Petak, 21 siječnja

Kroz bakine naočale

Piše: Lidija Domorad

Biti Hrvat u Den Haagu…
Kroz bakine naočale

Biti Hrvat u Den Haagu…

Doći u Nizozemsku, a ne posjetiti Den Haag je otprilike kao da niti nisam bila ovdje. Nema tog Hrvata koji nema nekakvo svoje mišljenje o ovom gradu. Imala sam ga i ja. Onda sam došla provjeriti svoja mišljenja i osjećaje. Došla sam s teškim osjećajima prije nekoliko godina u ovaj grad. Očekivala sam nekakav mali gradić u kojem se nalazi zatvor po imenu Sheveningen i puno zidova opasanih bodljikavom žicom. Spremna na sve krenula sam prema Haagu. Den Haag nije malo mjesto. To je veliki grad kojem gravitira oko 700 000 ljudi. Dakle, otprilike veličine Zagreba. Grad u koji se ulazi autocestom iz pravca Delfta, koja prolazi ispod nekoliko velikih nebodera. Grad u kojem je vrlo teško pronaći parkiralište i grad u kojem gotovo svaki dan kiši. Na ulazu u grad, u predgrađu nalaze se veli...
Životni poučak Erazma Roterdamskog za djecu i odrasle
Kroz bakine naočale

Životni poučak Erazma Roterdamskog za djecu i odrasle

Ne koriste se ljudi oduvijek prezimena. To je prilična nov običaj u povijesti europske kulture. Nekada se uz ime osobe jednostavno nalazio pridjev grada ili mjesto odakle je netko potekao ili u kojem je umro. Tako je dječak Erazmo kad je odrastao i postao slavan dobio pridjev prema gradu u kojem se rodio – Rotterdamu pa je u našim udžbenicima poznat kao Erazmo Roterdamski. Roterdam je poznat kao najveća europska luka. Vjerujem kako je upravo zbog lučkog prometa Nizozemska premrežena mnoštvom autocesta. Iako je autocesta, po mom sudu, mnogo, ipak je čak i do kratkih odredišta lakše stići autocestom negoli lokalnim prometnicama. Ipak, brzina kojom se vozi autocestama puno je manja nego drugdje u svijetu. Najčešće ograničenje brzine je 100 km/h, rijetko 120 km/h. Svi se pridržavaju t...
Ako ne hodaš… iliti što me naučilo Sjeverno more
Kroz bakine naočale

Ako ne hodaš… iliti što me naučilo Sjeverno more

Sjeverno more se nalazi svega 15 km od Delfta, mjesta dužeg boravišta na ovogodišnjem putovanju. Nekoć je Delft bio snažna pomorska luka, ali isušivanjem kopna otetog od Sjevernog mora, ostao je s moram povezan mrežom plovnih kanala. Nizozemska, dijelom i niža od razine Sjevernog mora upravo njemu duguje povijesnu pomorsku povezanost s cijelim svijetom. Iskustvo šetnje uz obalu Sjevernog mora, upravo ovdje u Nizozemskoj posebno je iskustvo koje me uvijek vraća u ovu zemlju. Možda postoje i druga mjesta s ovakvim plažama, ali za mene su ovo posebne plaže – posebno mjesto. Kada sam prvi puta šetala obalom Sjevernog mora u mjestu Sheveningenu, pogled mi je bio 'zalijepljen' za sivu zgradu ograđenu bodljikavom žicom. Iza njenih zidova u to vrijeme nalazili su se generali Gotovina i Ma...
Kako sam u Delftu skoro ostala bez nedjeljne mise
Kroz bakine naočale

Kako sam u Delftu skoro ostala bez nedjeljne mise

U južnoj Nizozemskoj, gdje svojom veličinom dominira poznati grad Rotterdam i nama Hrvatima jako dobro poznati Den Haag, negdje na pola puta između ta dva grada smješten je jedan mali, meni vrlo drag, a poviješću bogat gradić - Delft. Prije nego je Rotterdam postojao i postao poznata luka, u gradić Delft stizali su brodovi s raznih strana svijeta i donosili umijeća i vještine nepoznate Europi. Tako je u 17. stoljeću jedna od vještina koja se iz Delfta proširila po cijeloj Europi bila izrada porculana oslikanog plavom bojom. To umijeće stiglo je amo iz Kine, a njome se Delft ponosi i po plavim nizozemskim motivima, vjetrenjačama i kanalima oslikanima na keramici, po kojima je poznat i danas. Pa ipak, meni je u Delftu najvažnija jedna crkva. Ima ih, doduše nekoliko. Ali zaljubila sa...
Putovanja, putovanja
Kroz bakine naočale

Putovanja, putovanja

Ne tako davno, točnije, tijekom moje rane mladosti uživala sam u tada popularnoj pjesmi Skitnica koju je izvodila Jasna Zlokić. Govorila je o nemirnom duhu koji 'više voli vjetar nego mirnu luku'. Tada mi se činilo kako su putovanja jako skupa, jako daleka i meni u svakom slučaju nedostižna. A onda se dogodio život. Plaćanja računa, posao i potreba upoznavanja i drugih i drugačijih ljudi. Godišnji odmor vjeroučiteljice nikada nije bio onda kada sam ja to željela. Recimo u svibnju ili rujnu. Nikada. Uvijek je godišnji odmor morao biti od 10. srpnja do 16. kolovoza. Kada je već tome tako, onda sam se trudila makar da to vrijeme pametno iskoristim. Moja sestra, također prosvjetni djelatnik, obično je godišnji odmor koristila za godišnje poslove. One koje činimo jednom godišnje. Kre...
Tajna želja mnogih parova – Dragutinu i Jeli Tadijanović u sjećanje
Kroz bakine naočale

