Budite savršeni
Ove 7. nedjelje kroz godinu čitaju se preostala dva Isusova tumačenja i ispunjenja starozavjetnoga Zakona (Mt 5,38-48).
1/ „Čuli ste da je rečeno: Oko za oko, zub za zub“ (Mt 5,38).
Ova se kaznena mjera nalazi čak tri puta u Starom Zavjetu, ali ne u Dekalogu, razumije se. „Oko za oko, zub za zub, ruka za ruku, noga za nogu…“ (Izl 21,24). Također Levitski zakonik: 24,19 i Ponovljeni zakon: 19,21. Ta je kazneno-popravna mjera poznata pod pojmom lex talionis, tj. zakon odmazde (latinski: talio, talionis = odmazda; qualis – talis = kakav zločin, takva kazna).
U davna vremena, ona predabrahamska, ako bi neki čovjek, na primjer, iz Semova plemena nanio tešku ranu čovjeku iz Hamova plemena, onda bi članovi Hamova plemena navalili na članove Semova plemena da osvete svoga suplemenika. Takva bi tučnjava obično završavala ne smrću jednoga nego više članova iz protivničkoga tabora. Užasna osveta, deset pa i sedamdeset puta mimo razumne i pravedne presude: ranjavanje se osvećuje usmrćivanjem, i to ne jednoga, nego mnogih. Sjetimo se nesretnoga Lameka, koji je imao dvije žene, prvi slučaj u biblijskoj povijesti! Hvali se taj Lamek: „Čovjeka sam ubio jer me ranio i dijete jer me udarilo. Ako će Kajin biti osvećen sedmerostruko, Lamek će sedamdeset i sedam puta!“ (Post 4,23-24). Sedamdeset i sedam puta znači: nema mjere osveti. Stoga je lex talionis, tj. samo zub za zub, samo ruka za ruku, a ne cijelo tijelo za jedan dio, pravo ograničenje osvete, svođenje na jednaku mjeru, na početak kakve-takve pravde. Ono što je u tom zakonu novo, jest odredba da se nije davalo pravo pojedincu da se na svoj način osvećuje, pa čak ni po načelu: zub za zub, nego je to bila uputa, neka vrsta priručnika za sudce koji sudački izdaju presude. Jer postavljeni sudac može procijeniti da se dotična kazna namiri i na drugi način, u novcu, a da se ne kopa drugomu oko ili otkida stopalo. Osim toga, lex talionis nije se primjenjivao na članove židovskoga puka: „Ne osvećuj se! Ne gaji srdžbe prema sinovima svoga naroda!“ (Lev 19,18).
Dolazi ISUS, Sin Božji, koji kazuje kako će se taj zakon najbolje ispuniti:
„A ja vam kažem: Ne opirite se zlome!“ Ne opiri se zlobnu čovjeku, zlomu. Ako mu na sličan način uzvratiš, moglo bi nastati još veće zlo, ratni metež. Na temelju toga novoga načela Isus navodi više konkretnih primjera, paradoksalnih, kako ispuniti Zakon do kraja, bez obzira na urođen instinkt odmazde. Navodimo neke:
– Pljusne li te tko po desnom obrazu, okreni mu i drugi (Mt 5,39).
Jest to neočekivano i neuobičajeno. Rijetki propuštaju uzvratiti samo ako mogu. A gle kako sâm Isus reagira: kada je onaj sluga u dvoru velikoga svećenika Ane, Kajfina punca, na noćnom suđenju s Velikoga četvrtka na Veliki petak udario pljusku svezanu Isusu koji se bio pozvao na svjedoke, što je u procesu najnormalnije, Gospodin slugi nije pružio i drugi obraz nego ga je upozorio logikom u veliki mozak: „Ako sam rekao krivo, dokaži da je krivo!“ A onda drugom rečenicom u mali mozak: „Ako li pravo, zašto me udaraš“? (Iv 18,23). Nije, dakle, pravilo takvo da se ne možeš i ne smiješ braniti, ali jest takvo da se ne stvara veća prepirka i svađa. Gospodin je takvim silogizmom svima zatvorio usta. Ili ona druga: Isusa su pogrdno nazivali „izjelicom i vinopijom, prijateljem carinika i grešnika!“ A Isus će na to: „Opravda se Mudrost djelima svojim” (Mt 11,19). Hajdemo uprijeti prstom na vidljiva djela pa da vidimo tko je izjelica, a tko pijanica! I gdje je prava Mudrost!
