Utorak, 5 srpnja

Kroz filozofsku prizmu

Piše: vlč. Oliver Jurišić

Sedam golotinja
Kroz filozofsku prizmu

Sedam golotinja

Gol sam došao i gol ću se vratiti, kaže Pismo. Ta golotinja kojoj ništa ne pomaže. Golotinja koja se ne može sakriti. Golotinja rađanja. Golotinja umiranja. Dok u golotinji rađanja ima ljepote, u golotinji umiranja nema ničega osim raspadanja. Jer je tako ne stidimo se golotinje rađanja, ali se sramimo golotinje umiranja i svih onih slabosti tijela koje uz tu golotinju ulaze u naše postojanje. Kad gledam svoju golotinju, primjećujem kako ih je više. Jednu skrivam od drugih. Jednu skrivam od sebe. Jednu skrivam od tebe. Kad su razdijelili među se haljine tvoje bacivši za njih kocku i tvoju su golotinju otkrili pred očima razularene rulje. Ima nešto uznemirujuće u onima koji razotkrivaju tuđu golotinju. Ima nešto u njima od one golotinje smrti koja razara i rastače. Golotinje koje skriv...
Moj Getsemanski vrt
Kroz filozofsku prizmu

Moj Getsemanski vrt

Kao i ti, imam svoj Getsemanski vrt. U njemu je nekoliko stabala masline, ima nešto niskog raslinja. Tu je i pokoje stablo s gustom krošnjom pod koje se skrivam od vrućine ili kiše. Moj vrt je nešto manje surov nego onaj u kojem si proveo nekoliko sati očaja. Još se nisam znojio krvavim znojem niti sam bio primoran padati na koljena i moliti Oca da me mimoiđe ova čaša. Naspram tvog Getsemanija, moj je pitom i ima donekle i ljudskog u sebi. Tvoj je, koliko vidim u Pismima, bio potpuno prazan bez igdje ikoga. Jedan filozof je pisao kako si se u Getsemanskom vrtu susreo s Ništavilom. Najmučnija razdoblja koja u vrtu provodim su ona kada odlučujem. Znam kako se moje odluke čine smiješne u odnosu na nekoga tko se odlučuje hoće li pristati da ga razapnu ili neće. Tvoja odluka uključivala je...
Vjera koja ne odrasta
Kroz filozofsku prizmu

Vjera koja ne odrasta

Nisam znao kakve dileme sa sobom nosi moja odrasla vjera. Kada bi mi netko od bliskih ljudi preminuo, uspijevali su me uvjeriti kako je samo zaspao i uskoro će se probuditi. I ja bih čekao da se probudi i vrati, čekao bih neko vrijeme dok se ne bih umorio i zaboravio. Odrasla vjera donosi sa sobom uznemirujuće spoznaje i neka neželjena otkrića. Svijest o vlastitoj smrtnosti. Pitanja je li baš sve onako kako sam poučen. Razdoblja kad se ne vjeruje ili se barem sebe uvjerava kako sam daleko od tebe. Teško je s odraslom vjerom imati povjerenje djeteta, makar se svi na to redovito pozivamo i drugima savjetujemo. Nije u pitanju povjerenje, nego očita spoznaja da ja više nisam dijete. Opasna je odrasla vjera koja ponižava i omalovažava slabijeg od sebe. I manje učenog. Vjera koja se podsmje...
Čemu osveta
Kroz filozofsku prizmu

Čemu osveta

Ja sam možda nepotrebno iskren. I djetinje naivan. Maštam o zarastanju svih mojih rana. O sebi koji neću nositi nikakve ožiljke kao podsjetnike. Preobraženi ja. Vječnost kao sjećanje na rane loša je vječnost. I vječnost s ožiljcima nepodnošljiva je. Vječnost mora biti nešto bezvremeno. To što vrijeme liječi rane ništa ne govori o ožiljcima. Nema vremena koje njih može izliječiti bez obzira koliko bih mogao produžiti sebi život. Dođite k meni svi izmoreni i opterećeni, pozivaš kroz Pisma. Dođi k meni ti koji si ranjen i patiš od bojazni da tvoji ožiljci neće nestati. Čovjek čovjeka ne može ozdraviti od sjećanja na patnje i muke. Može olakšati. Nije isto patiti od nasilne i nametnute amnezije zbog svojih rana i roditi se kao preobraženi čovjek. Tvoje rane poslije uskrsnuća ne bole. I njih...
Ispovjedna tajna
Kroz filozofsku prizmu

Ispovjedna tajna

Ako se netko od tebe ogriješi, pozovi ga i reci mu to nasamo. Neobično je da si bio netko tko je držao do diskrecije. I u slučaju nekih ozdravljenja govorio si neka nikome ne kazuje što mu se dogodilo. Pomalo je strašno iskustvo na kraju otkriti da su mnogi znali da radim krivo, ali nitko me na to nije htio upozoriti. Nitko nije pokušao pozvati me nasamo i reći mi da ono što radim za mene nije dobro. Možda bih odbio upozorenje. Možda i ne bih. Kad se otkrilo da je grijeh moj, neugodno sam se iznenadio koliko je bilo onih koji su sve to znali i o mom grijehu govorili jedni drugima, ali ne i meni. Promatrali su me sa strane. Gledali me kako se mučim i borim, ali nitko nije bio dovoljno hrabar da mi priđe. I pomogne. Savjetom. Upozorenjem. Kritikom. Pa čak i prijetnjom. Nitko. Svi su se p...
Intimnost s tobom
Kroz filozofsku prizmu