Tajna želja mnogih parova – Dragutinu i Jeli Tadijanović u sjećanje

Ima tome puno godina otkako sam kročila u srednju školu u Slavonskom Brodu. U razred sa mnom išla je i Željka. Odmah po upoznavanju otkrih: Željka je iz Rastušja. Osmijeh od uha do uha. Rastušje! Tamo je rastao Dragutin Tadijanović. Naravno, nije završila srednja škola, a ja sam pohodila Rastušje, obišla kuću u kojoj je odrastao Dragutin Tadijanović, kapelicu, promotrila detaljno put od Rastušja do Slavonskog Broda i do Podvinja. Bila sam sretna. Nekoliko godina kasnije, moje prvo radno mjesto: Podvinje. Opet vezano uz Tadijanovića. Dragutin Tadijanović išao je u školu u Podvinje i o tome pjesme pisao. Najviše citirana je ona Nosim sve torbe a nisam magarac. Ona u kojoj je nosio torbe zbog Jele. Zbog njene torbe niti sve ostale torbe nisu bile teret. Puno godina kasnije otkrih...
Čišćenje graška
Kroz bakine naočale

Čišćenje graška

Ovih dana na tržnici obilje graška. Neki je očišćen, a nekoga prodaju u ljusci. Potrebno ga je očistiti i pripremiti za spremanje obroka. Ako pripadate u mali broj sretnika koji uspijeva sam/sama pripremiti svoj grašak, zabava je temeljitija i duža. Naime, rast graška možete pratiti od polijeganja jednog zrna u zemlju, do nicanja, plijevljenja, okopavanja, ogrtanja (možda i zalijevanja!) te branja. Eh, tu ćemo negdje stati. Bez obzira imate li svoj vrt ili kupujete na tržnici, pokušajte si priuštiti čišćenje graška. Vađenje iz ljuske i odlaganje ljuske u jednu posudu, a zelenog graška u drugu posudu. Čistim tako grašak danas. Gledam veliku hrpu mahuna zelenih u kojima se skriva obilje zelenih zdravih kuglica koje zovemo grašak. I polako. Malu količinu u jednu posudu, pripremljen...
Biti vrabac ili orao ili princeza
Kroz bakine naočale

Biti vrabac ili orao ili princeza

Biti vrabac? Nije vam dovoljno otmjeno? Nedjelja je Dan Gospodnji. I naš dan. Dan obitelji. Nekako to zaboravimo. Uglavnom je Dan Gospodnji. Nikako shvatiti kada je nešto Gospodnje, onda je to uglavnom naše! Ništa Gospodin ne traži za sebe, nego je to uvijek, baš uvijek dobro za nas. I tako jutros na nedjeljnoj misi u jednom malom slavonskom selu. Od ulaska u malu crkvicu vrata otvorena. Ptice, vrapci, lastavice uporno cvrkuću. Nitko se na njih ne obazire. Sabrali smo se slaviti nedjelju misu. Tek na početku propovijedi svećenik kaže: Slušajte! Ptice cvrkuću. A Gospodin nam je rekao kako samo vrjedniji od svakog vrapčića. I kaže: Uporni su, cvrkuću. Raduju se. Prestat će tek kad se uplaše! I do kraja misnog slavlja slušala sam vrapčiće, lastavice, ptice. I osjećala kako mi je b...
Sveti Ante, pronađi me!
Kroz bakine naočale

Sveti Ante, pronađi me!

Sve je tu. Na svome mjestu. I ljetne vrućine i opojni miris ljiljana i završetak nastavne godine i sveti Antun. Na njegov blagdan obično se sve to poklopi i mnogima je sveti Antun sinonim za ovu specifičnu mješavinu emocija. Ove godine ovom spletu emocija dodajmo i nogometno, crveno-bijelo kockasto ludilo i pun pogodak je među nama. I to bez obzira na rezultat utakmice. Pa ipak, svatko od nas ima neko svoje viđenje i iskustvo svetog Antuna. Kad pogledamo ispod tog šarenila i prigodnog kičeraja koji ide uz blagdan svetog Ante, možda se i iznenadimo što ćemo pronaći. Neki od mojih sugrađana toliko vole svetog Antu u osječkoj Tvrđi pa dok prođu sve štandove, popiju poneku čašu piva i susretnu drage ljude... do crkve niti ne stignu. Pohvalno je doista što je tome svojevremno doskočio drag, n...
Nemamo pravo
Kroz bakine naočale

Nemamo pravo

Volim gledati ljude koji brinu o svojim pravima. Sviđa mi se ta borbenost kojom zastupaju svoja mišljenja. Svoja prava. S osmijehom gledam djecu kada uče reći NEĆU. Gledam kako se osnažuje duh u njima. Dozvoljavam biranje između crvene i zelene majice. Ipak, mora biti kratkih ili dugih rukava (ovisno o vremenskoj prognozi!). Dobro je kada se žene bore za svoja prava. Simpatično je kada Maslačak pogleda na sladoled i kaže: NEĆU! Pa ipak, ima nekih stvari, događaja i situacija u kojima nemamo pravo. Nemamo pravo zaboraviti. Ne smijemo smetnuti s uma kako u nekim trenutcima nemamo nikakva prava. Pravo koje sigurno nemamo je zaborav. I ne samo to. Nemamo pravo o tome niti šutjeti. Moramo govoriti. Govoriti s krovova. Govoriti svojoj djeci, svojoj unučadi. Govoriti čisto i jasno. Nedvosmisleno...