»Ovo je život vječni: da upoznaju tebe, jedinoga istinskog Boga, i koga si poslao – Isusa Krista.« (Iv 17,3)
Shadow

Iz pera Čedomila Čekade (1896. – 1981.)

Izvadci iz knjiga

Onus breviarii (Svećenički časoslov poslije Koncila)

Onus breviarii (Svećenički časoslov poslije Koncila)

Za Crkvu; za Papu
Nekada Nekada se, u crkvenom jeziku, govorilo o svećeničkom časoslovu kao o teretu: "onus breviarii". Osjećali su, svećenici, i tada, da im je s ređenjem legao još jedan teret na leđa. Moralni, dakako. Ali ipak teret. Svaka je moralna obveza čovjeku teret: već zato, što mu veže slobodu, što ga na nešto sili. A pogotovu, kada ta obveza dolazi od Božje strane; kad je čovjeku nameće Crkva, kao auktoritativni tumač volje Božje: u Božje ime. A Crkva ju je, u ovom slučaju, barem na zapadu, uvijek svećenicima nametala. I kao formalni, crkveni, zakon. I pod tešku dužnost; pod smrtni grijeh. Svi smo mi svećenici, — i oni najbolji među nama, — instiktivno to osjećali. Visio nam je, časoslov, na rukama kao lanac, od jutra do mraka. Nikada i nikamo nijesmo mogli od njega pobjeći. I na ...
Dietrich von Hildebrand o modernizmu

Dietrich von Hildebrand o modernizmu

Za Crkvu; za Papu
Uz njegove dvije knjige na tu temu Ja sam već i dosada, više puta, u svojim člancima protiv modernizma i modernista, spominjao protumodernističke knjige slavnog njemačkog katoličkog filozofa-lajika Dietrich-a von Hildebrand-a. On je bio jedan od prvih, koji je, među katoličkim misliocima na zapadu, digao svoj glas protiv modernističkih zabluda i modernističke "kontestacije", — odmah poslije II. vatikanskog koncila, — a valjda i prvi, koji je to učinio sistematično i strogo znanstvenom metodom. Već g. 1968. izašla je njegova opširna knjiga (od 375 stranica): "Trojanski konj u Gradu Božjemu" (na njemačkom: "Das trojanische Pferd in der Stadt Gottes": Regensburg ili Wien I., Verlag Josef Habbel): najprije na engleskom, u Americi, a kasnije i na njemačkom, francuskom, španjolsk...
Još o jeziku naših liturgijskih knjiga (Zar nam za to ne bi trebao poseban odbor?)

Još o jeziku naših liturgijskih knjiga (Zar nam za to ne bi trebao poseban odbor?)

Za Crkvu; za Papu
Izmjene i reforme u liturgiji I najnovija liturgijska reforma, ona sa II. vatikanskog sabora, ima i imat će svoje kritičare. Imat će ih sve više, što vrijeme bude više odmicalo. Nije liturgija dogma, — dogma su i u liturgiji samo vjerske istine, koje ona izriče; — nitko je stoga ne može dogmatizirati. Razvija se od stoljeća do stoljeća, od generacije do generacije, kao i sav drugi, vanjski, crkveni život oko nje. Prilagođuje se prilikama, pa i religioznom "ukusu" vremena. Pomiče se naprijed u istrganoj, cik-cak, liniji. Napušta neke forme i opet se, kasnije, na njih vraća. Ne može stoga nitko ni za današnju njezinu fazu, oblik, formule, kazati, da su najbolje od sviju dosadašnjih i da, u svemu i savršeno, izražavaju misao vjere i ideal molitve. Pravi su teološki naivnjaci on...
Abrahami ili Jone (Još jednom na temu naše međubiskupijske solidarnosti)

Abrahami ili Jone (Još jednom na temu naše međubiskupijske solidarnosti)

Za Crkvu; za Papu
Nije pitanje kanalizacije zvanja iz dijeceza, koje njima obiluju, u one, koje njima oskudijevaju, — pitanje, što je ponovo u ovo zadnje vrijeme izašlo na tapet, — stvar, koja ovisi samo o dobroj volji i širini srca na odgovornim crkvenim mjestima. Nije ni samo stvar, pastoralne propagande i organizacije. Nije ni samo stvar veće ili manje religioznosti vjernika. Igraju u tome ulogu i mnogi naravni momenti. I oni socijalni. I oni financijski. Igrali su je i u nedavnoj prošlosti. U vremenu poslije rata bilo je to kod nas lakše nego danas. Djece je tada, barem u moralno još sačuvanim, patrijarhalnim, krajevima, bilo izobila. A sve su više išla u školu: država je to forsirala. Sve ih je više završavalo i osmoljetke. A svijet je, uglavnom, bio još religiozan: barem tradicionalno religio...
“Ovdje i sad” ili ondje, u vječnosti?

“Ovdje i sad” ili ondje, u vječnosti?

Za Crkvu; za Papu
Među teološkim paradoksima, kontradikcijama, apsurdima, modernizma, — a pun ih je on kao šip zrnja, — svakako je jedan od najvećih njegova teza, kako se Crkva i kršćanstvo moraju, prvotno, okrenuti k problemu svijeta i čovjeka. Vidljivog, materijalnog, svijeta, što nas okružuje: ovdje na zemlji. Ono, što se događa "ovdje i sada", mora i u Crkvi, i u njezinu apostolatu, doći u težište interesa: ne ono, što nas čeka iza smrti. Ljudi su glavno. Njihova sreća na zemlji. Bog i nebo, Kristova vječna obećanja i nade, dolaze, po toj novoj skali vrijednosti, istom na drugo mjesto. S Bogom se čovjek uopće direktno ne susreće. S njim se zapravo susrećemo samo u ljudima. Teza je to, koja je danas i inače u svijetu vrlo popularna. Zastupaju je, više manje, svi materijalistički, pozitivistički, r...
“Crkva Boga živoga”