Intimnost s tobom

U Pismima stoji kako nisi imao gdje nasloniti glavu. Nisi bio neugodno iznenađen kada su se učenici razbježali. Očekivao si. Računao na tu mogućnost. Naslanjanje glave na nešto, ali još više na nekoga upućuje na povjerenje. I razumijevanje. Ponekad se oko mene svi razbježe. Ostave me. Jedni se plaše da ih ne povežu sa mnom. Jedni su se potajice nadali kako ću ipak pasti. Jedni su čekali da zauzmu moje mjesto. Ponekad ni u Crkvi čovjek nema gdje nasloniti glavu. Ako je naslonim na nešto, optužen sam za ravnodušnost. Ako je pokušam nasloniti na nekoga, neću moći preživjeti kuloarske priče i tračeve o mojoj intimi. Ponekad sam oklevetan. Ponekad ogovaran. Ponekad objekt trač rubrike ili trač partije. Ponekad sam objekt zavisti. Ponekad sam omalovažavan. Ponekad ne postoji mogućnost za ono...
Rascijepljena savjest
Kroz filozofsku prizmu

Rascijepljena savjest

Ponekad razmišljam o onim riječima iz Pisma kako će mi Otac uzvratiti u skrovitosti. Je li to poziv da ne svjedočim javno i otvoreno kako bi me svi čuli? Ili je to poziv da se povučem i za sebe vjerujem ono o čemu Pisma govore? Skrovitost je i napast. Izbjeći javno svjedočiti ono o čemu me poučavaš. Ona je i olakšanje. Bez osjećaja krivnje rascijepiti svoju savjest na dvoje. Javnu za publiku. Privatnu za tebe. Ili za sebe. Rascijepljena savjest je, kako čitam u Pismima, za nekoga koji ima moć u Crkvi prava đavolska kušnja. Jer nisu li farizeji kao službena hijerarhija dio religiozne strukture utemeljene na rascijepljenoj savjesti? I nije li ono razdiranje hramske zavjese na dvoje više od simbolike? Nije li to tvoj čin kojim si prokazao rascijepljenu savjest kao najgori oblik (zlo)upot...
Bez vjerničke i intelektualne poniznosti…
Kroz filozofsku prizmu

Bez vjerničke i intelektualne poniznosti…

Jedan veliki talijanski mislilac piše kako kad želi pročitati nešto ozbiljno uvijek se vrati Tomi Akvinskom. Kod te rečenice padne mi na pamet misao iz Pisma kako učenik nije nad učiteljem. Ima oholih učitelja kao što ima i učenika koji ne znaju biti ponizni. Učitelja koji te žele oponašati.  Hvale se i govore evo sve činim novo. Učenika koji kao svoje jedino poslanje traže mogućnost da nadmaše svog učitelja i onda kad je njihov pokušaj utemeljen na pogrešnim i krivim polaznim točkama. I kad se ne bih slagao s tobom i tvojom Crkvom, ne mogu izbrisati njezinu intelektualnu povijest. Ne diviti se oštrini i poniznosti umova koji su svoju intelektualnu snagu posvetili tebi i Pismima. Tisuće i tisuće stranica razmišljanja i promišljanja o Učitelju. Za razliku od njih, ja se ponekad ponašam...
Kršćanstvo zaborava
Kroz filozofsku prizmu

Kršćanstvo zaborava

U Pismu otprilike stoji: Može li majka zaboraviti dijete i ne imati sućuti za čedo utrobe svoje. I na drugom mjestu čitam utješnu rečenicu: Ako te svi i zaborave, ja tebe zaboraviti neću. Težak je onaj zaborav koji se iskusi još za vrijeme života. Nije to od onih zaborava koji nastupaju nakon gubitka moći vlasti i bivam ogorčen jer me nitko više ne primjećuje. I svi pokazuju što o meni stvarno misle sad kad znaju da im ne mogu ništa. Ne taj i takav zaborav. Takvih ogorčenih zaborava je ionako i previše. Ne mislim ni na onaj zaborav da me nitko neće pamtiti. I takvih nespominjanih zaborava također ima. Njih je zapravo najviše. Na umu mi je jedan od najtežih zaborava, ako ga takvim mogu nazvati. Osjećaj da si me ti zaboravio. Ostavio. I napustio. Osjećaj da ti više ne pripadam. Pa i kad...
Kršćanstvo neodgovornosti
Kroz filozofsku prizmu

Kršćanstvo neodgovornosti

Mogu li se opravdati? Reći nisam zabrinut za tvoju Crkvu jer me uvjeravaš kako je ni vrata paklena neće nadvladati. Smijem li stajati po strani i otkriti kako me nije briga za njezinu budućnost. Ja nisam kotač oko kojega se ona vrti. I ne stojim joj na čelu. U njoj sam pronašao ono što nigdje drugo ne bih mogao. U njoj se mogu sakriti zajedno sa svojim grijesima. Odavno ne vjerujem kako moj grijeh ima takvu dimenziju da na bilo koji način utječe na Crkvu i njezino poslanje. Ja sam katolički individualist. U Crkvi egzistiram kao u nekakvom obliku religioznog hotela. Uzimam što mi se sviđa. Što mi se ne sviđa ostavljam po strani i ne zanima me. Prilagođavam je zahtjevima onih kojima se želim i moram svidjeti. Onima od kojih očekujem da me hvale. Ostavljam dojam nekoga tko želi iskreno ko...