»Krist zato umrije i oživje da gospodar bude i mrtvima i živima.« (Rim 14,9)

Teološki prilozi

Teološki i filozofski tekstovi suradnika i gostujućih autora

Euharistijsko slavlje prema Misalu iz 1962. i Misalu iz 2002. (11. dio)
Liturgika

Euharistijsko slavlje prema Misalu iz 1962. i Misalu iz 2002. (11. dio)

Zaključni obredi 1. Povijest U prethodnom je misalu bilo neobično da svećenik prvo kaže Ite, missa est, da bi nakon toga slijedio završni blagoslov: Benedicat vos omnipotens Deus… Kako to da svećenik prvo otpušta puk, da bi ga nakon toga blagoslovio? Naravno, za sve postoji povijesno objašnjenje. U Rimu je bio običaj da se svaki javni skup – građanski ili vjerski – završi tako da predsjedatelj dade otpust.[1] Tako bi rimski poganski svećenik na koncu obreda rekao Ilicet (= Ire licet), Možete ići ili jednostavno Valete, Živjeli. I u kršćanskoj liturgiji prvih stoljeća je puk na koncu bogoslužja bio otpušten. Tako npr. veli Tertulijan veli: Post transacta solemnia, dimissa plebe.[2] Naravno da je u počecima bio prvo blagoslov, pa tek onda otpust. Kao što je prethodno bilo rečeno, emboli...
Odstranjivanje upravnim postupkom i odlukom klerika iz kleričkog staleža i redovnika iz redovničkih ustanova
Crkveno pravo

Odstranjivanje upravnim postupkom i odlukom klerika iz kleričkog staleža i redovnika iz redovničkih ustanova

Uvod Klerički stalež u Crkvi, kojemu pripadaju đakoni, prezbiteri i biskupi, u koji se, prema Zakoniku kanonskog prava, ulazi primanjem svetog reda đakonata (k. 266, § 1), može se, kako stoji u istom Zakoniku, izgubiti odnosno iz njega odstraniti[1] na dva načina:  zakonito izrečenom kaznom (k. 290, 2); otpisom Apostolske Stolice (k. 290, 3). Što se tiče kazne otpuštanja ili odstranjivanja iz kleričkog staleža, ona se može ili treba izreći zbog zlodjela izričito u Zakoniku navedenih. Ta zlodjela su: otpadništvo od vjere, krivovjerništvo i raskolništvo skopčano s dugotrajnom tvrdokornošću ili teškom sablazni (k. 1364, §§ 1 i 2); obeščašćenje svetih čestica (k. 1367); upotreba fizičke sile protiv Rimskog prvosvećenika ili njegovo ubojstvo (kk. 1370, § 1 i 1397); navođenje prigodom isp...
Vjerski život i ćudorednost katolika u svjetlu odredbi crkvenih sabora i dijecezanskih sinoda na prostorima Hrvatske i Bosne i Hercegovine
Crkveno pravo, Moralka

Vjerski život i ćudorednost katolika u svjetlu odredbi crkvenih sabora i dijecezanskih sinoda na prostorima Hrvatske i Bosne i Hercegovine

Crkveni sabori i dijecezanske sinode u prošlim stoljećima na prostorima današnje Hrvatske i Bosne i Hercegovine, osim o drugim važnim pitanjima i temama, bavile su se također, i donosile odgovarajuće odredbe vezane za kršćanski život i ćudoredno ponašanje vjernika. U tom pogledu su određivale što vjernici trebaju obdržavati i ukazivale na neke poroke i mane koje je trebalo spriječiti, iskorijeniti ili ispraviti. O tome će ovdje biti nešto više riječi, najprije o vjerskim dužnostima, a zatim o ćudorednom ponašanju. I. VJERSKE DUŽNOSTI 1. Slavljenje nedjeljâ i svetkovinâ Božja i crkvena zapovijed nalaže da vjernici slave dane Gospodnje - nedjelje i zapovjedne svetkovine ili blagdane. O obvezi prisustvovanja i slušanja svete mise, i o izbjegavanju teških poslova u te dane odredbe...
Ćudoredni život i ponašanje klera na prostorima Hrvatske i Bosne i Hercegovine, prema odredbama partikularnih crkvenih sabora i dijecezanskih sinoda
Crkveno pravo, Moralka

