»Ovo je život vječni: da upoznaju tebe, jedinoga istinskog Boga, i koga si poslao – Isusa Krista.« (Iv 17,3)
Shadow

Za Crkvu; za Papu

Tekstovi dr. Čedomila Čekade (1896. – 1981.)

Papa i biskupi (Velika lekcija IV. rimske biskupske sinode)

Papa i biskupi (Velika lekcija IV. rimske biskupske sinode)

Za Crkvu; za Papu
Prošlogodišnja biskupska sinoda u Rimu (27. IX. — 26. X. 1974.) nije, kako se iz svih izvještaja o njoj, i službenih i neslužbenih, jasno vidi, protekla nimalo glatko, i ako joj je predmet i dnevni red bio najglavnija zadaća Crkve: evangelizacija, propovijedanje Evanđelja svijetu. Nije, iza jednomjesečnog zasjedanja i raspravljanja, donijela ni formalnih, definitivnih, zaključaka. Zadovoljila se je samo "izjavama", "porukama", prijedlozima ("propozicijama"). Nijesu se, njezinih oko dvjesto učesnika, najviše delegata biskupskih nacionalnih konferencija iz svih krajeva svijeta, u kojima ima katolika, — mogli složiti u nekim centralnim točkama, koje su bile na njezinu dnevnom redu. Šta se je sve govorilo i pisalo o sinodi? Ali je zato interes za nju bio vrlo velik. I u c...
“Karizme” i “karizmatici”

“Karizme” i “karizmatici”

Za Crkvu; za Papu
Ni o čemu se danas, ni u svećeničkim i katoličkim krugovima, ni u katoličkoj štampi, ne govori tako neozbiljno, površno, konfuzno, teološki neispravno, kao o "karizmama" i "karizmaticima". Psihoza "karizmatičarstva" Ni broja se ne zna onima u Crkvi, koji, — sada, iza Drugoga vatikanskog koncila, — sebe smatraju "karizmaticima" i koji, u ime svojih "karizma", pretendiraju, da ih se sluša i da im se vjeruje. Pa se nameću, svima oko sebe, za učitelje i mentore, hoće da sve druge vode, prisvajaju sebi pravo, da, tobože u ime Duha, koji iz njih govori, uvode u crkveni život novosti i u njemu provode "reforme": često i na račun dosadašnjih, posvećenih, crkvenih normi i zakona; često i u opoziciji prema hijerarhijskom starješinstvu Crkve. I Papu, ti "karizmatici", kritiziraj...
Citati i citacije (Za punu lojalnost istini)

Citati i citacije (Za punu lojalnost istini)

Za Crkvu; za Papu
Nije lako biti lojalan istini. Lako je to, kad se radi o evidentnim istinama. I o onima pozitivnim, eksperimentalnim, znanstvenim. Njih svi, bez opozicije, prihvaćamo. Ne traži to od nas ništa, drugo, nego da imamo oči i malo zdrava razuma. Teže je to, kad se radi o moralnoj istini. Ona se uvijek identificira sa dobrom, sa pravdom, sa zakonom, sa dužnošću. "Verum et bonum convertuntur!", govorili su, vidovito, skolastici. Da njoj ostaneš vjeran, valja život uskladiti sa savješću: sa onim moralnim imperativima, koji nas u najdubljoj dubini duše vežu na pokornost višoj, božanskoj, volji, koju nam je Netko iznad nas upisao u srce. A ona mnogo puta ne odgovara onome nižemu principu u nama, koji se, uvijek žilavo, a kojiput i vrlo silovito, očituje, javlja, afirmira, kroz naše nagone. I ...
Pred porušenim bastionima (Vox fidei)

Pred porušenim bastionima (Vox fidei)

Za Crkvu; za Papu
Bilo je i do sada u Crkvi uvijek institucija i ljudi, koji nijesu imali nikakve, direktno, božanske misije, — ni misije ni legitimacije, — a mi smo se svi u njih uzdali, na njih oslanjali, na njima gradili svoja očekivanja i nade. Bili su neki, neslužbeni, korifeji crkvenoga života; davali mu ton; predstavljali u očima masa bastione, "bedem", Crkve. Gledali smo u njima auktoritete. Slijepo smo se u njih pouzdavali. Mislili smo, da za njima možemo sigurno poći. Imali su velik, — često i odlučan, — upliv na razvoj crkvenog života. Bili su, držali smo, izabrani instrumenat u Božjoj ruci, "vas electionis" (Dj. Ap. 9, 15.): instrumenat, kojim je on pomagao svojoj Crkvi i ukazivao joj na pravi put. Pro- videncijalnu ulogu, mislili smo, vršili su na dobro i u korist Crkve. Garantirali su ...
Iskustvo Crkve

Iskustvo Crkve

Za Crkvu; za Papu
Uvijek me vrlo neugodno impresionira, kada danas, mnogi "progresisti" i modernisti, — kojiput i oni mladi, s jako malo osobnog auktoriteta, — paušalno i s visoka, potcjenjuju sve iz prošlosti Crkve. Kada kušaju, da sve ono, što je Crkva stvorila kroz dvadeset stoljeća svoga postojanja, totalno obezvrijede, uklone, ponište, deklasiraju. Kada to hoće da zamijene novim, svojim, "strukturama" i formama. Kada se okreću protiv njezinih stoljetnih i tisućljetnih tradicija. Kada tradicionalnim vjerskim pojmovima kršćanstva daju, poturuju, potpuno drukčiju interpretaciju. Kada se geriraju, — a kojiput i izrijekom kažu, — kao da su istom oni ili njihovi učitelji i istomišljenici, prvi, pronašli pravi smisao evanđeoske poruke, kršćanskoga života. Vrijeđa to ne samo moj religiozni, teološki, ekl...
Onus breviarii (Svećenički časoslov poslije Koncila)

