»Ta bolest nije na smrt, nego na slavu Božju, da se po njoj proslavi Sin Božji.« (Iv 11,4)
Shadow

Iz pera Čedomila Čekade (1896. – 1981.)

Izvadci iz knjiga

Kršćanstvo i mase

Kršćanstvo i mase

Gospodin govori
Dr. Čedomil Čekada (1896.-1981.) bio je vrstan teolog, publicist i propovjednik. Neke od njegovih propovijedi sabrane su i objavljene u tri sveska pod naslovom Gospodin govori (I. – 1969; II. – 1972.; III. – 1974., Đakovo). Ovdje donosimo jednu njegovu propovijed, održanu u nedjelju 25. rujna 1966. u župnoj crkvi u Uroševcu, a objavljenu u III. svesku, str.  162-164. Dragi vjernici! Mi se svi toliko puta tužimo, da su ljudi, da je "svijet", da je "narod", što, u tom svijetu, oko nas živi, zločest i zao. Sve su mane pri njemu. Ljudi su sitničavi, sebični, oholi, zlobni, zavidni, neiskreni, obijesni, raspušteni, pokvareni, nepravedni, gramzivi, bezbožni. Nemaju srca za bližnjega. Nemilosrdni su i okrutni. Ismijavaju se svakoj vrlini i svakome idealu. Samo im je do novaca i do "uživanj
Jedinstvo poslanja (Službenici Crkve i oltara)

Jedinstvo poslanja (Službenici Crkve i oltara)

Gospodin govori
Dr. Čedomil Čekada (1896.-1981.) bio je vrstan teolog, publicist i propovjednik. Neke od njegovih propovijedi sabrane su i objavljene u tri sveska pod naslovom Gospodin govori (I. – 1969; II. – 1972.; III. – 1974., Đakovo). Ovdje donosimo jednu njegovu propovijed, održanu u nedjelju 10. siječnja 1971. god. u Dubrovniku, u kapeli Svete Obitelji, a objavljenu u III. svesku, str.  42-45. Dragi vjernici! Isusove riječi, što smo ih uzeli za predmet i motto ovoj propovijedi, zabilježio nam je sv. Matej, u desetom poglavlju svoga Evanđelja. Isus ih je izrekao na koncu besjede, koju je upravio svojim apostolima, kad ih je, — prvi put iza njihova konačnog izbora u apostolski zbor, — poslao, da propovijedaju po Galileji, pa im tom prilikom i otkrio, što ih sve čeka u njihovu budućem apostolsk
Kršćanski humanizam

Kršćanski humanizam

Gospodin govori
Dr. Čedomil Čekada (1896.-1981.) bio je vrstan teolog, publicist i propovjednik. Neke od njegovih propovijedi sabrane su i objavljene u tri sveska pod naslovom Gospodin govori (I. – 1969; II. – 1972.; III. – 1974., Đakovo). Ovdje donosimo jednu njegovu propovijed, održanu u nedjelju 27. ožujka 1960. god. u sarajevskoj katedrali, a objavljenu u III. svesku, str.  157-161. Dragi vjernici! Humanizam je, čovjekoljublje je ideal, o kojemu se danas u širokoj javnosti najviše govori. I ideal vrlo popularan. On danas, naprosto, mnogima zamjenjuje vjeru, čovjek je prva vrijednost u svijetu i u životu. Njega valja štovati. Njemu valja zajamčiti sreću i napredak. Njemu valja dati sva prava. Njega valja osigurati od obespravljenja i izrabljivanja. Njemu valja pomoći u nevoljama, koje ga taru i pri
Kršćanska tolerancija

Kršćanska tolerancija

Gospodin govori
Dr. Čedomil Čekada (1896.-1981.) bio je svećenik i urednik Katoličkog tjednika, jedan od najznačajnijih katoličkih teologa za vrijeme i nakon Drugog vatikanskog sabora, a veliki broj njegovih tekstova objavljen je u ovom izborniku. Osim što je bio važan publicist, bio je i vrstan propovjednik. Neke od njegovih propovijedi sabrane su i objavljene u tri sveska pod naslovom Gospodin govori (I. - 1969; II. - 1972.; III. - 1974., Đakovo). Ovdje donosimo jednu njegovu propovijed, održanu u nedjelju 9. listopada 1960. god. u sarajevskoj katedrali, a objavljenu u III. svesku, str.  242-247. Dragi vjernici! Nama kršćanima, osobito baš onima boljima i revnijima, često prigovaraju, da smo fanatici. Kojiput i s pravom. Ima među nama fanatika. I bilo ih uvijek. To više, što je naše kršćanstvo bilo
Mladomisniku u spomenar (Stari svećenik mladomu)

Mladomisniku u spomenar (Stari svećenik mladomu)

Iz pera Čedomila Čekade (1896. – 1981.)
„Ali ti, čovječe Božji, bježi od ovih stvari! Traži revno pravednost, pobožnost, vjeru, ljubav, postojanost, blagost! Bori se u plemenitoj borbi vjere...“ (1. Tim 6, 11. 12) „Znam, naime, komu sam povjerovao...“ (2. Tim 1, 12). Idealan je tip svećenika samo jedan, isti u svim stoljećima: tip svećenika-sveca. Mjerilo je svećeničke vrijednosti i idealizma: sličnost Kristu i ljubav Kristu. Kriza je modernoga svijeta kriza duha: prevlast materijalnoga nad duhovnim i moralnim u životu i u kulturi. On je s te strane danas u oštrom sukobu s kršćanstvom. Svijet kršćanstva živi jedino od duha milosti i od križnog otkupljenja. Sve organizacijske forme u crkvenom životu vrijede samo toliko, koliko taj duh milosti i otkupljenja, – autentičan, nerazvođen, živ, – kanaliziraj
Papa i biskupi (Velika lekcija IV. rimske biskupske sinode)

