Budizam
Budizam nije prava religija, već više etika, filozofija ponašanja. Danas postoji oko 700.000.000 budista, koji su smješteni po cijeloj Aziji, a ima ih, u znatno manjoj mjeri, i na drugim kontinentima. Osnivač budizma je Siddhartha Gautama (Zidarta Gotama) – Buddha (Buda), rođen u današnjoj državi Nepal oko 560. pr. Kr., a umro 480. pr. Kr. Po njemu je budizam i dobio ime.
Život Siddharthe Gautame – Buddhe
Buda je, prema legendi, rođen i odrastao u hinduističkoj religiji, i to u drugoj kasti, odnosno kasti ratnika. Njegov je otac, kao pripadnik ugledne kaste, bio veoma bogat čovjek, pa je i Budu odgojio u velikoj raskoši. Budinom su ocu prorokovali da će mu sin biti ili veliki lutalica ili veliki vladar.
Otac ga je htio zaštiti da ne postane beskućnik, pa ga je držao zatvorenog u svojim dvorcima (imao je tri dvorca: jedan za ljeto, drugi za zimu i treći za kišno razdoblje), gdje je mogao vidjeti samo sreću, raskoš, zdravlje, ljepotu…, a sve ružno su od njega skrivali. U 19. se godini svoga života oženio ljepoticom koja se zvala Yašodara ili Gopa, koja mu je darovala sina Rahula. Živjeli su sretno, iako izolirano od drugih, 10 godina.
No, sva ta izvanjska sreća nije zadovoljavala Budu. Zato je odlučio, unatoč očevoj zapovijedi, pobjeći od kuće i vidjeti kako žive drugi ljudi. Četiri se puta iskrao iz kuće, a nakon toga i zauvijek napustio očevu kuću. Na prvom je izlasku susreo starca, na drugom bolesnika, na trećem sprovod, a na četvrtom siromašnog, ali radosnog hinduističkog monaha. Uvidio je kako nisu svi ljudi ni mladi, ni zdravi i kako se ne živi vječno.
Zato je jedne noći, nadahnut monahom kojega je susreo, pobjegao iz dvorca i odlučio živjeti kao prosjak lutalica. Tada mu je bilo 29 godina. Narednih je 6 godina pokušavao na sve moguće načine pronaći odgovor na pitanje smisla života. Najprije je počeo s trapljenjem (mučenjem tijela na razne načine). Tako je npr. s još petoricom prijatelja, koji su također htjeli pronaći što i Buda, postio do iznemoglosti. Mislio je kako će postom naći smisao. Legenda kaže da je toliko puno postio da je postao “kost i koža”, da su mu čak i dlake otpale s ruku i nogu. Ipak, smisao života nije pronašao. Zato je odlučio ponovno jesti. Zbog toga su ga prijatelji napustili.
Potpuno razočaran, sjeo je pod jedno drvo Bodhi (Bodi) i odlučio da se neće maknuti odatle dok mu ne dođe prosvjetljenje. 49 dana je sjedio i razmišljao, a kroz to ga je vrijeme iskušavao zloduh, ali je nakon tog vreman napokon otkrio smisao, odnosno, kako se to kaže u budizmu, doživio prosvjetljenje. Bilo mu je tada 35 godina. Otada se on i naziva Buda. Riječ Buda, naime, znači prosvijetljeni. I kasnije, svaki budist koji dođe do onog stupnja do kojeg je došao i Buda, naziva se prosvijetljeni, odnosno buda.
Narednih je 45 godina svog života Buda proveo u propovijedanju, te umro u 80. godini. Posebno su poznate njegove dvije propovijedi održane u Benaresu. Riječ je o Četiri plemenite istine i o Osmerostrukom plemenitom putu. One otkrivaju što je uzrok ljudskoj patnji, te kako postići oslobođenje te patnje.
Tako npr. Četiri plemenite istine tumače da je 1. u životu sve patnja, 2. uzrok ljudskih patnji su njihove želje, 3. patnja se može ukloniti samo ako se čovjek oslobodi želja, a 4. želje se uklanjaju tzv. srednjim putem. To otprilike znači ovo: čovjek život osjeća kao patnju, i to zbog toga što uvijek nešto hoće. Naime, kada postigne ono što želi, želi još više, pa još više, još više…, i to je u stvari patnja. Ta patnja može prestati samo ako čovjek prestane željeti, postane zadovoljnim s onim što ima, i za to ne mora postati prosjak ili isposnik, nego je pravi smisao u sredini – ni previše, ni premalo.
Samo osoba koja uspije ovladati svojim željama i pronađe srednji put može doživjeti nirvanu. Nirvana je, prema tome, stanje kada čovjek više nema nikakvih želja, kada ostvaruje potpuni mir. No, za vrijeme ovoga života to stanje nije moguće potpuno postići. Prava se nirvana, potpuni mir, može postići samo u smrti, kada se čovjek sjedinjuje sa svemirom. Takva se nirvana u smrti naziva par nirvana.
