Crkva, svećeništvo, svećenici

Nedavno su američke katoličke novine ("The Register" od 5. XI. 1967., br. 45., u članku: "Far-reaching changes in Mass discussed" — Raspravljanje o dalekosežnim promjenama u Misi) zabilježile među ostalim i jednu značajnu izjavu rochesterskog biskupa Fultona Sheen-a sa vijećanja prošlogodišnjeg biskupskog sinoda u Rimu: čini se, baš u vezi sa diskusijom o liturgijskim reformama. Sheen je rekao, kako se, po njegovu mišljenju, sve krize u Crkvi vrte oko Tijela Kristova ("all the crises of the Church have revolved around the Body of Christ"). A doveo je s tim u vezu i pitanje uspješnog djelovanja Crkve na svijet na socijalnom području. "Svećenik", rekao je on, "koji ne gleda Krista pod euharistijskim prilikama, nikada ga ne će vidjeti ni pod prilikama siromaha". Eto taj veliki, genijal...

Ne znam, je li ijedan problem u Crkvi naših dana, — osim onoga danas svakako najosnovnijega i najopćenitijega: krize nadnaravnoga u savremenom svijetu; apostazije od Boga i od Evanđelja, — tako težak i alarmantan kao problem sve urgentnije nestašice klera. I dosada je on, i u prošlosti je on ometao afirmaciju kršćanstva u svijetu, — u misijama i dijaspori osobito, — ali danas je naprosto ugrožava i direktno dovodi u pitanje. Na čitavoj fronti Crkve. I u tradicionalno katoličkim zemljama. Apostolskih je zadaća sve više, radnika sve manje. Škare se između porasta čovječanstva, prije svega onoga nekršćanskog, — onoga, što danas figurira kao novi, "treći", svijet, — i porasta klera iz dana u dan, sve više i sve brže, rasklapaju i šire. Postajemo, po ljudsku, pred situacijom jednostavno...

Nije svaka naša župa toliko sretna, da na svom području ima samostan, bilo muški, bilo ženski, ili, barem, "župske sestre". Nema nas, većina, još ni sestara na župi, a muške samostane u pokojoj našoj biskupiji možemo lako izbrojiti i na prste jedne ruke. I što ima, muških samostana, najviše su po gradovima. No zato župe, u kojima žive i djeluju redovnici ili redovnice, ne mogu nikada Bogu dovoljno nazahvaljivati na tome daru. Uvijek je to duhovni i pastoralni kapital prvoga reda. I posebna Božja milost za župu. Pa i onda, kad mi, kojiput, promrmljamo na taj Božji dar. Ili, možda, i poželimo, časovito, da nam ga se je riješiti. Sigurno su redovnici i redovnice u župi problem, koji ima i svoje naličje. Ne toliko sa načelne strane, koliko sa one tehničke i taktičke. A pogotovu sa one ...

Nama su kršćanima ljudi, koji su umrli, blizu. Oni su nama pokojnici, — "naši dragi pokojnici", — nijesu mrtvaci. Jesu, sigurno, i mrtvaci. Ali, ako su mrtvaci, mrtvi su samo tijelom, a nijesu dušom, realnom eksistencijom, osobnošću. A i tijelom su mrtvaci samo za vrijeme: vrlo brzo, pa će i tijelom snova oživjeti. Na dan Uskrsnuća. Zato mi s njima ne prekidamo veza. Ni veza duša; ni veza u Bogu. Smatramo ih samo starijom i sretnijom braćom, koja su se od nas sakrila, koja su zanijemila, ali još žive i misle. I na nas misle. Zovu nas u domovinu, u koju su oni već stigli. Da i mi k njima dođemo, da se opet sastanemo, pa da se, zajedno, odmaramo, u Božjoj sreći i miru, čekajući veliko, opće, uskrsnuće. Nijesu oni za nas sjene, kako su ono zamišljali stari grčki i rimski pogani svoje...

Čast liturgistima! Samo, kada su neki od njih otišli tako daleko, — a odlaze obično oni s najmanje duha, pobožnosti i intuicije, — da se u ime liturgije obaraju na privatnu i izvanliturgijsku pobožnost u kršćanstvu i pokušavaju da je nasilno uguše, — ili, barem, priguše, — nijesu, sigurno, pogodili ono pravo. Nijesu poslužili slavi Božjoj kroz ljudska usta, koja vjeruju i Boga hvale. Više ruše, na području istinske molitvene kulture, nego što grade. Falzificiraju Gospodinovu ideju o "pravim klanjaocima... Ocu, u duhu i istini" (Iv 4, 23. 24.). Zapravo su nešto kao malodobnici, da ne kažemo barbari, u religiji. A svakako su, u najmanju ruku, analfabeti u psihologiji čovjeka. I vrlo su loši interpretatori liturgijskih ideja, pa i koncilske liturgijske reforme. Liturgijska reforma sv...

