Ponedjeljak, 19 travnja

Kroz bakine naočale

Piše: Lidija Domorad

Ribanje hrena pred Uskrs
Kroz bakine naočale

Ribanje hrena pred Uskrs

Mnoštvo radnji koje činimo u kuhinji ima meditativne mogućnosti. U kuhinji je obično tišina, čovjek može biti sam sa svojim mislima i mirno može prebirati u svom srcu događaje, osobe i odjeke u svojoj duši. Jedino ako imate ‘male pomagače’, ona vesela dječja lica i brze prstiće koji hvataju sve i svašta, e onda opreza nikada dosta, a razmišljanje zaboravite. Jedna od radnji koje činimo pred Uskrs je ribanje hrena. Hren možemo i kupiti u bočici, poduzeća za proizvodnju hrane nude ga u različitim oblicima, blagi, ljuti, s ovim ili onim okusom. Sve je to često daleko od onog izvornog mirisa i okusa hrena. Hren raste na obrubima vrtova, potpuno skriven našim očima, samo veliko lišće daje naznaku da se u dubini zemlje oblikuje korijen ove vrijedne biljke. Izvaditi hren nije baš jednostavno. ...
Tata, hvala!
Kroz bakine naočale

Tata, hvala!

Blagdan je svetog Josipa. Dok su trajale devetnice, trodnevnice, pripreme, bio je vidljiv napor propovjednika u našoj župnoj crkvi kako što bolje opisati utjecaj svetog Josipa na povijest našeg spasenja. I onda jutros, na prvoj jutarnjoj misi, na Blagdan svetog Josipa, čujem mladog župnog vikara kako se temeljito spremio za propovijed, citira filozofe, profesore (pa i svoga sa faxa!), bibličare i mnoštvo zvučnih imena. Svi su nešto rekli o svetom Josipu. Nekada davno. Tijekom povijesti. Ispod medicinske maske gledam to mlado biće koje se razmeće teoretskim i naučenim znanjem. Gledam, slušam i pitam se je li on imao  oca, tatu ili je dijete odraslo samo s majkom... Pitam se kakav li je bio njegov otac i kakav je bio njegov odnos s njime. Kako se to dogodilo da je teorija i iz knjiga nauč...
Adventsko pismo prijatelju pozitivnom na COVID-19
Kroz bakine naočale

Adventsko pismo prijatelju pozitivnom na COVID-19

Dragi (ne)poznati pozitivni prijatelju! Jučer sam saznala da si pozitivan. Jučer. A oduvijek si bio pozitivan, pa ipak rečeno mi je i ja sam čula na drugačiji način. U ovo vrijeme, vidi čuda, nije dobro biti pozitivan. Kako se značenje riječi mijenja, s obzirom na okolnosti, vremena i ljude. I tako sam u prvi trenutak ostala iznenađena, osjetila sam žalost što si pozitivan. A onda u sljedećem trenutku sam poželjela poći do tebe, poduzeti nešto, donijeti voće, skuhati obrok, pobrinuti se za praktične stvari tvoga doma kako bi se ti mogao brinuti samo o svome zdravlju. Sjećam se kada sam bila jako bolesna, kada sam osjetila mogućnost da neću te godine niti Božić dočekati, sjećam se kako je puno stvari postalo nevažno. Odjednom su neke sitnice, neki odnosi među ljudima, neke situacije oko ...
Došašće ili advent i kolači ili kolačići
Kroz bakine naočale

Došašće ili advent i kolači ili kolačići

Obredi su važan dio našeg katoličkog odgoja. Jedan od najvažnijih je nedjeljno misno slavlje. Raspored i rutina nedjelje djeluje na nas smirujuće. Nalazimo se na poznatom mjestu. Svake nam nedjelje euharistijsko slavlje donosi mir i staloženost nasuprot radnim danima. Ali i tijekom tjedna naši svakodnevni obredi nas povezuju s Izvorom našega mira.  Prije nekoliko godina počela sam novi obred u došašću. Nekako s početkom javnih, gradskih, pa u posljednje vrijeme i seoskih adventskih okupljanja, počela sam razmišljati kako mi se sviđa vidjeti drage ljude, ali ne na bučnim mjestima na kojima trešti preglasna i preuranjena božićna glazba već na samom početku prosinca. Premišljajući i razmišljajući, oduzimajući i dodajući, nakon nekoliko godina mogu reći da sam stvorila jedan novi, moj osobn...
Pšenica o blagdanu Svete Lucije
Kroz bakine naočale

Pšenica o blagdanu Svete Lucije

Prirodno vrijeme za sijanje pšenice nije prosinac. Vjernici su ionako (uz pjesnike!) čuđenje u svijetu, neobični ljudi koji čine neobične stvari u neko čudno vrijeme. Dok je mrak sve duži, mi ustajemo sve ranije. Naša nada raste. Svjetlo na adventskom vijencu se pojačava, a mi čvršće stišćemo kapute i kroz noć tražimo put do osvijetljene crkve. Tako je i sa pšenicom u prosincu. Odbacimo čuđenje drugih ljudi i prionimo uz sijanje pšenice. Ima župa, pa i katedrala ima, koje u došašću svojim posjetiteljima nude upakirane vrećice pšeničnog zrnja. Nude ih kao dar, ali će rado primiti i vaš dar za siromašne o kojima skrbi ili župa ili karitativni dio župnog pastoralnog vijeća ili udruga vjernika koja djeluje pri župi. Uglavnom, bitno je potražiti pogledom u vašoj crkvi nalazi li se negdje koš...
Djeca i groblje
Kroz bakine naočale