Najkraće o budističkom nauku
Budizam je proistekao iz hinduizma, pa je preuzeo neke elemente hinduističkog nauka. Buda je u stvari, reformirao hinduizam, odnosno nešto prihvatio, ali nešto i izbacio ili promijenio. Tako npr. i budisti vjeruju u reinkarnaciju i zakon karme (svatko će se u narednom životu roditi u onom obliku koji je zaslužio svojim sadašnjim načinom života), ali odbacuju podjelu društva na kaste i strogi hinduistički način isposništva.
Budističko monaštvo
Nasuprot hinduističkog strogog isposništva, budisti su razvili svoj način monaškog (redovničkog), “Bogu” posvećenog života. Budistički monah napušta život u obitelji, prijatelje i poznanike, te se posvećuje meditaciji. U većini budističkih sljedbi on mora biti neoženjen.
Monasi žive u samostanima, i to od milostinje vjernika. Naime, oni ne smiju gotovo ništa imati svoje, a hranu moraju isprositi. Zapravo, posjeduju samo haljinu, sandale, brojanicu (nešto slično kao krunica) od 108 zrna, britvu za brijanje brade i glave, jednu iglu i cjediljku za vodu (kako ne bi progutali mušicu – živo biće).
Hranu koju isprose moraju pojesti do podne. Redovito su vegetarijanci, ali su dužni pojesti ono što isprose, pa makar to bilo i meso. Vjernici ih rado obdaruju hranom, jer tako stječu sebi zasluge.
Često se događa da obični muškarci budisti provedu po nekoliko tjedana, pa čak i godina u tim samostanima, kako bi se i sami više približili prosvjetljenju, a potom se vraćaju nazad u svoj svjetovni život.
Podjela budizma i zen budizam
Budizam nije jedinstven, nego se već nakon Budine smrti podijelio na: therevadu, odnosno na onaj oblik budizma koji se čvrsto drži Budine nauke, i mahayanu, tj. mnoge različite sljedbe koje nemaju u svemu isti nauk (najpoznatije su zen budizam i lamaizam ili tibetanski budizam).
Mnogi su ljudi na Zapadu inspirirani naukom zen budizma. Taj je nauk nastao na temelju jednog Budinog čina. Naime, postoji legenda koja kaže kako je jednom Budi došao učenik, dao mu zlatni cvijet i zamolio ga da mu otkrije tajnu svog nauka. Buda je cvijet podigao visoko u zrak i samo ga promatrao bez ijedne riječi. Time je htio pokazati kako prava mudrost nije u mudrim riječima, nego u usredotočenom, sabranom promatranju najobičnijih, svakodnevnih stvari koje nas okružuju.
Zato zen budisti smatraju da prosvjetljenje ne može doći od umovanja i proučavanja knjiga, nego da čovjeku nakon dugog vježbanja sabranosti odjednom samo bljesne prosvjetljenje. Vjeruju kako se takvo prosvjetljenje može dogoditi tek nakon barem deset godina promatranja stvari i provođenja strogog načina života.
Katolička Crkva i budizam
Katolička Crkva naučava da treba cijeniti u svakoj religiji ono što u njoj ima plemenitoga i svetoga, a takvoga zasigurno ima puno i u budizmu. No, s druge strane valja uočiti i elemente koji su oprečni kršćanstvu. Tako se npr. u budizmu govori o potrebi postizanja prosvjetljenja, a ne o postizanju duhovnosti, Božje blizine. To znači da budiste ne zanima puno Bog, nego ih zanima čovjek, odnosno čovjek sam svojim snagama dolazi do otkrivanja istine o sebi, a ne o Bogu. Iz toga se vidi kako budizam nije prava religija, nego filozofija. Sve vježbe i sve drugo što budisti čine nemaju dimenziju otkrivanja Boga, a pogotovo nemaju dimenziju shvaćanja Boga kao Spasitelja i Otkupitelja, nego je sve usmjereno isključivo na osobno duhovno prosvjetljenje. U tom smislu, ni drugi nemaju toliku vrijednost kao npr. u kršćanstvu gdje je ljubav prema bližnjemu jedan od glavnih vidova svakodnevnog življenja. Također, nauk o reinkarnaciji i cjelokupna istočnjačka misao jednostavno ne računa s Kristovom žrtvom, spasenjem i vječnim životom, a koji su nam omogućeni po Kristovom vazmenom otajstvu. Ipak, budističko monaštvo i način promatranja stvarnosti kod zen budista, a i kod drugih sljedbi, može biti snažan poticaj kršćanima da i sami, u tom smislu jednostavnosti, pronalaze pravu vrijednost života.
