Utorak, 26 listopada

Crkva, svećeništvo, svećenici

Tekstovi dr. Čedomila Čekade (1896. – 1981.)

Mirotvorci po pozivu
Crkva, svećeništvo, svećenici

Mirotvorci po pozivu

Sve kršćanstvu mogu prigovoriti; ne mogu mu prigovoriti, da nije prijatelj mira. Stigma je mira na njemu od početka: još od prvih njegovih navještaja. U starozavjetnim, proročkim, mirovnim vizijama. U Betlehemu. Na gori blaženstva. Na Posljednjoj večeri. U mirotvornosti Crkve, liturgijskoj i socijalnoj. Pomalo bi bilo i dosadno sve izbrajati. Sigurno je taj kršćanski mir mir svoje vrsti; nešto specifično. Sam ga Krist razlikuje od svjetskoga mira i njemu suprotstavlja (Mat 10, 34.; Luk 12, 51.; Iv 14, 27.). Ali nije zato, ipak, taj kršćanski mir ni samo ekvivokacija onom miru, koji je danas toliko popularan i za kojim danas uzdiše, za koji danas, na sve strane, demonstrira svijet. Uvijek je kršćanski mir shvaćan i kao socijalni mir: i kao protivnost materijalnoj krvi i ratu, mater...
Opasani slabošću
Crkva, svećeništvo, svećenici

Opasani slabošću

Nema, sigurno, u našemu svećeničkom životu bolnijega osjećaja od osjećaja, da smo u isto vrijeme propovjednici dobra i pravde, ali i grješnici. Napadamo grijeh, a sami griješimo. Korimo i osuđujemo grješnike, a ostajemo u njihovim redovima. »Dicimus, et non facimus« (Mat 23, 3.). Propeti smo između svojih ideala, svojih visokih dužnosti, i svoje ljudske slabosti. Svaki put, kad smo na oltaru, kao da smo privezani uz sramotni stup; kao da čujemo, kako nam iz svakoga ugla crkve dovikuju: »Liječnice, izliječi sebe!« (Luk 4, 23.); kao da nam odnekle iza nas dopire do ušiju ozbiljni Gospodinov glas: »Sve —, što vam kažu, držite i činite, ali po njihovim djelima nemojte činiti!« (Mat 23, 3.), i ono njegovo strasno: »Jao onomu čovjeku, po kojemu dolazi sablazan!« (Mat 18, 7.). Osuđeni smo...
Bez računa
Crkva, svećeništvo, svećenici

Bez računa

Štogod je božansko, nije na prodaju. Ne smije se nikada tretirati kao trgovačka roba. Nema prodajne cijene u ljudskoj valuti. Ne pripada materijalnom redu, u kojemu se jedinome vrijednosti mjere zlatom. Skvrne, profanira, vrijeđa, božanske darove, tko samo i pokuša da ih upoređuje sa zemaljskim efemernostima. Sve, što je božansko, bitno je i neizmjerno više i vrjednije od materijalnoga svijeta. Duh se ne da, ni u prenesenu smislu, prekovati u novac. »Non commensurantur!« Zdravi se religiozni instinkt sam od sebe buni protiv svake vrsti simonije. On je, burno i uvrijeđeno, progovorio i iz svetoga Petra, kad su ljudi i u Evanđelju, prvi put, pokušali da kupe duhovske darove. »Neka ti tvoji novci budu na propast, što si pomislio, da se dar Božji može dobiti za novce!« (Dj Ap 8, 20.). ...
Uvijek uz evanđelje
Crkva, svećeništvo, svećenici

Uvijek uz evanđelje

Ništa toliko ne oslobađa ni duhovno ne jača kršćansku dušu kao osjećaj, da je u punu posjedu životne istine. Tragika svijeta i jest najviše u tome, što je on idejno dezorijentiran. Pun je raznih, djelomičnih, parcijalnih, istina, a manjka mu ono, što jedino sve te parcijalne istine povezuje u cjelovitu mudrost života: zaokružen, jasan, pogled na svijet. Lomi se pod uvijek novim eksperimentima, baca se u ekstreme, doživljuje razočaranja na svakom koraku. Umara se u traženju istine, mjesto da u istini počiva i da se istini raduje. Uza svu svoju pamet svaki dan pada u nove zablude i zalazi na fatalne stranputice. Prometejevski je to i sizifski kompleks ljudske kulture. Ona naslućuje istinu, ali je ne nalazi i ne grli. Luta za dalekim svjetlucanjima na obzorju, kao iscrpljen putnik kr...
Protiv naivnog optimizma
Crkva, svećeništvo, svećenici

Protiv naivnog optimizma

Ne smijemo mi svećenici nikada biti naivno optimistični, kad valja ocijeniti položaj i situaciju Crkve u svijetu. Osobito ne, kad se radi o budućnosti, o prognozama. Nigdje nije rečeno, da Crkva mora u svim periodama svoje historije prosperirati. Nigdje nije kršćanstvu obećano, da će, bilo gdje, biti većinska religija. Crkvi je obećano samo jedno: da će se njezino Evanđelje navijestiti svim narodima (Mat 24, 14.; 28, ne će posve nestati između čovječanstva i da će jednom, — očito zemlje (Mat 13, 32.; Mark 4, 32.), da je nikada, do konca svijeta, 19.; Mark 13, 10.; 16, 15.) i njezine međe razmaknuti do kraja iza sudnjega dana, — zauvijek i konačno triumfirati nad »paklenim vratima« (Mat 16, 18.). Može je, u nekom kraju zemlje, i posve nestati, kao što je praktično i nestalo tolikih...
Teorija moralnih malenkosti
Crkva, svećeništvo, svećenici