Onus breviarii (Svećenički časoslov poslije Koncila)

Za Crkvu; za Papu
Nekada Nekada se, u crkvenom jeziku, govorilo o svećeničkom časoslovu kao o teretu: "onus breviarii". Osjećali su, svećenici, i tada, da im je s ređenjem legao još jedan teret na leđa. Moralni, dakako. Ali ipak teret. Svaka je moralna obveza čovjeku teret: već zato, što mu veže slobodu, što ga na nešto sili. A pogotovu, kada ta obveza dolazi od Božje strane; kad je čovjeku nameće Crkva, kao auktoritativni tumač volje Božje: u Božje ime. A Crkva ju je, u ovom slučaju, barem na zapadu, uvijek svećenicima nametala. I kao formalni, crkveni, zakon. I pod tešku dužnost; pod smrtni grijeh. Svi smo mi svećenici, — i oni najbolji među nama, — instiktivno to osjećali. Visio nam je, časoslov, na rukama kao lanac, od jutra do mraka. Nikada i nikamo nijesmo mogli od njega pobjeći. I na ...
Dietrich von Hildebrand o modernizmu

Dietrich von Hildebrand o modernizmu

Za Crkvu; za Papu
Uz njegove dvije knjige na tu temu Ja sam već i dosada, više puta, u svojim člancima protiv modernizma i modernista, spominjao protumodernističke knjige slavnog njemačkog katoličkog filozofa-lajika Dietrich-a von Hildebrand-a. On je bio jedan od prvih, koji je, među katoličkim misliocima na zapadu, digao svoj glas protiv modernističkih zabluda i modernističke "kontestacije", — odmah poslije II. vatikanskog koncila, — a valjda i prvi, koji je to učinio sistematično i strogo znanstvenom metodom. Već g. 1968. izašla je njegova opširna knjiga (od 375 stranica): "Trojanski konj u Gradu Božjemu" (na njemačkom: "Das trojanische Pferd in der Stadt Gottes": Regensburg ili Wien I., Verlag Josef Habbel): najprije na engleskom, u Americi, a kasnije i na njemačkom, francuskom, španjolsk...
Još o jeziku naših liturgijskih knjiga (Zar nam za to ne bi trebao poseban odbor?)

Još o jeziku naših liturgijskih knjiga (Zar nam za to ne bi trebao poseban odbor?)

Za Crkvu; za Papu
Izmjene i reforme u liturgiji I najnovija liturgijska reforma, ona sa II. vatikanskog sabora, ima i imat će svoje kritičare. Imat će ih sve više, što vrijeme bude više odmicalo. Nije liturgija dogma, — dogma su i u liturgiji samo vjerske istine, koje ona izriče; — nitko je stoga ne može dogmatizirati. Razvija se od stoljeća do stoljeća, od generacije do generacije, kao i sav drugi, vanjski, crkveni život oko nje. Prilagođuje se prilikama, pa i religioznom "ukusu" vremena. Pomiče se naprijed u istrganoj, cik-cak, liniji. Napušta neke forme i opet se, kasnije, na njih vraća. Ne može stoga nitko ni za današnju njezinu fazu, oblik, formule, kazati, da su najbolje od sviju dosadašnjih i da, u svemu i savršeno, izražavaju misao vjere i ideal molitve. Pravi su teološki naivnjaci on...
Abrahami ili Jone (Još jednom na temu naše međubiskupijske solidarnosti)

Abrahami ili Jone (Još jednom na temu naše međubiskupijske solidarnosti)

Za Crkvu; za Papu
Nije pitanje kanalizacije zvanja iz dijeceza, koje njima obiluju, u one, koje njima oskudijevaju, — pitanje, što je ponovo u ovo zadnje vrijeme izašlo na tapet, — stvar, koja ovisi samo o dobroj volji i širini srca na odgovornim crkvenim mjestima. Nije ni samo stvar, pastoralne propagande i organizacije. Nije ni samo stvar veće ili manje religioznosti vjernika. Igraju u tome ulogu i mnogi naravni momenti. I oni socijalni. I oni financijski. Igrali su je i u nedavnoj prošlosti. U vremenu poslije rata bilo je to kod nas lakše nego danas. Djece je tada, barem u moralno još sačuvanim, patrijarhalnim, krajevima, bilo izobila. A sve su više išla u školu: država je to forsirala. Sve ih je više završavalo i osmoljetke. A svijet je, uglavnom, bio još religiozan: barem tradicionalno religio...
“Ovdje i sad” ili ondje, u vječnosti?

“Ovdje i sad” ili ondje, u vječnosti?

Za Crkvu; za Papu
Među teološkim paradoksima, kontradikcijama, apsurdima, modernizma, — a pun ih je on kao šip zrnja, — svakako je jedan od najvećih njegova teza, kako se Crkva i kršćanstvo moraju, prvotno, okrenuti k problemu svijeta i čovjeka. Vidljivog, materijalnog, svijeta, što nas okružuje: ovdje na zemlji. Ono, što se događa "ovdje i sada", mora i u Crkvi, i u njezinu apostolatu, doći u težište interesa: ne ono, što nas čeka iza smrti. Ljudi su glavno. Njihova sreća na zemlji. Bog i nebo, Kristova vječna obećanja i nade, dolaze, po toj novoj skali vrijednosti, istom na drugo mjesto. S Bogom se čovjek uopće direktno ne susreće. S njim se zapravo susrećemo samo u ljudima. Teza je to, koja je danas i inače u svijetu vrlo popularna. Zastupaju je, više manje, svi materijalistički, pozitivistički, r...