Razmišljanja

Pa i kada ne govori mnogo o svojim roditeljima, Jeronim je bio ponosan da je rođen u kršćanskoj obitelji i da je upravo od roditelja primio kršćanski odgoj. O tome svjedoči u jednom pismu akvilejskim prijateljima Kromaciju, Jovinu i Euzebiju napisanom oko godine 374. (Ep. 7), kada je već počeo živjeti gorljivijim vjerničkim životom, za kojim je sve više i više čeznuo. Osim toga, i njih trojica su mu bili prijatelji i drugovi po tom istom ključu zajedničkog nastojanja oko rasta u dosljednosti kršćanskog življenja. No osim što s njima izmjenjuje mišljenja i preporuke oko zajedničkoga života, Jeronim će u završnom dijelu na poseban način upraviti pozdrave njima i njihovoj obitelji, na poseban način ističući ulogu njihove majke: “Pozdravljam vašu i svoju zajedničku majku onom čašću koju

Svatko tko je svjestan sebe i svoje ljudske slabosti, a onda opet zna da stoji pred Božjim veličanstvom, stječe ispravnu i stvarnu sliku života. Jeronim je bio jedan od takvih ljudi koji nije zavaravao sebe uvjerenjem u naravnu dobrotu, znajući da je stvarna dobrota do koje dolazi narav milosni Božji dar do kojega se dolazi sredstvima usavršavanja. Naprotiv, nosio je veliki imperativ da trajno postaje žarčim kršćaninom. Nije bio za stereotipno i formalno kršćanstvo, već je očekivao dosljednost od vjernika, a i sam se trudio izgraditi je. Ne samo da je shvaćao kako svaki čovjek ima mogućnost duhovno rasti i usavršavati se, već je bio uvjerenja kako to kršćanin ima čak dužnost. Zato za sebe nije prihvaćao život bez obveze svakodnevnog rasta u vjeri i kreposti. Volio je autentične primjer

Tijekom povijesti Crkve mnogi su svojatali Jeronima Dalmatinca kao svoga, premda on nikada nije želio takvo svojatanje. Da je znao što će se kasnije događati, možda bi se potrudio ostaviti i pokoju informaciju više o svome podrijetlu, kako o obitelji, tako i o rodnome mjestu i domovini. No jedino pozitivno u svemu tome je što su ga svojatali poradi njegova svetačkog lika i veličine kojom je plijenio pozornost kako svojih suvremenika tako i kasnijih naraštaja. A glede svoga podrijetla u svom djelu Znameniti muževi tek kratko je rekao da je sin Euzebijev iz grada Stridona, smještenog na granici Dalmacije i Panonije, a koji su razorili Goti. Dok ostaje nepoznata ubikacija samoga mjesta, dotle će njegovi suvremenici njega nazivati Dalmatincem, čime će barem malo olakšati istragu o njegovu