Homilije u godini C

Čitanja: Dj 14,21b-27; Ps 145,8-13b; Otk 21,1-5a; Iv 13,31-33a.34-35 Većina od nas zna kako se zvao čovjek koji je prvi nogom stupio na mjesec. Neil Armstrong. On je zlatnim slovima upisan u ljudsku povijest. Međutim, valja znati da su iza njega stajali desetci tisuća inženjera i stručnjaka svih vrsta, koji su omogućili taj veliki poduhvat. Koračanje po Mjesecu nije samo zasluga toga astronauta, nego je to velika zasluga svih tih stručnjaka, kao i svih poreznih obveznika koji su to financirali. Tako će i naši uspješni športaši reći da iza njihova uspjeha stoje njihovi roditelji, trener, sponzori, i svi oni koji su ih ohrabrivali i pomagali im. Isto je tako i s velikim i svetim ljudima. Evo. Pavao i Barnaba uputili su se kao putujući misionari-apostoli na svoje prvo misijsko putovanje. ...

Čitanja: Dj 14,21b-27; Ps 145,8-13b; Otk 21,1-5a; Iv 13,31-33a.34-35 Dovršivši svoje pashalno otajstvo Gospodin Isus je do kraja izvršio ne samo objavu Božju, već je i ispunio potpuno sebedarje. Točnije, ne samo da je objavio istine o Bogu, već je čovjeka obdario svojim životom i ispunio svojom ljubavlju. A to što je Isus napravio, doista je jedinstveno čudo s kojim se ništa ne može usporediti. Zato je Isus toliko naglašavao upravo potrebu ljubavi govoreći o njoj kao o novoj zapovijedi. Nije im je ostavio na dobru volju, na slobodan izbor, na sadržaj bez kojega se može ili na stvarnost koja nije životno važna i neophodna. Jer ono što je on činio, ne može biti nevažno niti prepušteno proizvoljnosti, već od jedinstvene životne važnosti. Zato je i rekao: “Zapovijed vam novu dajem: ljubite...

Čitanja: Dj 5,27b-32.40b-41; Ps 30,2.4-6.11-12a.13b; Otk 5,11-14; Iv 21,1-19 Kao vjernicima može nam se dogoditi da ne znamo čemu nam ‘služi’ vjera. To jest da ne znamo zašto nas je Gospodin pozvao ili što od nas hoće. Često se može susresti vjernike koji ne znaju koje poslanje imaju pred Bogom, to jest što bi trebali u njegovo ime činiti za ljude. Stoga bi se moglo reći da u našoj vjerničkoj stvarnosti ima mnogo nesnalaženja i zbunjenosti. Promatrajući u današnjem Evanđelju kako se osjećaju i ponašaju apostoli nakon uskrsnuća Gospodinova, može se doći do zaključka da su i oni jednako zbunjeni i pogubljeni. Naime, Gospodin je uskrsnuo i ukazao im se u nekoliko navrata u Jeruzalemu, ali oni se još uvijek ne snalaze. Poručio im je da idu u Galileu gdje će ga dodatno vidjeti, ali nisu zna...

Čitanja: Dj 5,27b-32.40b-41; Ps 30,2.4-6.11-12a.13b; Otk 5,11-14; Iv 21,1-19 Za ljude koji se vole dobro pogostiti prekrasno je kad je stol pun i prepun, bilo to kod kuće ili u nekom restoranu. Naprotiv – barem meni – nekako je tužno kada dobiješ na tanjuru jelo bogato ukrašeno s posebnim nekim umacima, a sve skupa bi se moglo staviti u tri žlice… Ivan opisuje kako su učenici, još uvijek zbunjeni nakon Isusova uskrsnuća, otišli ribariti. Cijele noći nisu ništa ulovili. Kada su se za jutarnje izmaglice približavali obali, Isus im s kopna doviknu da bace mreže na desnu stranu lađe. Nisu ga prepoznali, ali su tako učinili. I gle – mreža im je bila puna i prepuna. Tada su shvatili da je to Isus. I onda, veli Ivan, „Šimun Petar se popne i izvuče na kraj mrežu punu velikih riba, sto pedeset ...

Čitanja: Dj 5,12-16; Ps 118,2-4.22-27a; Otk 1,9-11a.12-13.17-19; Iv 20,19-31 Mnogim je ljudima tako važno biti prvi. U politici govorimo o „premijeru“, odnosno „prvom ministru“, govorimo o prvom mjestu na natjecanjima, o prvoj nogometnoj ligi. Govorimo o prvom, odnosno glavnom uredniku. Biti prvi! Nikad do kraja ostvarena čovjekova težnja. Redovito varljiva i nedohvatljiva. Koliko god se trudili, izmiče nam ono za čim težimo, a ako nam se i učini da smo nešto dohvatili, dobro znamo, neće trajati zauvijek. Godine prolaze, dolaze mlađi, a ja prelazim u drugi plan… A evo, Biblija to gleda iz drugačijeg kuta. U Knjizi otkrivenja Krist u viđenju ovako govori Ivanu: „Ne boj se! Ja sam Prvi i Posljednji, i Živi! Mrtav bijah, a evo živim u vijeke vjekova“. Prvi i Posljednji. Alfa i Omega. Poče...

Čitanja: Dj 5,12-16; Ps 118,2-4.22-27a; Otk 1,9-11a.12-13.17-19; Iv 20,19-31 Nakon Gospodinove muke i smrti na križu, osjećaj koji je dominirao među apostolima bio je osjećaj straha. Kad su vidjeli što se dogodilo Isusu, njihovu Učitelju, ni njima nije moglo biti svejedno hoće li ih netko prepoznati, prozvati, osuditi i kazniti, kao što su učinili s njime. Taj strah je bio snažan i zbog toga što je bio tako nagao prijelaz između slave i osude, veličanja i moguće kazne. Jer oni su pored Isusa, dok je propovijedao i činio čuda, stajali uzdignute glave, ponosni da su njegovi učenici, a sada ih je to moglo stajati glave, jer su ih mnogi mogli prepoznati i dojaviti jeruzalemskim starješinama. Svoj strah su odagnavali skrivanjem, ili, rečeno drugim jezikom, strah ih je tjerao da se skrivaju....