Liturgija

Čitanja: 2Kr 4,42-44; Ps 145,10-11.15-18; Ef 4,1-6; Iv 6,1-15 Evanđelist Ivan pripovijeda kako je Isus jednom prigodom propovijedao velikom mnoštvu – bilo je oko pet tisuća muškaraca, osim žena i djece. Predvečer kažu učenici Isusu da ih otpusti, da mogu po okolnim selima kupiti hrane. Znamo što se onda dogodilo. Netko je spomenuo da je tamo jedan dječak koji ima pet ječmenih kruhova i dvije ribice. Isus zapovijedi da ljudi posjedaju po travi. I što čini? Čitamo: „Isus uze kruhove, izreče zahvalnicu pa razdijeli onima koji su posjedali. A tako i od ribica – koliko su god htjeli.“ Evo to. „Izreče zahvalnicu.“ Makar je slijedilo čudo, Isus govori uobičajenu molitvu zahvalnicu, koju pobožni Židovi uvijek govore prije jela. I zbilo se čudo. Od pet kruhova i dvije ribice nasitilo se ono sil...

Čitanja: 2Kr 4,42-44; Ps 145,10-11.15-18; Ef 4,1-6; Iv 6,1-15 Kad se odlučujemo za neku aktivnost i djelatnost, onda je važno napraviti cjelovit plan svih potreba, te predvidjeti što je moguće bolje izazove koji nas čekaju vezano uz naše planove. Doista je potrebno što cjelovitije isplanirati i predvidjeti sve važno što bi se moglo dogoditi, jer je u protivnom opasnost da sve padne u vodu i da se izjalovi zbog određenog grubog previda. Loše isplanirani detalji ili nedovoljno precizno predviđene potrebe mogu biti kobne za cijelu aktivnost ili pothvat te cijeli plan može lako propasti zbog određenog organizacijskog previda. Jedna takva situacija je opisana u današnjem evanđeoskom odlomku. Naime, za Isusom je pošlo silno mnoštvo na drugu stranu Tiberijadskoga mora, jer su gledali znamenja...

Čitanja: Jr 23,1-6; Ps 23,1-6; Ef 2,13-18; Mk 6,30-34 U počecima kršćanstva nekima se činilo da će ono biti tek neka sljedba, neki ogranak židovstva. Međutim, vrlo brzo se kršćanstvo počelo širiti među Židovima grčkoga jezika, tj. onima iz dijaspore, ali i među poganima, to jest, nežidovima. A nije to bilo bez poteškoća. Naime, obraćeni Židovi, takozvani judeokršćani, bili su ponosni na to da su članovi židovskog, izabranog naroda i nisu baš rado prihvaćali u Crkvu one koji nisu držali do židovskih običaja, kao što su bili običaji o obrezanju ili o čistim i nečistim jelima. A Pavao, koji je poglavito naviještao evanđelje poganima, osobito je naglašavao da Božja milost nema granica, te da je Kristovo spasenje otvoreno onima koji su „blizu“ (Židovima) i onima koji su „daleko“ (poganima),...

Čitanja: Jr 23,1-6; Ps 23,1-6; Ef 2,13-18; Mk 6,30-34 Božja riječ koja nam je upravljena danas podsjeća nas na vrlo precizne i konkretne zadaće i odgovornosti koje nam Gospodin daje. Nažalost, počesto doživljavamo vjeru kao proizvoljno i stihijsko življenje, a Boga kao nekoga tko nam je prepustio na volju kako ćemo živjeti svoju svakodnevnicu, te se redovito usmjerimo na to da drugima ne činimo zlo. Zadovoljni kad ne činimo zlo, vrlo rijetko se, ili nikako, pitamo o tome što nam je činiti da vršimo volju svoga Gospodina. Većina kršćana živi kao da nema nikakvoga poslanja, već samo s uvjerenjem da je najbitnije da ne čine neki grijeh, dok sve ostalo nije njihova briga. Tako se mnogi posvećuju svojim obvezama i zemaljskim poslovima kao da je nešto sasvim normalno, dok s druge strane i ne...

Čitanja: Am 7,12-15; Ps 85,9ab.10-14; Ef 1,3-14; Mk 6,7-13 Kad biste danas pogledali svoje ormare pune odjeće, svoja spremišta i kuhinjske elemente, pa tek kutije s dječjim igračkama, što biste vidjeli? Koliko stvari! Je li moguće da su nam sve te stvari stvarno potrebne, da bez njih ne bismo mogli? Moj poznanik je u svoje vrijeme s društvom išao biciklom iz Njemačke u Grčku. Tri tisuće kilometara. I jako je pazio da nema previše prtljage. Jer svaki dodatni kilogram prtljage na biciklu znači puno veći napor. Gledao sam kako u posebne bisage za bicikl slaže prtljagu. Jedva desetak kilograma. A bili su na putu preko tri tjedna! Sjećam se kako sam u vojsci imao samo metalni ormar veličine noćnog ormarića. I bilo je dovoljno mjesta za sve moje stvari… Stvarno, kako samo čovjek može živjeti...

