Kuća na kamenu

Ako je slava u tome, da se o nekomu puno govori i piše, onda je Holandija danas najslavnija katolička zemlja na svijetu. A katolička jest, u nekom smislu. Onako, kako su katoličke sve zemlje, u kojima živi procentualno znatan broj katolika. Kompaktno kalolička nije. Nije ono, što su Italija, Španjolska, Portugalska, Belgija, južna Amerika, pa, donekle, i Francuska i Poljska. Katolika je u njoj odprilike polovina: ostali su protestanti, kalvini. I nije nikako u centru katoličanstva. Potpuno mu je na periferiji. Sjeverno od nje same su, stopostotno, protestantske zemlje: one nordijske. I na jugu su joj, opet, skoro čisto protestantski, krajevi sjeverne Njemačke. Samo na zapadu prislanja se na kompaktno katoličke krajeve: na Flandriju, valonsku Belgiju, Francusku, njemačko Porajnje. ...

Nekada smo se u Crkvi i u katoličkom životu okupljali i diferencirali po puno sporednijim i manje bitnim kriterijima nego danas. Po pripadništvu ovoj ili onoj dijecezi, od kojih je svaka imala svoju historijsku i pastoralno-organizacijsku tradiciju, ovom ili onom crkevnom Redu s njihovim karakterističnim stilom redovničkog i apostolskog života. Po teološkim školama: tomističkoj, molinističkoj, skotističkoj. Po "moralnim sistemima": tuciorističkom, ekviprobabilističkom, probabilističkom. Po više manje standardnim asketskim teorijama i praksi. Po organizacijskim formama, od kojih je svaka preferirala ovaj ili onaj momenat, ovo ili ono područje katoličkog života i rada. A sve su te skupine bile, uglavnom, homogene. Tko im je pripadao, bio je jasno opredijeljen i specifično obojen. Zna...

Uz mjesec svibanjskih pobožnosti I odviše je evidentno, da težište vjere u kršćanstvu ne može biti u vanjskom životu, ni u organizacijskim formama, — "strukturama", kako danas vole govoriti, — nego samo u onom unutarnjem: u doživljavanju Boga po vjeri i ljubavi. Nadnaravno, božansko, vječno, specificum je kršćanstva, kao, uostalom, svake pozitivne religije. Predanje Bogu, praizvoru bitka i normativu svakoga dobra, kult moralne savršenosti kao jedinoga puta do Boga, koji je svakome razumnome biću moguć, — opet, dakako, samo u intimnom prislanjanju na Boga, u stalnom kontaktiranju s njim, po pobožnosti i molitvi, po milosnom posvećenju, — polazna je točka i bitni sadržaj vjere. "A ovo je život vječni, da upoznaju tebe, jedinoga istinitoga Boga, i, koga si ti poslao, Isusa Krista...

Zapad kao parola Zadnjih se mjeseci u jednom dijelu naše katoličke štampe, sve iz velikih topova, u dugačkim člancima i u opširnim izvještajima (sa teološko-profesorskih konferencija oko "okruglog stola"), — katkada pomalo i ofenzivno i nervozno, — zahtijeva od Crkve i od katolika u našim stranama, da "uhvate korak sa suvremenim kršćanstvom na zapadu" i da "upoznaju (to zapadno) sadašnje kršćanstvo u njegovoj autentičnoj raznolikosti i punini, makar dramatičnoj, a ne da (od njega) dobivamo samo mrvice, nejasne i kojima se stvari samo zamagljuju i sije strah", pa tako konačno prevladamo tradicionalnu "neishranjenost naše religiozne kulture" (i "teološku neishranjenost naše sredine"), a sve to prema intencijama Drugoga vatikanskoga koncila, koji bi "trebao značiti prekretnicu" u...

Kolikogod to izgledalo paradoksalno za ovo pokoncilsko vrijeme, koje bi, po volji Crkve, trebalo da bude mobilizatorno i obnovno, činjenica je, da se vjernici, — često i oni najbolji, — sve više tuže i na vladanje nas svećenika, i, možda još više, na našu svećeničku službu, čini se, da u njihovim očima nijesmo bolji nego prijašnje svećeničke generacije: mnogi nas smatraju gorima, površnijima, nemarnijima. Zamjeraju nam, — osobito mlađemu kleru, — naše previše slobodne manire, — više svjetovnjačke nego duhovničke; i neki dan sam čuo, kako je jedna ugledna osoba tražila župnika, da ga posjeti, ali, kad ga nije bilo kod kuće, poslali su po kapelana, pa, kad se je taj pomolio sa ulice, čupav i u majici bez rukava, prebačenoj preko hlača, ona je u prvi mah pomislila, da je to neki seosk...

Zapravo je znak teološke maloumnosti i novinarskog kršćanstva, kad se ponegdje, i u katoličkoj štampi, postavlja alternativa: vertikalno ili horizontalno kršćanstvo. Moramo se tobože opredijeliti, hoćemo li, u našoj vjeri, više misliti na nebo ili na zemlju; na Boga ili na ljude. Hoćemo li se više brinuti za svoje odnose prema Bogu, za svoje spasenje, za svoje opravdanje i posvećenje, za svoj molitveni i duhovni život, ili za svoj odnos prema ljudskoj braći: da im budemo dobri; da im pomažemo; da se borimo za njihovo blagostanje, socijalno i religiozno. Je li preča ljubav k Bogu ili je preči "apostolat". A razumije se, oni, koji su izmislili tu dilemu i te termine, — očito i u želji, da budu originalni i da poberu aplauze, — plediraju za horizontalno kršćanstvo. Za novo, više ljudsk...