Ćudoredni život i ponašanje klera na prostorima Hrvatske i Bosne i Hercegovine, prema odredbama partikularnih crkvenih sabora i dijecezanskih sinoda

Uvod Dušobrižničkoj službi poučavanja, posvećivanja i upravljanja, koju u Crkvi vrše biskupi i svećenici, treba odgovarati i njihovo dolično ponašanje u svakidašnjem i običnom životu. O tome su odredbe donosili partikularni i opći crkveni sabori i vrhovni pastiri Crkve, a posebno je u tom pogledu bio značajan Tridentski sabor (1545.-1563.). U Dekretu o reformi, donesenom na 22. sjednici toga sabora, kaže se općenito: „Nema ničega što druge više i neprestano potiče na pobožnost i bogoštovlje koliko život i primjer onih koji su se posvetili božanskoj službi. Kada, naime, uzdignuti iznad svjetovnih stvari gledaju u višu sferu, drugi na njih upiru pogled kao u ogledalo i iz njih crpe primjer za nasljedovanje. Stoga veoma dolikuje da klerici, pozvani u Božju baštinu, svoj život i cjeloku...
Naviještanje Božje riječi i vjeronaučna pouka u hrvatskim krajevima slijedom odredbi dijecezanskih sinoda
Crkveno pravo, Katehetika, Pastoral

Naviještanje Božje riječi i vjeronaučna pouka u hrvatskim krajevima slijedom odredbi dijecezanskih sinoda

Uvod Naviještanje ili propovijedanje Božje riječi i poučavanje u vjeri, uz posvetiteljsku, osnovna je služba ili zadaća dušobrižnika u Crkvi. U ovom prikazu je riječ o tome što su o vršenju te službe i zadaće u hrvatskim krajevima, naime o potrebi propovijedanja i pouke u vjeri, te o tome tko, kada, o čemu i kako je trebao propovijedati i poučavati, određivale dijecezanske ili biskupijske sinode u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini od Tridentskog sabora pa do prvih desetljeća dvadesetog stoljeća. Prema odredbama koje su donosile dijecezanske sinode, naviještanje Božje riječi i pružanje pouke u kršćanskom nauku bila je prvenstveno dužnost župnika i općenito dušobrižnika, a trebali su im pomagati i drugi svećenici, a u vjeronaučnoj pouci klerici nižih redova. U pomoć su pozivane i druge...
Arma Christi – oruđa Kristova
Teološki prilozi

Arma Christi – oruđa Kristova

Arma Christi je zajednički naziv za predmete, sprave i simbole vezane uz Kristovu muku. Nazivaju se još i oruđa Kristova ili instrumenti muke. Značajni su u umjetnosti, ikonografiji, kršćanskoj simbolici i pobožnosti, a posebno su veliku vrijednost imali u srednjem vijeku. Svrha im je bila pobuditi osjećaj zahvalnosti prema Kristu za dar otkupljenja. U uskom smislu riječi, arma Christi se odnose na desetak takvih predmeta, ali sa širenjem pobožnosti križnoga puta i čašćenja Kristove muke, broj tih predmeta je kadšto dosezao i do dvadesetak, pa i više. Štoviše, pojam nije isključivo vezan samo na predmete, nego se ponekad proširuje i na scene i osobe, a uz to se odnosi i na posebne križeve, krunice i druge nabožne predmete, na kojima bi, bez nekoga posebnoga reda, bili pričvršćeni pred...
O Armenokatoličkoj Crkvi: kratki povijesni pregled
Povijest Crkve