Teorija moralnih malenkosti

Treba dobro razlikovati kršćansku teoriju o obavezi moralnoga zakona, sa njezinim graduiranjem dužnosti i distingviranjem teških i lakih grijeha, od evanđeoske teorije savršenosti. Crkva je, prislanjajući se na iskonske svoje tradicije, i uvijek prosvijetljeno realna u svojim koncepcijama života i njegovih, u isto vrijeme ljudskih i božanskih, komponenata, još od apostolskih vremena, pa tokom svih stoljeća, odlučno i dosljedno, branila, protiv nebuloznih platonskih, gnostičkih, pneumatičarskih, janzenističkih, kautovskih ideja, bitnu razliku između velikih i malih zapovijedi u ćudorednom zakonu, između smrtnih i lakih grijeha, učeći, da sitnije povrede Božjega zakona ne oduzimlju čovjeku stanja milosti i ne priječe mu, da se spasi i da, iza periode zadovoljštine i čišćenja, dođe u ...
Uvijek nasmijani i uvijek dobri
Crkva, svećeništvo, svećenici

Uvijek nasmijani i uvijek dobri

Zakon duhovnog djetinjstva vrijedi za nas svećenike u dvostruku smislu. Ne samo iz općečovječanskog i općekršćanskog titula. Ne samo zato, što je svaki čovjek, već nuždom svoga bića, uvijek pred Bogom dijete, a ljudima oko sebe brat, pa mora uvijek biti ponizan i dobar, miran i veseo. Ima Oca, kojega mora slušati i koji se za njega brine. Nije sam ni svoj: oko njega ih je mnogo njemu blizih i jednakih. Atmosfera je kršćanskoga svijeta obiteljska i domaća, vedra, jednostavna, čista. Bez problema, koji se ne bi dali riješiti, pa dušu raspinju, zbunjuju, revoltiraju. A dakako da svećenik, kao izabrani član kršćanske zajednice, kao predstavnik duha Kristova i evanđeoske savršenosti, mora tu obiteljsku atmosferu doživljavati još punije i još snažnije od drugih. Samo, svećeničko duhovno...
Celibat kao posvećenje
Crkva, svećeništvo, svećenici

Celibat kao posvećenje

Nije naš svećenički celibat samo jedna od organizacijskih finesa i domišljatosti rimske Crkve. Nije on samo kopiranje rimske upravne i kolonizacijske mudrosti, kojoj je, kako to obično misle i govore ljudi izvan Crkve, a, nažalost, kojiput i oni u Crkvi, ona ostala jedini baštinik kroz stoljeća. Namijenili su nam jednostavno ulogu rimskih legionara. Ne ženimo se, — ne daju nam se ženiti, — da budemo pokretniji u osvajačkim pohodima; da nam, kao beskućnicima i samcima, bude lakše stradati i srnuti u vatru. Učinili su od nas negdašnje carske oficire, koji se nijesu smjeli ženiti, doklegod su bili u aktivnoj i terenskoj službi. Dakako, da je tim našemu svećeničkom celibatu oduzet svaki nadnaravni, pa i idealistički karakter; da je s njega strgnut sav nimbus sakralnosti i svetinje. De...
Crkva siromaha
Crkva, svećeništvo, svećenici

Crkva siromaha

Nije Krist bio socijalni revolucionar. Nije on bio ni socijalni reformator. Po profesiji, dakako. Po programu. Po bitnim ciljevima svoga mesijanskog poslanja. Nikada Krist nije u socijalnim reformama gledao svoje glavne zadaće. Nikada on o tom »ex professo« ne govori. Naprotiv; izrijekom se od toga ograđuje. Nije to njegova služba. »Čovječe, tko je mene postavio sucem ili djeliteljem nad vama?« (Luk 12, 13.). Ne polazi Krist nikada u svojim idejama ni koncepcijama od zemaljskog blagostanja, ni kao od pretpostavke, ni kao od ideala. Baš obratno! On sve svoje poglede izgrađuje na iskonskoj tragici ljudskog života na zemlji; on u ljudskoj boli, u nepravdama i protuslovljima društva, u tjelesnom i materijalnom stradanju, gleda neuklonivu činjenicu, vječnu kategoriju; on ne samo što pri...
Među ljudskim bijednicima
Crkva, svećeništvo, svećenici

Među ljudskim bijednicima

Ljudi su na zemlji uvijek duhovne sirote i bijednici. Bili su to, i bit će. Plakali su, i plakat će. Uzdisali su, i uzdisat će. Uvijek su bezbrojne ljudske oči zalivene suzama; uvijek su tolika ljudska srca utučena, žalosna i sjetna. Sva kojiput. Sva često. Nije Evanđelje prvo postavilo te teze. Nju su postavili mislioci i mudraci svih naroda, od iskona. Začudnom jednodušnošću; bez razlike na periode, rase, sisteme i kulture. Filozofska je, nije religiozna, poslovica ono francusko: »Tout passe, tout lasse, tout casse« — Sve prolazi, sve zamara, sve ranjava i boli! Treba biti ili vrlo mlad i neiskusan ili vrlo površan i neiskren, da čovjek to zaniječe. Kulise su života kojiput lijepe, ali život iza njih nije. Ulica je, s ovu stranu fasada, mnogo puta bučna, raspuštena i vesela, kuće...