Budni budite

Budni budite


Došašće


U liturgijskoj godini značajno mjesto zauzima razdoblje Adventa ili Došašća, i to ne samo po tomu što se Došašćem otvara crkvena godina, nego i zato što nam se kroz to spasonosno vrijeme u svetopisamskim čitanjima pružaju osobite poruke i primjeri za uređenje našega života kako Bog zapovijeda.

Dvije istine. Došašće nam doziva u pamet dvije temeljne kršćanske istine.

Prva, da je Sin Božji, Krist Gospodin, već došao u ovu našu zbilju prije 2000 godina, da je izveo Očev otkupiteljski naum te da je pozvao nas ljude na obraćenje srca očekujući naš slobodan pristanak i suradnju u djelu našega vječnoga spasenja. Otkupljenje se odnosi na povijesni Kristov čin: muke, smrti, uskrsnuća, uzašašća i slanja Duha Svetoga, a spasenje se odnosi na naš završan čin u nebu.

Druga činjenica: vjerujemo da će Isus ponovo doći da stavi točku završnicu na povijesni tijek čovječanstva, kada će ujedno dodijeliti konačnu presudu: život vječni blagoslovljenima s desne strane, a osamu i tamu osuđenima s lijeve. Kršćanska liturgija, koja se proteže upravo između Kristova Prvoga dolaska i Drugoga pojavka, sakramentno ponazočuje sve ono što se dogodilo u svetoj povijesti i ujedno moćno nagovješćuje što će se zbiti u Božjoj nadolaznosti. To je sažeto u uskliku misnika: Tajna vjere, i u odgovoru svih misarâ: Tvoju smrt, Gospodine, naviještamo, tvoje uskrsnuće slavimo, tvoj slavni dolazak iščekujemo.

Četiri nedjelje. Liturgijsko Došašće obuhvaća četiri nedjelje prije Božića.

Prve se nedjelje ove liturgijske godine ciklusa A u evanđeoskom čitanju ističe potreba spremnosti ili budnosti s obzirom na Isusov Drugi dolazak ili Parusiju.

Druge nam nedjelje Evanđelje prenosi konkretnu i korjenitu propovijed proroka Ivana Krstitelja, Isusova preteče, o pokori i o obraćenju.

Treće nedjelje pratimo Ivanovu krizu već u početku Mesijina nastupa.

Četvrte se nedjelje, uoči Božića, navješćuje Isusovo povijesno utjelovljenje u galilejskome Nazaretu i rođenje u judejskome Betlehemu. Sve perikope iz Matejeva Evanđelja.


Prva nedjelja Došašća

BUDNI BUDITE


Evanđeoski odlomak posve je kratak – sedam redaka – ali jezgrovit i poručljiv (Mt 24,37-44).

Starozavjetni primjer podsjeća nas na povijest pravednika Noe, desetoga biblijskoga patrijarha, opisana na prvim stranicama Knjige Postanka čak u četiri poglavlja (Post 6-9).

„Kao u dane Noine – govori Gospodin – tako će biti i dolazak Sina čovječjega. Kao što su u dane one – prije potopa – jeli i pili, ženili se i udavali do dana kad Noa uđe u korablju, i ništa nisu ni slutili dok ne dođe potop i sve odnije – tako će biti i Dolazak Sina čovječjega“ (24,37-44).

Među silnim mnoštvom iskvarena ljudskoga roda, koje je Bogu dozlogrdilo svojim opačinama, nađe se jedan čovjek sa svojom obitelji koji bijaše čestita i neporočna života. Bog mu objavi svoju nakanu s obzirom na njegovo obiteljsko izbavljenje i na potopljenje izopačena svijeta. Naloži Noi neka svojoj osmočlanoj obitelji gradi prikladnu korablju ili lađu da se spasi od prijetećega povodnja koji će sve živo odnijeti, osim onih koji se nađu u lađi, i ljudi i životinja. Noa povjerova Gospodinu. Lati se brodograditeljskog posla. U mirno doba pravi sebi korablju koja će ga ponijeti iznad zemaljskih rijeka kojima protječe prolazan život. Noa se priprema razumno i trijezno, bez žurbe, zauzet zadaćom vremena, ali protegnut mislima prema budućem cilju. Drugi ljudi jedu i pijuckaju, svadbuju i lumpuju. Prolaze pokraj Noe, pitaju ga: čemu tolika lađa na suhu kopnu, daleko od oceana? On im ozbiljno odgovara i upozorava. Oni se smijulje njegovu nepojmljivu pothvatu. Stvaraju viceve na njegov račun. Izruguju se njegovim odgovorima. Ali kada zapljuštaše potopne vode s kojima ne bijaše šale, Noina se korablja poče otiskivati iz „luke“, jedriti iznad jučerašnje suhe zemlje, a Noini se zemljaci stadoše utapati u bujicama zemaljštine kroz 40 dana. Budni Noa, poslušan Božjoj zapovijedi, izroni s obiteljskom pratnjom iznad zemljine površine i vremena, siguran u svoj spas, a drugi se ljudi podušiše u vremenu vlastitih interesa sebične razonode, svojih gozba i svadba koje im više ne mogoše pomoći.

Pozivajući se na taj poučan primjer, Krist ukazuje na bezumnu ljudsku ravnodušnost i kažnjivu plitkoću duha. Jer, kao što bijaše prije potopa, slično ostade i nakon potopa: ljudi se ni pedlja ne pomaknuše u svojoj duhovnoj nebudnosti, samo što Bog odusta od kazne takve kataklizme (upravo ta riječ na grčkom znači potop: redak 39).

