovne sumnje, a Zbor za katolički odgoj smatrao ga je neprikladnim za tako važan vodeći položaj. Ali ga je tadašnji buenosaireški nadbiskup Jorge Mario Bergoglio nametnuo. Kao papa Bergoglio mu otvara put u Rim iznova određujući zadaće predstojnika Dikasterija za učenje vjere. Nije riječ toliko o očuvanju nauke koliko o rastućem razumijevanju istine „bez obvezivanja na jedan jedini izričajni oblik“. Jednostavnim jezikom: bez obvezivanja.
Ono što je potrebno, napisao je Franjo Fernándezu u spomenaru, nije toliko služba čuvara, koliko unaprjeditelja karizme teologâ, što god to moglo značiti. Stvarnost je uvijek važnija od zamisli. Jednostavnim jezikom: ono što se upravo traži. Iznad svega Fernández bi trebao „uzeti u obzir najnovije Učiteljstvo“ – dakle Franjino. Bergoglio je već prije razvodnio članak Ivana Pavla II. o ustroju dikasterija koji se bavio štićenjem „istinitosti vjere i cjelovitosti ćudoređa“.
Kako treba gledati na Franjine riječi o „nemoralnim mjerama“ koje je poduzimao bivši Zbor za učenje vjere?
To je beščasno. Izjava bi trebala osramotiti visoku razinu Zbora pod kardinalima Müllerom i Ratzingerom kako bi se relativizam učinio ponosnim. Loše je što se time vezuje uz način čitanja protucrkvenih medija o „oklopnom kardinalu“ i „tvrdolinijašu“ Josephu Ratzingeru.
Der Spiegel je odmah preuzeo prijedložak i ponovo progovorio o bivšem „policajcu vjere“ koji je odgovoran i za oduzimanje dopuštenja za poučavanje Hansu Küngu.[1] Potpuna besmislica, baš kao i većina uobičajenih klišeja o bivšem kardinalu. Ratzinger je kao predstojnik Zbora za učenje vjere sebe shvaćao kao sve samo ne progoniteljem i sigurno ne nekim tko djeluje „nemoralnim metodama“.
Ubrzo nakon njegova stupanja na dužnost osporavani biskupi, teolozi i svećenici nisu bili prekoravani kao prije, nego su u važnim slučajevima pozivani u Rim kako bi se osobno izjasnili o različnim poimanjima. Ratzinger je osnažio prava autora i po prvi put teolozima okrivljenima za dogmatska odstupanja dao pravo na obranu. Isto tako Leonardu Boffu nikad nije izdan formalan nalog da šuti, kao što priča jedna crna legenda. Sučeljavanje se također nije odnosilo na teologiju oslobođenja, nego na Boffove upitne kristološke tvrdnje.
Namjesto Crkve odozgo ili Crkve odozdo, Ratzinger je preporučio „Crkvu iznutra“.
Pogotovo u nepostojanim vremenima, pojasnio je, Crkva mora dvostruko misliti na svoje. Samo svojom odlučnom etikom može postati pravi savjetnik i partner u teškim pitanjima suvremene uljudbe. Liberalni münchenski teolog Eugen Biser prosuđuje da za razliku od drugih teologa „koji su odbacivali kamen po kamen iz stare zgrade, jer im nije pristajao u novu zgradu“, Ratzinger je uvijek ostao „vjeran izvoru“. Ozbiljno je shvatio Isusovo vječno upozorenje svojoj Crkvi, koje je Krist dramatičnom riječju izrekao Petru prema Evanđelju po Mateju: „Nosi se od mene, sotono! Sablazan si mi jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko!“ (Matej 16, 33).
Rečeno je da je Fernández u početku nije prihvatio imenovanje za predstojnika Dikasterija za učenje vjere.
Pristao je tek kad ga je papa uvjerio da se ne će morati baviti spolnim zlostavljanjem u Crkvi. I ovdje je jasna razlika u usmjerenju. Dok je Fernández poricao odgovornost za zlostavljanje, Ratzinger ju je, kao predstojnik, obuhvatio u svoj djelokrug jer je vidio da se prijestupi guraju pod tepih, a žrtve ostavljaju same.
Međutim, Fernández nije osoba koja o toj temi nema znanja i iskustva. Argentinske novine La Izquierda Diario izvijestile su da je budući predstojnik Dikasterija za učenje vjere kao laplatanski nadbiskup zataškao najmanje jedanaest slučajeva spolnoga zlostavljanja koje su počinili svećenici „u različitim oblicima“. Najpoznatiji je slučaj bivšega zatvorskoga kapelana Eduarda Lorenza, koji je 2019. počinio samoubojstvo kako bi izbjegao policijsko uhićenje.
Je li suočavanje sa zlostavljanjem mračna strana Bergoglijeva pontifikata?
