Bugía ili palmatorij
U ranijim vremenima, prije Drugoga vatikanskoga sabora, liturgija Katoličke Crkve u svom je izvanjskom obliku bila puno svečanija i složenija, a tome je pridonosilo mnogo elemenata koji su danas gotovo svi pojednostavljeni. Odnosi se to kako na dužinu liturgijskoga slavlja, tako i na geste, simbole, osobe, liturgijske knjige, posuđe, ruho, konkretne obrede i niz drugih parametara, o kojima se danas prilično malo zna, jer su, i to tek djelomično, sačuvani tek kod onih koji njeguju tradicionalnu latinsku misu.
I jedno i drugo vrijeme, odnosno i jedan i drugi način liturgijskoga slavljenja, ima svojih poticajnih i manje poticajnih strana i nije dobro biti isključiv pa odbacivati jedno, a drugo precjenjivati, no valja ipak imati na umu temeljne primjedbe koje se obično iznose, a to je da je ranija liturgija naizvan bila bogata, lijepa i uzvišena, ali beživotna jer nije više bila razumljiva i rječita običnom vjerniku, a uz to je nerijetko bila i protkana praznovjernim elementima, dok se današnjoj liturgiji spočitava da je previše profanirana i bez snage da posreduje iskustvo Svetoga.
Iz navedenih razloga razumljivo je što se odustalo od predkoncilske liturgije, no jasno je da i današnja, ako želi ostati vjerna temeljnim evanđeoskim načelima, ipak mora pronalaziti neke nove oblike koji ne će, kao sada, otvarati širom vrata protestantizaciji i profanaciji same liturgije, nego znati cijeniti, njegovati i poticati sve ono iz ranijih vremena što je bilo pozitivno, a jednako tako zadržavati ono što se pokazalo dobrim u novom obredu.
Bilo kako bilo, ranija liturgija i danas izaziva divljenje ne samo onih koji je izravno prakticiraju slavljenjem po tradicionalnom obliku, nego i svih onih koji je proučavaju, jer se u njoj mogu pronaći mnogi današnjem čovjeku nerazumljivi, ali vrlo zanimljivi elementi, koji svjedoče o jednom ne tako vremenski, ali duhom prilično davnom vremenu.
Kao jedna od sitnica i zanimljivosti toga vremena može se spomenuti upotreba bugíje ili palmatorija, odnosno posebnog niskog svijećnjaka koji se uglavnom koristio prije uvođenja električnoga svjetla u crkve, a namjena mu je bila osvijetliti biskupu i drugim prelatima čitanje iz liturgijskih knjiga. Bugía se, dakle, koristila isključivo u pontifikalnim misama, odnosno misama koje slavi biskup s asistencijom, a nije se koristila u misama koju bi predvodili svećenici. Sam naziv bugía dolazi od alžirskog grada Bougie, gdje su se svojevremeno proizvodile posebno kvalitetne svijeće.
Po izgledu, bugía je bila u obliku tanjurića, promjera oko 10 cm, s dužom ili kraćom ručkom, a na sredini tanjurića nalazio se stalak za svijeću. Češće je bila i posebno ukrašena. Biskupska bugía bila je redovito od srebra, iako ponekad i od neplemenitoga metala, a kardinalska je trebala biti zlatna ili barem pozlaćena.
Dok bi se svi drugi u liturgijskom slavlju oslanjali na danju svjetlost ili svjetlost svijeća sa stalaka, biskup je imao povlasticu da mu akolit drži svijeću svaki put kada bi nešto trebao pročitati ili pjevati iz liturgijskih knjiga. Ipak, osim biskupa tu su povlasticu nekada koristili i kanonici.
Bugía se koristila u svim liturgijskim slavljima tijekom cijele godine, pa tako i na misama za pokojne, osim u obredima Velikoga petka.
S obzirom da je akolit za vrijeme liturgijskih slavlja držao u ruci zapaljenu svijeću, bugía se naziva i palmatorij, što svoj korijen vuče iz latinskoga naziva za ruku, odnosno dlan – palma.
Sve u svemu, danas nam se može činiti kako je upotreba takvoga svijećnjaka u liturgiji, kao i mnoštva drugih “stinica” onoga vremena, bio doista znak pretjerivanja, ali s druge strane svaka je od tih “sitnica” pridonosila uzvišenosti slavljenja Boga, te je u tom smislu itekako sprječavala profanaciju.