Slična nespremnost bijaše i u vrijeme Prvoga Isusova dolaska. Kada Bog naumi poslati Sina svoga da se učovječi, nađe se tek nekolicina spremnih osoba, između kojih ona najistaknutija, mudra i budna Noina nazaretska kći, Marija, koja prihvati Božju riječ i svojim pristankom omogući dolazak Mesije osloboditelja svega čovječanstva. Drugi bijahu zaposleni svojom sebičnošću. Tako bijaše i kada Isus poče javno propovijedati, kada ljudi smatrahu – prema Isusovoj prispodobi (Lk 14,16-20) – da je potrebnije pogledati novokupljenu njivu, okušati pet jarmova volova ili diviti se tek udanoj mlâdi, nego se odazvati Božjemu zovu na duhovnu gozbu sa Sinom Božjim.

Tako je uglavnom i dan-danas, kada su ljudi kudikamo zauzetiji za probleme površne i raspadljive kože negoli za duboke zahtjeve besmrtne duše. Sve se poduzima, nekada do živčana sloma, pa i među vjernicima, da se ide u korak sa svjetovnim ritmom duha po kojem se igra pretpostavlja radu, nagon razumnu nadzoru, novac istinskoj ljubavi, a neozbiljnost odgovornoj službi. To jest, mnogo se više vremena troši na prolazne vrjednote koje danas jesu a sutra ih nema, nego na temeljna neprolazna dobra koja nas prate u stanove vječne.

Kristov Drugi dolazak i ponovni ulazak u povijest također će biti iznenadan.

Dva svakodnevna primjera. Krist slikovito opisuje kako će se to zbiti: dva će muškarca raditi u polju: jedan će ostati, drugi će otići; dvije će žene raditi u mlinici: jedna će se uzeti, druga će ostati (Mt 24,40-41). To znači jedni će, koji su spremni, poput Noe i njegove vjerne obitelji biti spašeni, a drugi će biti prepušteni samima sebi, svojim brigama i udubljenosti u zemaljsko vrijeme i njegove probleme.

Poruka o budnosti. Zato središnja Kristova poruka: Bdijte i budite pripravni, jer ne znamo u koji dan Gospodin dolazi! I upravo je po tome zanimljivo i napeto što nitko ne zna kada Spasitelj dolazi, ni po nas u našem osobnom životu, ni na svršetku protočnosti vremena i svijeta. Kada bismo znali, možda bismo veći dio vremena protratili u raspuštenosti – kao što se i ovako čini – a onda bismo se nekoliko dana duhovno umivali i začešljavali pripremajući se za Kristov posjet. Međutim, Bog nikada ne kazuje časa svoga pohođenja. Dolazi kada on hoće: kada ne znamo i ne slutimo, i kada mu se najmanje nadamo. On nas želi zateći s uspaljenim svjetiljkama, s očima uprtim u nebo, budne u molitvi i raspjevane njemu na slavu.

Isusova prva poruka o budnosti:

Bdijte, jer ne znate u koji dan Gospodin vaš dolazi“ (Mt 24,39).

Ovdje se Gospodin služi životnom slikom kradljivca koji zna zaskočiti i domaćina pa ga svega orobiti. Kada bi domaćin znao o kojoj „straži“ lopov dolazi, ne bi dao potkopati kuće. Ali kradljivac provaljuje upravo kada ga najmanje očekujemo. Stoga će se naša budnost u odnosu na taj sudbonosan dan pokazati u našoj potpunoj vjernosti vlastitoj životnoj zadaći, zadaći oca ili majke, vojnika ili težaka, svećenika ili redovnika, fizičkoga radnika i znanstvena stručnjaka, u kući ili na putu, u polju ili u mlinici, za pisaćim ili za gozbenim stolom, ali uvijek tako da ne gubimo iz vidna polja Božje naloge i Kristov pojavak.

Isusova druga poruka o budnosti:

Budite pripravni, jer u čas kad i ne slutite, Sin čovječji dolazi“ (Mt 24,44)

mora izazvati u našem srcu određenu napetost koja ne dopušta sloboštinu, izdaju ili apostaziju, nego, naprotiv, iziskuje odricanje od otrovne oholosti, požude očiju i pohote tijela, nalaže prihvaćanje bližnjega s njegovim potrebama, očekuje oslon na Boga u životu.

Zaključak: tri „nikada“

Nikada se ne bismo smjeli uplesti u ovozemne bitke i probitke, koliko god bili važni i nužni, zapostavljajući zahtjeve Božjega kraljevstva i pravde njegove.

Nikada se ne bismo smjeli istrošiti za ovosvjetska prolazna dobra tako da nemamo više vremena i volje misliti i raditi za neprolazne vrijednosti.

Nikada ne bismo smjeli sebi dopustiti da se utopimo u ovo vremenito korito tako da ne vidimo svoga konačna ušća.

A najprikladniji program za drugi Kristov advent u naš osobni život jest naše čestito ispovjedno priznanje svoga duševnoga stanja i dnevna povezanost s Gospodinom u iskrenoj molitvi i povjerenu nam radu.

Ako, nakon smrti, na toj prvoj postaji susreta s Kristom uđemo „u radost Gospodara svoga“, ne bojmo se Sudnjega dana i Strašnoga suda!