Za Crkvu; za Papu

Prošlogodišnja biskupska sinoda u Rimu (27. IX. — 26. X. 1974.) nije, kako se iz svih izvještaja o njoj, i službenih i neslužbenih, jasno vidi, protekla nimalo glatko, i ako joj je predmet i dnevni red bio najglavnija zadaća Crkve: evangelizacija, propovijedanje Evanđelja svijetu. Nije, iza jednomjesečnog zasjedanja i raspravljanja, donijela ni formalnih, definitivnih, zaključaka. Zadovoljila se je samo "izjavama", "porukama", prijedlozima ("propozicijama"). Nijesu se, njezinih oko dvjesto učesnika, najviše delegata biskupskih nacionalnih konferencija iz svih krajeva svijeta, u kojima ima katolika, — mogli složiti u nekim centralnim točkama, koje su bile na njezinu dnevnom redu. Šta se je sve govorilo i pisalo o sinodi? Ali je zato interes za nju bio vrlo velik. I u c...

Nije lako biti lojalan istini. Lako je to, kad se radi o evidentnim istinama. I o onima pozitivnim, eksperimentalnim, znanstvenim. Njih svi, bez opozicije, prihvaćamo. Ne traži to od nas ništa, drugo, nego da imamo oči i malo zdrava razuma. Teže je to, kad se radi o moralnoj istini. Ona se uvijek identificira sa dobrom, sa pravdom, sa zakonom, sa dužnošću. "Verum et bonum convertuntur!", govorili su, vidovito, skolastici. Da njoj ostaneš vjeran, valja život uskladiti sa savješću: sa onim moralnim imperativima, koji nas u najdubljoj dubini duše vežu na pokornost višoj, božanskoj, volji, koju nam je Netko iznad nas upisao u srce. A ona mnogo puta ne odgovara onome nižemu principu u nama, koji se, uvijek žilavo, a kojiput i vrlo silovito, očituje, javlja, afirmira, kroz naše nagone. I ...

Bilo je i do sada u Crkvi uvijek institucija i ljudi, koji nijesu imali nikakve, direktno, božanske misije, — ni misije ni legitimacije, — a mi smo se svi u njih uzdali, na njih oslanjali, na njima gradili svoja očekivanja i nade. Bili su neki, neslužbeni, korifeji crkvenoga života; davali mu ton; predstavljali u očima masa bastione, "bedem", Crkve. Gledali smo u njima auktoritete. Slijepo smo se u njih pouzdavali. Mislili smo, da za njima možemo sigurno poći. Imali su velik, — često i odlučan, — upliv na razvoj crkvenog života. Bili su, držali smo, izabrani instrumenat u Božjoj ruci, "vas electionis" (Dj. Ap. 9, 15.): instrumenat, kojim je on pomagao svojoj Crkvi i ukazivao joj na pravi put. Pro- videncijalnu ulogu, mislili smo, vršili su na dobro i u korist Crkve. Garantirali su ...

Uvijek me vrlo neugodno impresionira, kada danas, mnogi "progresisti" i modernisti, — kojiput i oni mladi, s jako malo osobnog auktoriteta, — paušalno i s visoka, potcjenjuju sve iz prošlosti Crkve. Kada kušaju, da sve ono, što je Crkva stvorila kroz dvadeset stoljeća svoga postojanja, totalno obezvrijede, uklone, ponište, deklasiraju. Kada to hoće da zamijene novim, svojim, "strukturama" i formama. Kada se okreću protiv njezinih stoljetnih i tisućljetnih tradicija. Kada tradicionalnim vjerskim pojmovima kršćanstva daju, poturuju, potpuno drukčiju interpretaciju. Kada se geriraju, — a kojiput i izrijekom kažu, — kao da su istom oni ili njihovi učitelji i istomišljenici, prvi, pronašli pravi smisao evanđeoske poruke, kršćanskoga života. Vrijeđa to ne samo moj religiozni, teološki, ekl...

Nije pitanje kanalizacije zvanja iz dijeceza, koje njima obiluju, u one, koje njima oskudijevaju, — pitanje, što je ponovo u ovo zadnje vrijeme izašlo na tapet, — stvar, koja ovisi samo o dobroj volji i širini srca na odgovornim crkvenim mjestima. Nije ni samo stvar, pastoralne propagande i organizacije. Nije ni samo stvar veće ili manje religioznosti vjernika. Igraju u tome ulogu i mnogi naravni momenti. I oni socijalni. I oni financijski. Igrali su je i u nedavnoj prošlosti. U vremenu poslije rata bilo je to kod nas lakše nego danas. Djece je tada, barem u moralno još sačuvanim, patrijarhalnim, krajevima, bilo izobila. A sve su više išla u školu: država je to forsirala. Sve ih je više završavalo i osmoljetke. A svijet je, uglavnom, bio još religiozan: barem tradicionalno religio...

Među teološkim paradoksima, kontradikcijama, apsurdima, modernizma, — a pun ih je on kao šip zrnja, — svakako je jedan od najvećih njegova teza, kako se Crkva i kršćanstvo moraju, prvotno, okrenuti k problemu svijeta i čovjeka. Vidljivog, materijalnog, svijeta, što nas okružuje: ovdje na zemlji. Ono, što se događa "ovdje i sada", mora i u Crkvi, i u njezinu apostolatu, doći u težište interesa: ne ono, što nas čeka iza smrti. Ljudi su glavno. Njihova sreća na zemlji. Bog i nebo, Kristova vječna obećanja i nade, dolaze, po toj novoj skali vrijednosti, istom na drugo mjesto. S Bogom se čovjek uopće direktno ne susreće. S njim se zapravo susrećemo samo u ljudima. Teza je to, koja je danas i inače u svijetu vrlo popularna. Zastupaju je, više manje, svi materijalistički, pozitivistički, r...