Pjesme – Vjera i djela

30kol2020 Autor: Vlč. Slavko Vranjković

Pjesme

Gubavac

Ljudima daleki,bliski suncu u zenitu,sjedimo kraj puta daleko od zdravihi čekamo samilosni pogled prolaznika.Sapeti smo, bolešću okovani. Naši se putovi ne dodiruju, daleki svojima, sebii Bogu ponekad. Tijela su nam krvave rane, kao da smo se u srce pretvorili.Noću izlazimo. Mjesec nam nad glavomi nebo zvjezdano. Otkrivamo lica, ruke iznakažene bolešću,oči bez suza. Smijemo se bezubim ustima.Noć nam je dan postala pa se ljudski osjećamodok zdravi sanjaju u mekim posteljama. Jednu smo te večer vidjeli u prolazu,izdaleka.I zapamtili tvoj samilosni pogled. Jutrom smo se zdravi probudili.

Nastavi čitati

29ožu2020 Autor: Vlč. Slavko Vranjković

Pjesme

Ozdravljenje gubavca

Toliko toga je skriveno u nama, u krvi našoj. Život i smrt, kao ponornice teku pa izbiju u bolesti. Sve se uskovitla, procvjeta nemirom i zaboli. Zdravi nas izbace iz društva, obilježe, postajemo prijetnja i stranci njima i svojima. Htjeli smo ga pozdraviti izdaleka. Mahnuo je rukom. U očima njegovim vidjeli smo samilost. "Isuse, sine Davidov, smiluj nam se!" Vikali smo uglas. Ušutkavali nas oni uokolo zgroženi našim ranama. Naredi da nas pozovu. Od njegova dodira poče ozdravljenje. Ranjena koža buja, raste, prska kao pupovi u proljeće i drhti kao mlada vrba nad vodom. Nakon kupanja u Siloamu prvi put smo, na mladoj koži, osjetili topli popodnevni vjetar.

Nastavi čitati

28ožu2020 Autor: Vlč. Slavko Vranjković

Pjesme

Uskrisenje Jairove kćeri

Bila sam voljeno dijete, kap na dlanu, sunčev sjaj u oku majke i oca moga. U jutru života smrt mi došla u pohode, dane odbrojila, zatamnila moja staze, zaustavila korake, igre djetinje. Postadoh uvenuli list na vjetru, mrtva površina vode i sunce na zalazu. Ležala sam na postelji bijeloj, svijeće su drhtale od suza majčinih. Otac ga pozva, a on se odazva. Reče: "Smrt je samo san, smrti zapravo i nema." Svi ostadoše u čudu. Od njegova dodira zaiskri život u meni. Svoje sam lice vidjela u njegovim očima.

Nastavi čitati

25ruj2019 Autor: Vlč. Slavko Vranjković

Pjesme

Tužaljka

Otvoren za vječnost nosim zoru u očima. Sanjam kad ću tvoj narod prenijeti preko praga, do zvijezda, Tebi ususret. U Tvoje sam ih ime zvao da ga zapamte, izvikuju u radosti, dozivaju krikom u nevolji. Neki su se plašili neba. Daleka zora nije im bila izvor. Svoje su zdence kopali, drugima pjesme pjevali žedni na izvoru. Iznosim svoj nemir. Umjesto da pođu na drugu obalu, motrili su oblake.

Nastavi čitati

11srp2019 Autor: Vlč. Slavko Vranjković

Pjesme

Jutarnja molitva

Tražim Te pod nebom nakon sna, danju u ljudima koje si mi povjerio, u riječi Tvojoj i kruhu posvećenu, među cvijećem i pticama. U vjetru Te osluškujem. Šapni mi tiho, veliki Bože, reci mi: „Volim te“, reci mi: „Trebam te", i budi moje svjetlo. Nahrani mi dušu tamnu od samoće, jeka će Ti vratit moj glas i vapaj. Bolujem bez Tvoga pogleda i dodira, ljubavi Tvoje. Ne daj me tišini malodušnosti i nemiru. Ukradi me samoći, o veliki Bože i voli me zauvijek. Uzmi me srcem, krvlju svojom, iako Te nisam dostojan. Moja duša u Tvojoj živi. Voli me nježno, ljubavlju me zarobi da umrem, nakon života tebi posvećena, u Tvom zagrljaju.