Čitanja: Am 7,12-15; Ps 85,9ab.10-14; Ef 1,3-14; Mk 6,7-13 Kad je Isus počeo slati svoje učenike kao suradnike svoga poslanja, dao im je konkretnu zadaću i pripadajuće ovlasti. Zato Evanđelist piše: “Dozva Isus dvanaestoricu te ih poče slati dva po dva dajući im vlast nad nečistim dusima.” Apostoli su trebali naviještati kraljevstvo, to jest upozoravati narod da je došlo kraljevstvo Božje, da je došao Mesija. Postavlja se pitanje tko može i treba naviještati kraljevstvo Božje danas nakon Isusa. Može li to bilo tko Ili mora biti kvalificiran ili ovlašten za takvo što? Mora li to biti neki biskup ili svećenik ili može bilo koji vjernik? Ili je najbolje prebacivati odgovornost i lopticu s jednih na druge? I danas mnogi vjernici misle da njihova zadaća nije naviještati Evanđelje, već da je...

Čitanja: Ez 2,2-5; Ps 123,1-4; 2Kor 12,7-10; Mk 6,1-6 Može li u ljudskom životu biti baš sve savršeno, baš se onako kako bi čovjek htio? Teško. Često će netko reći da je nešto bilo i dobro i krasno i neočekivano, ali ipak, samo da je još bilo i ono drugo… Kao da čovjeku uvijek nedostaje barem jedna sitnica pa da s punim uvjerenjem veli: „To je to!“ Tako je s nama malim ljudima, ali tako je i s onima koje smatramo izuzetnima. I Pavao je jedan od njih. Evo. Pavao je za jednog apostola praktički imao sve. Obrazovan u helenističkim i židovskim školama, erudit, čovjek od pera. Vrlo uspješan u svojoj službi. Imao je velik broj suradnika. Osnovao je na desetke kršćanskih zajednica koje su ga izuzetno poštovale. Nadalje, bio je, možemo reći, pravi Božji miljenik. U Drugoj poslanici Korinćanima...

Čitanja: Ez 2,2-5; Ps 123,1-4; 2Kor 12,7-10; Mk 6,1-6 Događaj koji se dogodio u Nazaretu, a u kojem su Isusovi sumještani odbacili njegovo mesijansko poslanje i djelovanje bio je vrlo bolan, do mjere da se Isus čudio njihovoj nevjeri, kako kaže Evanđelist. Kruti stav koji su mještani Nazareta zauzeli prema Isusu, te nakon toga i odbacivanje koje je uslijedilo, bilo je doista porazno, pa se Isus s tim teško mirio. On nije bio napadan čovjek i nije došao sebi graditi slavu, već njima donijeti riječ istine i spasenja, no upravo to je bilo ono što ih je zasmetalo. Osjetili su da on govori vrlo snažnim jezikom i vrlo su ga brzo diskreditirali. On je govorio iz svijesti punog zajedništva s Ocem, iz svijesti da svoje slušatelje treba osposobiti za takvo snažno i izravno zajedništvo. Prorok do...

Čitanja: Mudr 1,13-15; 2,23-24; Ps 30,2-6; 11.12a.13b; 2Kor 8,7.9.13-15; Mk 5,21-43 U vremenu širenja kršćanstva većina stanovništva živjela je na rubu siromaštva. Dovoljna je bila suša ili najezda skakavaca pa da narod zapadne u veliku oskudicu. Upravo se to dogodilo u Palestini pedesetih godina prvoga stoljeća. Osobito je trpjela kršćanska zajednica u Jeruzalemu, koja je bila u manjini i prema kojoj većina nije bila naklonjena. I onda Pavao među kršćanima u drugim krajevima organizira prikupljanje pomoći za njih. Zapazimo. Pavao prikuplja pomoć za kršćane u Jeruzalemu. Zašto samo za njih? Zar i drugi nisu ugroženi? Naravno, i da je htio, Pavao nije mogao cijeli Palestinu opskrbiti hranom. On prvenstveno gleda na potrebe kršćana. Kako to razumjeti? Evo. Po naravi stvari čovjek se pois...

Čitanja: Mudr 1,13-15; 2,23-24; Ps 30,2-6; 11.12a.13b; 2Kor 8,7.9.13-15; Mk 5,21-43 Današnji evanđeoski odlomak opisuje nam uskrišenje Jairove kćeri, no u krupnom planu je svakako Jairov lik. Jair je, naime, bio jedan od nadstojnika sinagoge, koji je došao Isusa zamoliti za ozdravljenje svoje kćeri, za koju mu u međuvremenu javljaju da je umrla. No Isus ga bodri i poziva da nastavi vjerovati, unatoč lošim vijestima koje je primio iz svoje kuće: “Ne boj se, samo vjeruj!” Jair je vrlo ozbiljno shvatio Isusove riječi pa je pun vjere u njegovu moć zajedno s njim išao svojoj kući. Sve što se potom dogodilo, bez daljnjega je ne samo plod Isusove moći, već i plod njegove vjere, jer Isus nije činio čudesa da ljude fascinira svojom moći, već su čudesa bila u službi vjere. U cijelom ovom događaj...