“Crkva Boga živoga”

Za Crkvu; za Papu
Nijedna možda od zabluda savremenog neomodernizma u katoličkoj teologiji nije, u praktičnom životu katoličkog kršćanstva, izazvala toliko tragičnih posljedica kao, — nazovimo je tako, — korozija skripturističkog i tradicionalnog pojma, koncepta, Crkve. Ni direktno dogmatičke zablude nijesu, s te strane, u krilu katoličkog kršćanstva, djelovale tako destruktivno i tako fatalno. Pogodilo nas je to rastakanje Crkve u srce. Pokušali su njim, da presijeku žilu kucavicu u nadnaravnom krvotoku otajstvenog, milosnog, organizma Tijela Kristova, na koje smo svi mi kršćani nacijepljeni: da iz njega iskopčaju glavni motor, koji u nj tjera sokove božanskog života. A vidimo svi, kako su to učinili i kako to čine. Oborili su se, s jednom fanatičnom mržnjom, na "institucionalnu" Crkvu, na njezin...
Crveno svjetlo (Oko crkvene cenzure i “Imprimatur”-a)

Crveno svjetlo (Oko crkvene cenzure i “Imprimatur”-a)

Za Crkvu; za Papu
Čitali smo ovih dana, kako su neki teolozi na Zapadu komentirali izjavu Svete kongregacije za nauk vjere od 21. II. o. g., — protiv onih teologa, što diraju u neprekinutu, tradicionalnu, nauku Crkve o Presvetom Trojstvu i o Isusu Kristu kao drugoj božanskoj osobi Presvetog Trojstva, koja je sišla na zemlju i uzela na sebe čovječju narav, da svojom dragovoljnom, žrtvenom, smrću na Križu zadovolji Bogu za grijehe čovječanstva i donese mu opet milost i pravo na nebo, — kao "crveno svjetlo", — "znak zabrane", — teološkoj aktivnosti; udarac iz mraka, u leđa, sve bržem i plodnijem razmahu, razvitku, napretku, svete znanosti, na bazi "nove teologije". Krivo im je, eto, što Sveta Stolica, što Papa, ustaje na obranu tih dviju, najfundamentalnijih, dogmi vjere; što brani, dogmatičke, definic...
Za revalorizaciju papinstva

Za revalorizaciju papinstva

Za Crkvu; za Papu
Možda ovaj naslov nije najzgodniji za članak, što ga želimo napisati. Nije papinstvo ni danas ničim, stvarno, devalorizirano: nije se ono ni u jednim pametnim očima devalviralo, Ni u pretkoncilsko, ni u pokoncilsko doba. Njemu ni danas nitko ne može oteti iz ruke legitimacije, što ju je dobilo u Evanđelju, iz samih Gospodinovih usta, u Cezareji Filipovoj (Mat. 16, 18. 19.). Legitimacije na neograničeni duhovni suverenitet u Crkvi. Ono sa ključevima i o vezanju i razrješivanju svega, s automatskim efektom i na nebu, izriče to na način više nego uvjerljiv i više nego indiskutabilan. Tko bi htio da to ospori, morao bi najprije "demitologizirati" Evanđelje i evanđeliste, — ne samo Mateja, nego i Luku (Luk. 22, 31. 32.) i Ivana (Iv. 21, 15. — 19.), — proglasiti ih mistifikatorima i falz...
Teolozi ili biskupi?

Teolozi ili biskupi?

Za Crkvu; za Papu
(Profesorski “paramagisterium” u Crkvi) Ne bi čovjek nikako očekivao, — sada, iza I. i II. vatikanskog Sabora, koja su, obadva, s toliko emfaze naglasila hijerarhijski, a pogotovu papinski, auktoritet u Crkvi, — da će se u teološkom svijetu još jednom postaviti pitanje magisterija, učiteljske kompetencije, u Crkvi. I da će ta kompetencija, u svojoj tradicionalnoj formulaciji, — kao, ekskluzivno pravo i privilegij Svete Stolice i, s njom i pod njom, biskupskoga kolegija, — biti osporavana. Da će joj se davati drukčije, restriktivno, tumačenje, a u korist teologa od struke: običnih svećenika, pa i nesvećenika: danas, znamo, teologiju studiraju i njom se bave, — ozbiljno, ali i neozbiljno, — i vjernici-svjetovnjaci, i žene. A često se danas čovjek, u teološkoj literaturi i štampi, susr...
Pred biskupsku sinodu (Modernistički ultimatumi crkvenom Učiteljstvu)

Pred biskupsku sinodu (Modernistički ultimatumi crkvenom Učiteljstvu)

Za Crkvu; za Papu
Skora biskupska sinoda u Rimu (30. rujna 1971.) predstavljat će, po općem mišljenju, jednu od kritičnih faza u pokoncilskom životu Crkve. Modernistima je uspjelo, da na njoj Crkvi još jednom nametnu diskusiju o svećeništvu i celibatu, i ako su i Koncil i Papa o tom problemu već kazali svoju riječ. Auktoritativnu riječ. Koncil u svom dekretu o Svećeničkoj službi ("Presbyterorum Ordinis"), Papa u svojoj enciklici o svećeničkom celibatu ("Sacerdotalis coelibatus"). U toj, očekivanoj, diskusiji interes širokih krugova vjernika i profane javnosti privlači najviše pitanje celibata. Praktično je najaktualnije; budi posebnu radoznalost svojom pikantnošću. No u strategiji modernističkih vođa nije ono nikako glavno. Njihovi su stvarni ciljevi puno dalekosežniji. Osporavanje celibata njima ...