Nastavi čitati

13ožu2019 Autor: Vlč. Slavko Vranjković

Pjesme

Nad Golgotom nebo

Nakon toliko vjekova nad crkvama vjetrovi Tvoje ime šapuću, a križ nad zvonikom kao da je u nebo urastao. Čuješ li otkucaje srca moga dok zahvaljujem za nova svanuća, i dan darovan, molitvom te dozivam. I spominjem one koje si mi povjerio, koje volim pokazujući im put do neba. Želim biti mala kap u dugi što sja na horizontu. Bez tebe moja bi svjetlost bila tamnija. Rado slikam tvoj lik, od nepravedne osude do razapinjanja, Tebe, u čijim su očima htjeli ugasiiti nebo, rumena svitanja i dan za ljude darovan, za koje si umro i ljubavlju ih obilježio. Želim ovjekovječiti tvoju prisutnost među nama od rođenja do Golgote. Ti ljubiš zemlju krvlju natopljenu i bijele križeve svijetom razasute na raskršćima, crkvama nad ravnicom i grobovima mrtvih, dok oni rastu s trav...

Nastavi čitati

7lis2018 Autor: mr. sc. Snježana Majdandžić-Gladić

Pjesme

Tama što životom zrači

Što mi ne da da današnju radost živim, neg' se mučim, prebirem po glavi, što će biti kad 'va radost mine, hoće l' išta sreću da mi pravi? Il' će tuga vječna druga biti, ona tuga što mrzi na nadu, što mi želi bolom dušu raznijet', a zrak' sreće vidi tek u padu... Znam da ulud trošim snagu svoju, mjest' da živim današnju divotu, al' što mogu kad me nešto vuče da žalosti otkrivam ljepotu... Valjda to je ona ista muka kojom čovjek hoće shvatit' Boga, al' mjesto da traži sjajno Lice, stoji vazda podno križa Tvoga... Tek uskrsno jutro smis'o daje svemu, ohrabruje strepnju koja sreću mrači, pokazujuć' uvijek kako ludost križa bješe tama što životom zrači...

Nastavi čitati

9srp2018 Autor: Vlč. Slavko Vranjković

Pjesme

Mom anđelu čuvaru

Vodi me, anđele moj, putem vedrine i krila mi daj za let prema vječnosti, nebo otvori, ovo moje u kojem jesam i tvoje u kojem želim sutra biti. Noćas je, o Bože moj, anđeo utkao mir u moje snove i zapalio svjetiljku djetinjstva, pa u svjetlu nebeskom silazi u moju sobu. I nakon puno godina, kad se u molitvi anđela sjetim, djetinjstvo nadođe, zamiriše na mamu i kruh, toplo mlijeko i oca koji uspravan stoji pod zvjezdanim nebom dok moli "Oče naš". Kažu da je vjetar u krošnjama probudio ptice dok su pauci pleli mreže od sna, a ja znam da je to bio šum anđela zadužena za moje snove da se ne bi ugasila modra svitanja u mojim očima. Kao nekad, uvijek isto: kad crkvena zvona pozdravljenja dozovu noć, a jutrom probude zoru, djeca rastu,...

Nastavi čitati

14ožu2018 Autor: Vlč. Slavko Vranjković

Pjesme

Nebo u očima

On ima lice patnika, čovjeka, tvoje i moje lice ima, ponekad to ne vidimo nevjerom skamenjeni. Pred tuđom mukom zatvaramo oči. On nikada. Nisi sam u beznađu. Križ će procvjetati vječnošću. Moj Bog sanja ruke, noge sanja u snovima ranjenih, nepokretnošću okamenjenih, duše krilate. Unatoč svemu za Tobom su pošli iako si im obećao muku, sudbinu sjemena, križ svagdanji, a tek nakon smrti nebo. Budi velik u svojoj patnji i kad si križem za zemlju, ko na kamen uklesan, prikovan. Nosiš li nebo u očima? Da je bar skamenjen, okamenjen, poljubac izdajnički bolesniku koji ne obavezuje, zakašnjela ljubav na pokopu, nebrojeno puta ponovljena. „Što ste učinili jednome od ovih najmanjih, meni ste učinili“, reče. Dva topla srca do Golgote, njegovo i njezino u sjećanje uklesa...

Nastavi čitati

9velj2018 Autor: Vlč. Slavko Vranjković

Pjesme

Nezaboravljeni

Na zidovima sjemeništa svetačke slike vise, nebeski uzori svetošću obilježeni. I to što nisam poželim da jesam jer kroz prozore duše i mrak sa svjetlom ulazi, modrina neba posivi u kajanju i naporu da budem njima sličan. Budi, rekoše, kao oni: Sveti Franjo u ekstazi, Agneza ljepolika ruku sklopljenih, Antun s malim Isusom u naručju, uzori u nošenju križa na životnoj Golgoti s pogledom na nebo. Tu su, a daleki, bestjelesni, uramljeni godinama i daljinom i poželim biti kao: Franjo s nebom u očima, Alojzije s ljiljanom bijelim, Terezija s križem u zagrljaju. Prolistaju snovi zanosom pa načas zaboravljam da pamtim zemlju, prolazne radosti i s mukom tražim nebo. Unatoč svemu više me privlače hrvatski sveci i blaženici, krvavi tragovi mučenika, ubijenih fratara...

Nastavi čitati