Gubavac
Ljudima daleki,bliski suncu u zenitu,sjedimo kraj puta daleko od zdravihi čekamo samilosni pogled prolaznika.Sapeti smo, bolešću okovani.
Naši se putovi ne dodiruju, daleki svojima, sebii Bogu ponekad.
Tijela su nam krvave rane, kao da smo se u srce pretvorili.Noću izlazimo. Mjesec nam nad glavomi nebo zvjezdano.
Otkrivamo lica, ruke iznakažene bolešću,oči bez suza. Smijemo se bezubim ustima.Noć nam je dan postala pa se ljudski osjećamodok zdravi sanjaju u mekim posteljama.
Jednu smo te večer vidjeli u prolazu,izdaleka.I zapamtili tvoj samilosni pogled.
Jutrom smo se zdravi probudili.