I katehizacija spada, — nema o tom nikakve sumnje, — među osnovne, fundamentalne, svećeničke obveze. Osobito i prvotno kod svećenika iz duhovne pastve. Praktično je identična s obvezom propovijedanja Evanđelja: tom bitnom apostolsko-svećeničkom misijom. U stvari ni nije drugo do propovijed Evanđelja: izlaganje Isusova učenja; pouka o kršćanskom životu i dužnostima. U čitavu njihovu opsegu. Na temelju objave: po onome, što je Krist govorio i naređivao. U tom smislu direktno je uključena u konačno i definitivno poslanje Crkve i apostola. Zadnja je Isusova riječ iz Evanđelja. "Idite, dakle, i naučavajte sve narode, — učeći ih, da drže sve, što sam vam zapovjedio..." (Mat 28, 19. 20.). Ako ona u evangelizaciji svijeta predstavlja nešto specifično, to je samo, što se, — za razliku od pr...

S pravom su se neki noviji ascetski pisci tužili, kako je kršćanska pobožnost naših dana potisnula u stranu Duha Svetoga. Slabo smo na njega mislili. Malo smo o njemu govorili i propovijedali. Rijetko smo mu se molili. Samo, to očito vrijedi jedino za izvanliturgijsku i privatnu kršćansku pobožnost. Za onu liturgijsku i crkvenu ne vrijedi. Ta nije mogla napraviti tako fatalne pogreške. Nije; jer se je uvijek prislanjala na Evanđelje. A ono je puno Duha Svetoga. I kao predmeta božanske adoracije, i kao glavnog mističnog agensa u djelu objave, otkupljenja, ljudskoga spašavanja (Mat 1, 18. 20.; 3, 11.; 4, 1.; 12, 28.; 28, 19.; Mark 1, 8.; Luk 1, 35.: 3, 16.: 4, 1.; 10, 21.; 24, 49.; Iv 1, 33.; 3, 5. 6. 8.; 7, 39.; 14, 16. 17. 26.; 16, 7 15.; 20, 22.). Pun ga je život apostola i prve Cr...

Kršćanstvo nije nikada osvajalo brojem. A nije ni organizacijom, i ako ih, u nekršćanskom svijetu, ima puno, koji u organizaciji vide glavnu snagu, napose baš, katoličke Crkve. Kršćanstvo je uvijek osvajalo duhom i elitom. Elitom duhovnosti. Za njegovim uspjesima stajali su i stoje uvijek ljudi, nadnaravne, vjere i ljubavi. Njegovi su glavni propagatori i širitelji sve od reda bile bogonoše i molitelji. Odmah će nam to biti evidentno, čim smo jednom postali svjesni istine, da je kršćanstvo, po čitavoj svojoj i ideji i biti, Božje, a ne ljudsko djelo. Bog je onaj, koji ljude posvećuje i spašava; on je u Crkvi glavni i, zapravo, jedini stvarni agens. Milost je, — nadnaravna i božanska milost, — princip kršćanskog i crkvenog života. A Božje, i milosno, djelovanje mora, dakako, nositi i...

Tko god od nas svećenika ne čita novina i ne promatra društvenog života oko sebe od jučer, nego možda već i decenijima, morao je, sto puta, konstatirati, kako moralni standardi u svijetu oko nas naglo i žalosno opadaju. Ne malo pomalo, ne jedva primjetljivo, nego jednim tempom akceleracije, koji upravo zaprepašćuje. Čovjek samo sam sebe pita, gdje će se sve to ustaviti. I može li se to uopće ustaviti. Ali i može li to ikako ići dalje. Ili smo već na kraju puta. Puta u ponor. Pred kataklizmom. Pred potopom. Uvijek je u svijetu bilo i nemorala i bestidnosti. I u generacijama ispred nas. I u doba, dok smo i mi stariji, i najstariji, bili mladi. I u patrijarhalnim sredinama. I u najkršćanskijim krajevima. Blud je oduvijek, još od početka, veliki grijeh čovječanstva. Nešto kao karakter...

Još pred tridesetak godina bio je termin "kršćanska filozofija" općenito upotrebljavan: barem u katoličkoj javnosti i u katoličkoj filozofsko-teološkoj i pastoralnoj literaturi. Nitko mu nije ozbiljno prigovarao. Imao je svoj prilično jasno određen i motiviran smisao. Razumijevala se pod "kršćanskom filozofijom" aristotelovska (peripatetička) grčka filozofija, koja je bila, malo pomalo tokom vjekova, a raznim kanalima, — preko crkvenih otaca, preko arapskih filozofa, preko Carigrada, — ušla u idejni i misaoni svijet kršćanskoga zapada i bila, na kraju, od njega općenito prihvaćena, pa na neki način i asimilirana, "pokrštena". Pokrštena ne, dakako, u smislu kakve bitne promjene u njezinu misaonom sistemu, nego tako, što je bila primijenjena i na teološku spekulaciju u Crkvi i uzeta...