Papa i biskupi (Velika lekcija IV. rimske biskupske sinode)

Za Crkvu; za Papu
Prošlogodišnja biskupska sinoda u Rimu (27. IX. — 26. X. 1974.) nije, kako se iz svih izvještaja o njoj, i službenih i neslužbenih, jasno vidi, protekla nimalo glatko, i ako joj je predmet i dnevni red bio najglavnija zadaća Crkve: evangelizacija, propovijedanje Evanđelja svijetu. Nije, iza jednomjesečnog zasjedanja i raspravljanja, donijela ni formalnih, definitivnih, zaključaka. Zadovoljila se je samo "izjavama", "porukama", prijedlozima ("propozicijama"). Nijesu se, njezinih oko dvjesto učesnika, najviše delegata biskupskih nacionalnih konferencija iz svih krajeva svijeta, u kojima ima katolika, — mogli složiti u nekim centralnim točkama, koje su bile na njezinu dnevnom redu. Šta se je sve govorilo i pisalo o sinodi? Ali je zato interes za nju bio vrlo velik. I u c
“Karizme” i “karizmatici”

“Karizme” i “karizmatici”

Za Crkvu; za Papu
Ni o čemu se danas, ni u svećeničkim i katoličkim krugovima, ni u katoličkoj štampi, ne govori tako neozbiljno, površno, konfuzno, teološki neispravno, kao o "karizmama" i "karizmaticima". Psihoza "karizmatičarstva" Ni broja se ne zna onima u Crkvi, koji, — sada, iza Drugoga vatikanskog koncila, — sebe smatraju "karizmaticima" i koji, u ime svojih "karizma", pretendiraju, da ih se sluša i da im se vjeruje. Pa se nameću, svima oko sebe, za učitelje i mentore, hoće da sve druge vode, prisvajaju sebi pravo, da, tobože u ime Duha, koji iz njih govori, uvode u crkveni život novosti i u njemu provode "reforme": često i na račun dosadašnjih, posvećenih, crkvenih normi i zakona; često i u opoziciji prema hijerarhijskom starješinstvu Crkve. I Papu, ti "karizmatici", kritiziraj
Citati i citacije (Za punu lojalnost istini)

Citati i citacije (Za punu lojalnost istini)

Za Crkvu; za Papu
Nije lako biti lojalan istini. Lako je to, kad se radi o evidentnim istinama. I o onima pozitivnim, eksperimentalnim, znanstvenim. Njih svi, bez opozicije, prihvaćamo. Ne traži to od nas ništa, drugo, nego da imamo oči i malo zdrava razuma. Teže je to, kad se radi o moralnoj istini. Ona se uvijek identificira sa dobrom, sa pravdom, sa zakonom, sa dužnošću. "Verum et bonum convertuntur!", govorili su, vidovito, skolastici. Da njoj ostaneš vjeran, valja život uskladiti sa savješću: sa onim moralnim imperativima, koji nas u najdubljoj dubini duše vežu na pokornost višoj, božanskoj, volji, koju nam je Netko iznad nas upisao u srce. A ona mnogo puta ne odgovara onome nižemu principu u nama, koji se, uvijek žilavo, a kojiput i vrlo silovito, očituje, javlja, afirmira, kroz naše nagone. I
Pred porušenim bastionima (Vox fidei)

Pred porušenim bastionima (Vox fidei)

Za Crkvu; za Papu
Bilo je i do sada u Crkvi uvijek institucija i ljudi, koji nijesu imali nikakve, direktno, božanske misije, — ni misije ni legitimacije, — a mi smo se svi u njih uzdali, na njih oslanjali, na njima gradili svoja očekivanja i nade. Bili su neki, neslužbeni, korifeji crkvenoga života; davali mu ton; predstavljali u očima masa bastione, "bedem", Crkve. Gledali smo u njima auktoritete. Slijepo smo se u njih pouzdavali. Mislili smo, da za njima možemo sigurno poći. Imali su velik, — često i odlučan, — upliv na razvoj crkvenog života. Bili su, držali smo, izabrani instrumenat u Božjoj ruci, "vas electionis" (Dj. Ap. 9, 15.): instrumenat, kojim je on pomagao svojoj Crkvi i ukazivao joj na pravi put. Pro- videncijalnu ulogu, mislili smo, vršili su na dobro i u korist Crkve. Garantirali su
Iskustvo Crkve

Iskustvo Crkve

Za Crkvu; za Papu
Uvijek me vrlo neugodno impresionira, kada danas, mnogi "progresisti" i modernisti, — kojiput i oni mladi, s jako malo osobnog auktoriteta, — paušalno i s visoka, potcjenjuju sve iz prošlosti Crkve. Kada kušaju, da sve ono, što je Crkva stvorila kroz dvadeset stoljeća svoga postojanja, totalno obezvrijede, uklone, ponište, deklasiraju. Kada to hoće da zamijene novim, svojim, "strukturama" i formama. Kada se okreću protiv njezinih stoljetnih i tisućljetnih tradicija. Kada tradicionalnim vjerskim pojmovima kršćanstva daju, poturuju, potpuno drukčiju interpretaciju. Kada se geriraju, — a kojiput i izrijekom kažu, — kao da su istom oni ili njihovi učitelji i istomišljenici, prvi, pronašli pravi smisao evanđeoske poruke, kršćanskoga života. Vrijeđa to ne samo moj religiozni, teološki, ekl