– Ako te tko prisili jednu milju, pođi s njim dvije (Mt 5,41).
Isus navodi taj primjer prisile koji je imao svoju povijest i praksu. U Perziji bijaše državni zakon o prenošenju pošte, pisama i paketa. Putovi bijahu razdijeljeni tako da jedna obitelj nosi poštu do podne ili cijeloga dana, a druga obitelj nastavlja od podne ili cijeloga drugoga dana. U tu je obvezu uključena obiteljska hrana i piće poštaru i njegovu konju. Ta i slična prisila bijaše osobito primjenjivana u zemljama koje su mačem zauzeli silovitiji vladari.
Tako Palestina bijaše pod Rimljanima od 67. prije Krista do 135. nakon Krista. Okupatori su mogli prisiliti čovjeka da bude poštar jednoga dana. U Evanđelju nalazimo kako su Rimljani prisilili onoga jadnoga Šimuna Cirenca da nosi Isusu križ (Mt 27,32) kada je Isus posrtao i padao idući na Kalvariju.
Kristovo i kršćansko pravilo kaže: ako te netko prisili da s njime pođeš jedan kilometar, ti pođi dva, i to ne s mržnjom i psovkom, nego vedra i nasmijana lica. Smatraj to osobitom pomoću svomu bližnjemu. Bog će ti uzvratiti na svoj božanski način.
– Tko od tebe što zaište, podaj mu! I ne okreni se od onoga koji hoće da mu pozajmiš“ (Mt 5,42 – KKC, 2443).
U Starom Zavjetu u okviru židovskoga naroda vrijedio je zakon: „Kako siromahâ nikad neće nestati iz zemlje, zapovijedam ti: širom otvaraj svoju ruku svomu bratu, svomu siromahu i potrebitu u zemlji svojoj“ (Pnz 15,11). To znači: Kada daješ siromahu i potrebitu, svomu sunarodnjaku, kao da daješ Bogu. Štoviše, radije dopusti da tebe siromah prevari nego da ti otpustiš siromaha praznih ruku, a mogao si mu dati. Bog će ti preobilno uzvratiti u svoje vrijeme. A ako siromahu ne daš i potrebitu ne posudiš, moglo bi ti se lako dogoditi da dogodine ti prosiš pred njegovim vratima! Valjalo bi nešto naučiti i zapamtiti iz čudna života?
2/ „Čuli ste da je rečeno: Ljubi svoga bližnjega, a mrzi neprijatelja“ (Mt 5,43).
A ja vam kažem:
Ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone da budete sinovi svoga oca koji je na nebesima, jer on daje da sunce njegovo izlazi nad zlima i dobrima i da kiša pada pravednicima i nepravednicima. Jer ako ljubite one koji vas ljube, kakva li vam plaća? Zar to isto ne čine i carinici? I ako pozdravljate samo braću, što osobito činite? Zar to isto ne čine i pogani? (Mt 5,44-47)
I Stari je Zavjet poznavao načelo: Ljubi bližnjega svoga. Ali to je sve u okviru izabrana roda izraelskoga. Ne pretiru se plotovi prema poganima. Onaj drugi dio Isusove rečenice: „a mrzi neprijatelja“ (Mt 5,43) ne nalazi se u Starom Zavjetu u takvu obliku. Dade se, međutim, zaključiti iz sličnih rečenica kao što su one u Ponovljenom zakonu 20,13-17 gdje se govori o „heremu“ ili kletom uništenju svega na protivničkoj strani. A neki misle da Isus ima u vidu mentalitet svoga vremena, s pozivom na Pravilo Kumranske zajednice gdje se kaže da “sinovi svjetla“ moraju ljubiti pripadnike svoje zajednice, a „mrziti sve sinove tame“ (I.,9-10).[1] Isusov zakon: Ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga nalazi se čak na još osam mjesta u Novom Zavjetu (Mt 19,19; 22,39; Mk 12,31; Lk 10,27; Rim 12,19; 13,9; Gal 5,14; Jak 2,8). I ne pozna granica ni regije, ni religije, ni nacije, ni izabrana, ni neizabrana naroda. Prisjetimo se Isusove prispodobe o milosrdnom Samarijancu ili o tjelesnim djelima po kojima ćemo biti suđeni na Božjem sudu (Mt 25).