O Armenokatoličkoj Crkvi: kratki povijesni pregled

Planina Ararat i samostan Khor Virap  “Neka Bog blagoslovi i zaštiti Armeniju, zemlju prosvijetljenu vjerom, hrabrošću mučenika, i nadom jačom od svake boli.“ Papa Franjo Kršćanstvo u Armeniji Kršćanstvo se u Armeniji proširilo zahvaljujući duhovnoj misiji i propovijedima apostola Tadeja i Bartolomeja. Prema sirijskoj i armenskoj predaji, sveti apostoli Tadej i Bartolomej bili su prvi navjestitelji kršćanstva u Armeniji. Oni su donijeli u Armeniju svjetlo kršćanske vjere. U zemlju su došli nakon silaska Duha Svetoga nad apostole u različito vrijeme i propovijedali neovisno jedan o drugom, Tadej od 43. do 66. god., a Bartolomej od 60. do 68. god. Završili su život mučeničkom smrću i proglašeni zaštitnicima Armenske Katoličke Crkve i Armenske Apostolske Crkve. O širenju kršćanst...
Prvostolnica Svete Mudrosti: crkva → džamija → muzej → džamija
Povijest Crkve

Prvostolnica Svete Mudrosti: crkva → džamija → muzej → džamija

Mislim na Aju Sofiju i vrlo sam ožalošćen. Papa Franjo Kratka povijest Veličanstvena je crkva Svete Mudrosti (Aja Sofija) u Carigradu (Istanbulu), remek-djelo bizantskoga graditeljstva 6. st. Njezino se ime odnosi na Isusa Krista – Mudrost Božju. Prvostolnica je posvećena 22. prosinca 537. godine uz prisutnost cara Justinijana I. (482.-565.) i patrijarha Menasa, a temelj je crkve položen još 324. godine, za vrijeme vladavine rimskoga cara Konstantina I. Velikoga (272.-337.). Od šezdesetih do osamdesetih godina 4. st. nalazila se je u rukama arijanaca. Rimski je car Teodozije I. Veliki (347.-395.) predao crkvu 380. godine privrženicima Nicejskoga vjerovanja. Izgorjela je tijekom narodne bune 404. godine. Ponovno izgrađena, stradala je u požaru 415. godine, a zatim je porušena 13....
Euharistijsko slavlje prema Misalu iz 1962. i Misalu iz 2002. (10. dio)
Liturgika

Euharistijsko slavlje prema Misalu iz 1962. i Misalu iz 2002. (10. dio)

Obred pričesti Euharistijsko slavlje podrazumijeva pričest. Isusove su riječi jasne: „Uzmite i jedite… uzmite i pijte“.[1] U počecima – od apostolskih vremena – upravo je tako i bilo: svi koji bi sudjelovali u lomljenju kruha, odnosno Gospodnjoj večeri, jeli bi i pili od te žrtvene večere.[2] Sredinom 2. st. sv. Justin svjedoči kako se odmah nakon zaključene euharistijske molitve „od euharistijske hrane svakome dijeli i svatko prima, a nenazočnima se šalje po đakonima.“[3] U počecima dakle nije bilo posebnog obreda pričesti, nego se on kasnije razvio. Prikazat ćemo taj razvoj s naglaskom na prethodni i važeći misal. Evo kako to izgleda u ta dva misala.[4] Prethodni misal Važeći misal Oče naš Embolizam Mir Gospodnji bio vazda s vama… Lomljenje hostije ...
Odsutno kršćanstvo
Filozofska teologija

Odsutno kršćanstvo

U novije vrijeme pravo na sakrament postalo je neotuđivo, a vjerničko znanje koje prethodi primanju sakramenta opcionalno i nepotrebno.  Govori se o kršenju prava na sakrament, ali se ne govori o kršenju prava Crkve da zahtijeva minimum znanja za primanje sakramenta. Dok se pravo biti liječnikom, pilotom, kapetanom broda, odvjetnikom potvrđuje znanjem, studijem i diplomom, pravo na sakrament ne mora se izgleda potvrditi nikakvim religioznim znanjem i obrazovanjem.  Ne radi se o pojedinačnim slučajevima, kada se zbog objektivnih okolnosti (recimo teška bolest, smrtna pogibelj) neznanja sakrament može i mora podijeliti. Ne govorimo čak niti o redovitim načinima primanja sakramenata. Mislimo na klimu koja inzistira na pravu na sakrament povezanu s pravom na neznanje. Ne govorimo o količin...