Drugi vatikanski sabor u svojoj je deklaraciji Nostra aetate (Naše doba), u svojim brojevima 2-4, jasno dao do znanja da Katolička Crkva poštuje sve nekršćane, zato što se u svakoj religiji nalazi nekakva klica spoznanja Boga i nastojanje oko moralnoga života, no uz to svakako valja imati na umu da smo pozvani poštovati druge, ali ljubiti svoje. Tako možemo i trebamo imati poštovanje prema politeistima, jer “Katolička Crkva ne odbacuje ništa što u tim religijama ima istinita i sveta” (NA 2), posebno smo pozvani poštovati Židove, jer nas s njima vezuje cijeli Stari zavjet, a stupovi Crkve – apostoli – stasali su upravo u toj religiji. Također, trebamo imati poštovanja prema muslimanima, jer i oni barem djelomično priznaju evanđelja, zatim, iako Isusa ne priznaju Bogom, priznaju ga prorokom, štuju Blaženu Djevicu Mariju, itd.
U sličnom svjetlu možemo reći da Katolička Crkva poštuje i pripadnike drugih kršćanskih Crkava, jer nas s njima vezuje vjera u Isusa Krista. Zato je važno s njima razvijati ekumenizam, a s pripadnicima drugih religija međureligijski dijalog.
No, u svemu tome valja paziti da ne dođe do sinkretizma, do spajanje više ili svih religija u jednu, unutar kojih bi kršćanstvo i katoličanstvo postali tek jedna od mogućih ponuda ili bi se njihova posebnost potpuno izgubila. Drugim riječima, kada govorimo o odnosu prema ostalim religijama, uvijek valja imati na umu da nas je samo Krist otkupio i da, iako poštujemo pripadnike drugih religija, ne prihvaćamo ono što njihove religije naučavaju, odnosno da priznajemo kako u njima prosijevaju zrake istine, ali nemaju puninu, jer je ona sadržana samo u Božjoj Objavi u Isusu Kristu.
Također, kada govorimo o odnosu Katoličke Crkve prema pravoslavcima i protestantima, valja imati u vidu gradaciju po kojoj se može reći kako su između katolika i pravoslavaca u pitanju vjere relativno male razlike, ali s obzirom na ustrojstvo prilično velike, te da nas s protestantima, koji su odbacili sakramente i u mnogim vidovima izokrenuli dotadašnje kršćanstvo, puno toga razdvaja. Zato i njih poštujemo, ali i držimo do važnosti nauka Katoličke Crkve, svjesni da se on ne smije ugrožavati i obezvrjeđivati nikakvim sinkretističkim oblicima ekumenizma i međureligijskog dijaloga. U tom svjetlu, deklaracija o jedincatosti i spasenjskoj univerzalnosti Isusa Krista i Crkve – Dominus Iesus (2002.), naslanjajući se na dogmatsku konstituciju o Crkvi Drugog vatikanskog sabora – Lumen gentium, br. 8, poučava da se “postojanje Kristove Crkve, unatoč podjelama među kršćanima, nastavlja u punini samo u Katoličkoj Crkvi” (DI, br. 16).
Uz temu “Brojne religije, ali samo jedan Isus Krist”, kao dijelu gradiva namijenjenoga za nastavu Katoličkoga vjeronauka u 1. razredu srednje škole, donosimo nekoliko priloga:
Ostali materijali za nastavu Vjeronauka u 1. razredu srednje škole:
Svi objavljeni materijali, za sva četiri godišta:
Vjeroučiteljica u Ekonomskoj i upravnoj školi Osijek i urednica portala