Djeca i groblje

Nije uobičajeno u istu rečenicu stavljati djecu i tugu, djecu i groblje, djecu i smrt. Uz djecu vežemo smijeh, radost i život. Pa ipak, djeca ne smiju odrastati u nekom nepostojećem svijetu u kojem nema niti bolesti, niti smrti. No, groblje je veselo mjesto kamo odlazimo jednom godišnje i „baš je fora“ šetati po lijepo osvijetljenom groblju na blagdan Svih svetih. Smatram kako su groblja dobra mjesta. Na dobra mjesta vodimo djecu svoju. Povedimo ih stoga i na groblje. Kada su maleni, ionako upoznaju mamine i tatine prijatelje, upoznaju mjesta kamo roditelji idu i primjećuju tko je tko u svijetu odraslih. Priuštimo im i odlazak na groblje. Groblje je mjesto gdje se upoznaje s precima, pradjedovima, prabakama… Neki jako stari i jako davni ljudi. Tako se počinje odlaziti na groblje. Uskoro...
Šetat ćemo s Isusom – Tijelovo 2020.
Kroz bakine naočale

Šetat ćemo s Isusom – Tijelovo 2020.

Seoska crkva. Ljudi poplašeni jedni drugih. Već neko vrijeme ne pružamo ruku mira unutar misnog slavlja. Osmijehom i naklonom glave pružamo mir i osmijesima iskazujemo naklonost dragim ljudima oko sebe. S njima slavimo euharistijsko slavlje. Rekli su nam da se ne dotičemo. Rekli su nam da smo opasnost jedni za druge. Rekli su nam da je bolje da budemo što dalje jedni od drugih. Svašta su nam rekli. Blagdan proslave Kristova tijela i krivi, Tijelovo, vratilo je zajednicu ponovno u crkvu. Vratili su se Životu. Crkva je mala da primi sve one koji žele slaviti euharistijsko slavlje. Neki su u crkvenom dvorištu. Ništa ne smeta stajati na zelenoj travi, usne mole, srce gori, a povjetarac miluje lice. Kako u crkvi, tako i u dvorištu zajednica čini cjelinu i moli. Pjeva. Sluša Božju riječ. Ne...
Kako spakirati i poslati dom?
Kroz bakine naočale

Kako spakirati i poslati dom?

Prohladni dani završetka došašća 2019. godine osim izbora za predsjednika Republike Hrvatske donijeli su neko čudno vrijeme, vlažno i prilično toplo. Iako su djeca pjevala božićne pjesme i radovala se otvarajući adventski kalendar, ništa nije upućivalo na dolazak Božića. Nije bilo snijega, a jedini jasan znak kako se sprema božićno vrijeme su zornice. Tako nekako sam i ja smetnula s uma kako valja poslati sestri paketić sitnica koji će joj ugrijati dušu. I tako s paketom koji sam doma umotala u šareni papir i pozorno ulijepila krećem prema lokalnom poštanskom uredu. Svjesna kako je doista zadnji čas, i kako sestra paket neće moći primiti uoči Božića, smireno čekam u poštanskom uredu gdje se već oblikovao dugačak red ljudi. Ponosna na sebe jer sam napisala adresu vodootpornim flomaster...
Gdje ste? Evo nas! – Svi na groblju!
Kroz bakine naočale

Gdje ste? Evo nas! – Svi na groblju!

Gdje ste? Evo nas! Svi na groblju! Tako mi odgovara moja sestra uz smijeh. Dušni dan i dani prije i poslije obilježeni su odlaskom na groblje. Ove godine moja sestra je preuzela moju ulogu i strpljivo vodi majku od groblja do groblja. To je vrlo meditativan čin. Jer naša majka (90 joj je godina tek!) drugačije doživljava vrijeme. Sada, a osobito u ove dane, ima vremena za sjećanja i nikuda ne žuri. Vidjela je 'sinove svojih sinova', a 'kćeri njezinih kćeri' imaju svoju djecu. Dok zajedno hodamo rukom pod ruku ona često zastane. Nije mi jasno oslanja li se ona na moju ruku zato što je to njezina biološka ili psihološka potreba. Zastane pa govori: „Evo vidiš, ovaj čovjek je rekao... Vidiš, ova žena je unatoč svome teškom životu…“ I slušam ja te životne priče iz godine u godinu. Nekada mi...
Što će škare u kuhinji?
Kroz bakine naočale

Što će škare u kuhinji?

Puno je kuhinjskih pomagala. Čak se neki od njih i reklamiraju kao 'mali kuhinjski pomagači' ili čak 'kuhinjski roboti'. Svatko se od nas sjeća majčinih ili bakinih kuhinjskih pomagača. Obično smo to bili mi, djeca. Točno je bilo određeno što koje dijete može i smije raditi. Oni najmanji nisu smjeli blizu vatre ili kipuće vode, njihov je zadatak bio otići po krumpire, luk... Samo jednom su nam pokazali gdje što stoji i nakon toga smo uporno ponavljali istu radnju dok ne bi dovoljno poodrasli i bili promaknuti u viši čin kuhinjskog pomagača. Drugi stupanj je bilo guljenje krumpira, rezanje gljiva, a sljedeći stupanj je bilo miješanje, povećavanje ili smanjenje vatre i izvještavanje o stanju hrane na štednjaku. U potpuno odrasloj dobi majka ili baka bi se potpuno povlačila iz kuhanja ili...