Dva primjera: belgijski kardinal Godfried Danneels dospio je 2010. na naslovnice jer je kao nadbiskup zataškavao zlostavljanje djece od strane svećenika, a zatim je prikrivao biskupa koji je zlostavljao vlastitoga nećaka. Ali to nije spriječilo papu Franju da ga imenuje na Sinodi o obitelji u Rimu u jesen 2014. Danneels je bio jedan od pokretača „Sanktgalenske mafije“, skupine kardinala koji su već u konklavama 2005. htjeli nametnuti Bergoglia za papu, u čemu su zamalo i uspjeli.
Isto tako Franjo nije imao problema s imenovanjem poznatoga zlostavljača Theodorea McCarricka, bivšega washingtonskoga nadbiskupa, u vatikanska tijela. Benedikt XVI. poduzeo je mjere protiv McCarricka, a Franjo mu je povjerio pregovore s Narodnom Republikom Kinom. To je dovelo do sporazuma kojim je podzemna Crkva, koju je još Benedikt XVI. podupirao, podređena državnim vlastima. U crkavama u Kini od tada vise transparenti s natpisima poput „Voli Komunističku partiju“. Početkom travnja ove godine komunisti su bez uključivanja Vatikana imenovali novoga biskupa u Šangaju. Kardinal državni tajnik Pietro Parolin prosvjedovao je, ali je papa Franjo odlučio „zaliječiti nepravilnost kanonskoga prava“, drugim riječima odobriti slučaj.
U kojoj mjeri izbor novih kandidata, koji će postati kardinali na rujanskom konzistoriju, može imati trajan učinak?
U međuvremenu Franjo je uzdignuo na položaj oko 70 posto birača budućega pape. Vatikanski promatrač Ludwig Ring-Eifel iz Katholische Nachrichten-Agentur (KNA) analizirao je: „Za razliku od svojih prethodnika Ivana Pavla II. i Benedikta XVI., Franjo je u Kardinalski zbor uglavnom pozivao ljude koji su na njegovoj teološkoj crti.“ Kardinalski zbor postaje „sve više odraz njegova razmišljanja i njegova podrijetla“.
Ono što je zapanjujuće nije samo nagli porast udjela Hispanjolaca, nego i dob novih nositelja grimiza. Uglavnom su u dobi od oko 60 godina, pa bi trebali utjecati ne samo na sljedeću konklavu, nego i na onu nakon nje. Međutim, kao što je poznato, Duh Sveti o tome ipak ima što reći. A mnogi koji danas likuju što Franjo raščišćava Benediktovo nasljeđe već bi sutra mogli gorko zaplakati.
njemački izvornik
engleski prijevod
francuski prijevod
kastilski prijevod
poljski prijevod
talijanski prijevod
S njemačkoga preveo Petar Marija Radelj
[1] Prevoditeljska napomena: Ovo je primjer prave „novinarske patke“. Naime, u početcima novinstva ispod vijesti koju se nije uspjela provjeriti stavljalo se napomenu, non testatum (nije provjereno), kratica: n. t., što se kao kratica čita en-te, a na njemačkom jeziku tako glasi riječ za patku (die Ente). Naime, Izjavu o dva rada profesora Hansa Künga (hrvatski: O dvjema knjigama prof. Hansa Künga, u: Šeper: Građa za životopis 2, Zagreb, 1983., str. 284–289) utvrdio je Sveti zbor za učenje vjere na čelu s predstojnikom kardinalom Franjom Šeperom i tajnikom Jérômeom Hamerom, odobrio je papa Pavao VI. te je objavljena 15. veljače 1975., to jest dok je Joseph Ratzinger bio sveučilišni nastavnik u Regensburgu i više od sedam godina prije nego je doselio u Rim i preuzeo Sveti zbor za učenje vjere (1. ožujka 1982.). Nadalje, Izjavu o pojedinim poglavljima teološke nauke profesora Hansa Künga (hrvatski: Zablude u teološkom učenju Hansa Künga, u: Šeper: Građa za životopis 2, Zagreb, 1983., str. 453–457) na redovitoj je sjednici utvrdio Sveti zbor za učenje vjere s predstojnikom kardinalom Franjom Šeperom na čelu i tajnikom Jérômeom Hamerom, odobrio je papa Ivan Pavao II. te je objavljena 15. prosinca 1979. Njome je, i to dvadesetšest i pol mjeseci prije nego je Joseph Ratzinger preuzeo Sveti zbor za učenje vjere, utvrđeno: „Ovaj Sveti zbor osjeća se dužnim izjaviti da je profesor Hans Küng u svojim spisima uzmanjkao na cjelovitosti katoličke vjere i stoga se njega više ne može smatrati katoličkim teologom niti on više kao takav može obavljati službu naučavanja.“
