Homilije u godini B

Čitanja: Job 38,1.8-11; Ps 107,23-26.28-31; 2Kor 5,14-17; Mk 4,35-41 U ovom evanđeoskom događaju naš Gospodin, kao istinski gospodar i stvoritelj svega, otkriva svojim učenicima moć nad morem i nad vjetrom. Takva moć nije dana nijednom čovjeku, pa niti čovječanstvu da može dominirati i određivati vjetru kako će puhati, ili pak da može zaustaviti morsko valovlje. Pogotovo kada ove dvije prirodne sile dođu u zajedničkoj kombinaciji, onda za čovjeka vrijedi ona narodna izreka: Hvali more, drž' se kraja. No, za onoga tko je Gospodar i Stvoritelj svijeta, ni vjetar ni valovi nisu neukrotiva stvarnost, nad čime su učenici ostali istinski zadivljeni. S druge pak strane i za samoga Stvoritelja svemira ima nešto što je nepokorno, a što ne utišava na ovakav način kao u prigodi ove oluje. To nepo...

Čitanja: Job 38,1.8-11; Ps 107,23-26.28-31; 2Kor 5,14-17; Mk 4,35-41 Mi kontinentalci – Slavonci – uz dužno poštovanje ne poznajemo more i njegovu snagu. Na svjetskim morima valovi budu i preko dvadeset metara i kao da im se ništa ne može suprotstaviti. Pa ipak, svako more, svaki strašni val – ima svoju hrid na obali, ima stijenu koju ne može slomiti. Tako, u Knjizi o Jobu Bog govori o svojoj sili koja čak i moru postavlja granice. Veli: „Tko li zatvori more vratnicama… kad njegovu sam odredio među?... 'Dotle ćeš! – rekoh – dalje ni koraka, tu nek se lomi ponos tvog valovlja!'“ Svaka, baš svaka sila ima svoje granice. A što reći o silnim ljudima i njihovim velebnim djelima? Eno, Aleksandar Veliki bio je uvjeren da će vojnom silom osvojiti čitav svijet, a onda je iznenada umro ne doživj...

Čitanja: Ez 17,22-24; Ps 92,2-3.13-16; 2Kor 5,6-10; Mk 4,26-34 Veliki ljudi imaju planove, imaju vizije. Život svoj u to ulažu. Tko ima jamči uspjeh? Mogu li biti sigurni? Ali oni idu, vjeruju, nadaju se. Tako je s odgojem djece, takav nam je cijeli život. Tako je i Pavao imao svoju viziju. Kao prvo, bio je uvjeren da ga je Gospodin pozvao naviještati evanđelje po cijelom ondašnjem svijetu, osobito poganima, to jest nežidovima. Drugo, duboko je vjerovao da će on nakon toga svoga životnog poslanja dospjeti svome Gospodinu, u vječnost. U njegovom apostolskom poslanju motivirala ga je upravo ta vjera da ga Bog poziva i motivirao ga je epilog – vječnost s Kristom u Bogu. Zato je bio pun snage, pun vjere, pun predanosti, pun ljubavi za svoj poziv i za ljude kojima je bio poslan. Pri koncu ž...

Čitanja: Ez 17,22-24; Ps 92,2-3.13-16; 2Kor 5,6-10; Mk 4,26-34 Poučavajući svoje učenike o načinu prisutnosti kraljevstva Božjega u svijetu i u našim dušama, Isus je posegnuo i za prispodobama koje smo čuli u današnjem evanđeoskom odlomku. Pričajući prispodobe o kraljevstvo , pričao je u biti o sebi i svome dolasku među ljude, jer on je to kraljevstvo o kojemu je pričao. On je sadržaj tog kraljevstva, kao i navjestitelj koji tumači kako se to kraljevstvo ostvaruje. Danas je tako u središte pozornosti stavio sjeme, to jest kraljevstvo je Božje usporedio sa sijanjem sjemena. Time je htio skrenuti pozornost na to da je ono maleno, tiho, nezamjetno. Ne raste bučno ni spektakularno, a opet njegovu snagu ništa ne može zaustaviti. Na istovjetan način je Isus došao u ljudsku povijest: kao obič...

Čitanja: Post 3,9-15; Ps 130,1-8; 2Kor 4,13 – 5,1; Mk 3,20-35 Za cijeloga svoga djelovanja naš Gospodin je imao problema sa svojim protivnicima koji su ga htjeli ušutkati na različite načine. Ali, na njihovu žalost, nikada nisu imali dovoljno argumenata da to i ostvare, jer njihove optužbe nisu imale pokrića u stvarnosti, već su bile izmišljotine, laži i klevete na njegov račun. Jer kada zločestim i izopačenim umovima ponestane argumenata, onda se ne libe diskreditirati onoga koga uzmu na zub, jer se ne uklapa u njihove životne koncepcije. Jedna od prokušanih taktika diskreditiranja je lijepljenje etiketa. A jer je čovjek kojim gospodari zlo vrlo ograničen u svome iskustvu, on ne zna drukčije etiketirati, već sudeći po sebi. Takav svojim suparnicima lijepi etikete koje su izišle iz nje...

Čitanja: Post 3,9-15; Ps 130,1-8; 2Kor 4,13 – 5,1; Mk 3,20-35 Kao što je učenicima kojiput u lektiri teško napisati što je pisac htio reći, tako su i nama neki biblijski odlomci vrlo tvrd orah. Evo, kako razumjeti ove Isusove riječi: „Sve će se oprostiti sinovima ljudskima, koliki god bili grijesi i hule kojima pohule. No pohuli li tko na Duha Svetoga, nema oproštenja dovijeka; krivac je grijeha vječnoga.“ Pohuliti ovdje znači pogrditi. Je li moguće, da Bog nikada neće oprostiti nešto što čovjek izrekne? Konačno, kakva bi to bila hula koja bi bila neoprostiva i koja bi čovjeka zauvijek sunovratila u pakao? Možemo li uopće zamisliti Boga da je za njega nešto zaista neoprostivo, da bi Bog postavio neku crtu, preko koje nema povratka? U teološkim raspravama nema jednoznačnog odgovora. Međ...