Razlika između kršćanina i nekršćanina. Ta Kristova i kršćanska ljubav i prema neprijateljima utemeljuje se i polazi od Očeve ljubavi prema svakomu čovjeku, bio pravedan ili nepravedan, jer Gospodnja kiša jednako pada i po jednima i po drugima, i njegovo sunce jednako granja nad cijelim čovječanstvom, i nad zlima i nad dobrima. Ta se Očeva ljubav najviše očitovala u žrtvovanju vlastita Sina za otkupljenje grješna čovječanstva: Bog je tako ljubio svijet da je dao svoga Sina Jedinorođenca…, tumači Isus Nikodemu (Iv 3,16).
Kršćanin, Isusov sljedbenik, morao bi se u svome ponašanju razlikovati od nekršćanina, i to upravo po toj nesebičnoj, neproračunatoj, velikodušnoj ljubavi. Jer ako voliš samo one koji tebe vole, tj. milo za drago, kakva ti je tu nagrada? Nikakva. To čine i javni grješnici i grješnice. I ako pozdravljaš samo one koji tebe pozdravljaju, ne činiš ništa osobito: to čine i grčki i rimski pogani. U čemu si veći od njih?
Isusov zaključak:
Budite savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski (Mt 5,48).
Iako nikada nitko od nas ne može biti savršen kao što je savršen Otac naš nebeski, ipak od nas Isus traži stalno usavršavanje i savršenstvo. Kako je to moguće? Bog je savršen apsolutnim savršenstvom. U njemu nema mijene, promjene i napretka, on je bez početka i svršetka, savršen u svemu jednom zauvijek. Mi smo stvorovi i u stalnu životnom usavršavanju. Kako? – Biblija kaže da je Bog stvorio čovjekovo tijelo od gotova materijala. To se tijelo razvija od začeća do puna rasta, do 23. ili 24. godine, uz hranu i radnju: postupno i spontano, skladno i ravnomjerno. I postiže određeno savršenstvo, a da ni ne primjećujemo. U to je tijelo od začeća ulivena duša, koja se sastoji od razuma i slobodne volje. To je ona biblijska riječ da Bog stvori čovjeka „na svoju sliku, sebi slična“ (Post 1,26). Mi tu Božju idejnu sliku i priliku, tj. sposobnost svoga razuma i slobodne volje razvijamo ne samo u mladosti nego svega života svoga usklađujući svoje držanje i djelovanje s Božjom razumnom voljom koja želi da se svi ljudi spase. Nije jednako usavršenje gimnazijsko školovanje s maturom i fakultetsko obrazovanje s diplomom. I nije jednako usavršenje jednoga predavača asistenta i redovita profesora u trajnu zvanju. Isus nas poziva da se u svome djelovanju ugledamo u Božju dobrohotnost koja se čita u svim darovima koji su dani ljudima: život tijela i duše; razum i sloboda; vanjski uvjeti: rad i odmor, zrak i hrana, dan i noć, kiša i sunce. Svakim bismo danom trebali izgrađivati sliku u sebi kako Bog želi i zapovijeda. Da njemu sličimo. Bog nas ne prestaje ljubiti, makar mi njegovu sliku izobličavali. Prati nas svojom općom dobrotom i pomoću. Isus veli: „Bez mene ne možete učiniti ništa“ (Iv 15,5). Uvijek vrijedi Isusov poziv da s njegovom milošću možemo stalno napredovati u kršćanskom usavršavanju, ostvarujući sliku kakvu je Bog usadio u nas težeći za istinom po daru razuma, a za dobrotom po slobodnoj volji. U tome su djelovanju i naše zasluge.
[1] S Garofalo, Parole di vita A, 1980., str. 228-229.
