»Ta bolest nije na smrt, nego na slavu Božju, da se po njoj proslavi Sin Božji.« (Iv 11,4)
Shadow

Liturgika

Euharistijsko slavlje prema Misalu iz 1962. i Misalu iz 2002. (6. dio)

Euharistijsko slavlje prema Misalu iz 1962. i Misalu iz 2002. (6. dio)

Liturgika
Uvodni obredi Od samih početaka euharistija (Gospodnja večera) sastojala se od dva bitna dijela: službe riječi i euharistijske službe (lomljenja kruha). U počecima nije bilo nikakvih uvodnih obreda.[1] Tako u Djelima apostolskim stoji kako je Pavao dugo „govorio“ te, „pošto razlomi kruh i blagova, dugo je još zborio“ (Dj 20, 7-12). Slično Didahé (početak 2. st.) govori: „U nedjeljni dan Gospodnji saberite se da lomite kruh i da zahvaljujete (slavite euharistiju)“.[2] Oko 150. godine Justin svjedoči da je euharistijsko slavlje započinjalo čitanjima: „A u dan zvan dan sunca drži se zajednički sastanak svih, bilo da borave u gradu ili na selu. Koliko već ima vremena, čitaju se spomen-zapisi apostolâ i knjige proročke.“[3] Augustin svjedoči da misa započinje biskupovim pozdravom nakon k
Euharistijsko slavlje prema Misalu iz 1962. i Misalu iz 2002. (5. dio)

Euharistijsko slavlje prema Misalu iz 1962. i Misalu iz 2002. (5. dio)

Liturgika
Opća uredba Rimskog misala iz 2002. 1. Pretpovijest Iako govorimo o tri izdanja Rimskog misala nakon Drugog vatikanskog sabora, ipak postoje četiri izdanja Prethodnih napomena. O čemu se radi? Bilo je odlučeno da novi Red mise stupi na snagu 30. studenoga 1969. na Prvu nedjelju došašća. Međutim, budući da cjeloviti novi misal još nije bio pripravljen, dana 6. travnja 1969. izdan je samo Red mise (bez misnih obrazaca) zajedno s Apostolskom konstitucijom Pavla VI. Missale Romanum te Općom uredbom Rimskog misala.[1] Prvi hrvatski prijevod Rimskog misala iz 1969. slijedi ovaj Red mise, a godine 1973. tiskan je na hrvatskom poseban svezak misnih obrazaca (prema tipskom izdanju Misala iz 1970.). Ova su se dva sveska u kasnijim izdanjima redovito uvezivala zajedno.[2] Prvo tipsko izda
Euharistijsko slavlje prema Misalu iz 1962. i Misalu iz 2002. (4. dio)

Euharistijsko slavlje prema Misalu iz 1962. i Misalu iz 2002. (4. dio)

Liturgika
Opće odredbe Misala iz 1962. (1570.) Za svaku su liturgijsku knjigu veoma važne prethodne napomene. Za vrijedeći misal to je Opća uredba, a za prethodni misal Opće odredbe.[1] One redovito govore o smislu i značenju pojedinog liturgijskog slavlja te daje upute o načinu slavlja. Osim toga, prethodne napomene odražavaju također vrijeme i okolnosti nastanka pojedine liturgijske knjige, što je osobito vidljivo usporedimo li prethodni i vrijedeći misal. Ovdje ćemo predstaviti Opće odredbe Misala iz 1962.,[2] pri čemu ćemo upozoriti na promjene i prilagodbe ovoga izdanja u odnosu na prvo izdanje iz 1570.[3] U odnosu na prvo izdanje iz 1570. Opće odredbe su najviše modificirane u zadnjem izdanju iz 1962., ali je to u osnovi ipak bio tridentski misal. Spomenimo da je u vremenu prvog izdanj
Sveti Toma Akvinski o trostrukom rođenju Sina Božjega koje se slavi na Božić

Sveti Toma Akvinski o trostrukom rođenju Sina Božjega koje se slavi na Božić

Liturgika
U III. dijelu Sume teologije, 83. pitanju, 2. članku, sv. Toma Akvinski godine 1273. razmatra pitanje je li točno određeno vrijeme za slavljenje euharistijskoga otajstva? Drugi od pet prigovora glasi: Kristova muka obilježava se u Crkvi u petak prije Uskrsa, a ne na božićni blagdan. Budući da ovo svetootajstvo stoga treba spominjati o Gospodinovoj muci, čini se neprikladnim da se na Božićni dan ono slavi tri puta, a da se na Veliki petak posve propušta. Akvinac na taj i druge iznesene prigovore odgovara: Ali nasuprot tomu je običaj koji Crkva obdržava prema kanonskim propisima. Odgovaram da treba reći kako se u slavljenju ovoga otajstva pazi i na prikazivanje/zastupanje/predstavljanje Gospodinove muke i na sudjelovanje u njezinu plodu, pa prema oboma treba odrediti vrijeme prikladn
Euharistijsko slavlje prema Misalu iz 1962. i Misalu iz 2002. (3. dio)

Euharistijsko slavlje prema Misalu iz 1962. i Misalu iz 2002. (3. dio)

Liturgika
Priprava i nastanak Misala Pavla VI. 1. Liturgijska reforma na Drugom vatikanskom saboru U jeku liturgijskog pokreta Papa Pio XII. reformirao je 9. veljače 1951. Vazmeno bdjenje,[1] da bi 16. studenoga 1955. uveo obnovljeno bogoslužje cijelog Velikoga tjedna.[2] Kada je 1958. papa Ivan XXIII. najavio Drugi vatikanski sabor, za mnoge je to u velikoj mjeri značilo i liturgijsku reformu. Međutim, određeni konzervativni krugovi u Rimu – okupljeni oko Kongregacije obreda – pobojali su se da bi ta reforma, po njihovom mišljenju, mogla otići predaleko. Oni su smatrali da se liturgijska reforma Pija XII. treba dovršiti izvan Sabora i to na rubricističkom planu, a Sabor bi se trebao općenito baviti temeljnim načelima liturgije. Upravo zbog toga, prije nego što je Sabor i počeo zasjedati,[
Euharistijsko slavlje prema Misalu iz 1962. i Misalu iz 2002. (2. dio)

Euharistijsko slavlje prema Misalu iz 1962. i Misalu iz 2002. (2. dio)

Liturgika
Nastanak Misala iz 1570. a) Stanje prije Tridentskog sabora Sredinom 16 st. reformacija je ukazala na neke stvarne nepravilnosti u bogoslužju Crkve, ali je u nekim svojim stavovima – s katoličkog stanovišta – otišla predaleko.[1] Tako je Luther zanijekao žrtveni karakter mise, kako se izrijekom govori u misnom kanonu. Nadalje, mi ne možemo ništa Bogu prikazati niti prinijeti, zato se misa ne može namjenjivati ni za žive ni za mrtve… U to su vrijeme nepravilnosti u katoličkom bogoslužju u velikoj mjeri bile uzrokovane činjenicom da je većina klera bila nedovoljno obrazovana. Bilo je onih koji nisu dovoljno poznavali latinski, a u okolici Rima bilo je i svećenika koji doslovno nisu znali Vjerovanje. K tome, u bogoslužje su se uvukli i neki praznovjerni elementi. Osobito su bile omi
Sakrament potvrde

Sakrament potvrde

Liturgika
U povijesti je ovaj sakrament uglavnom bio vezan uz krštenje, kako nam to svjedoči već i Novi zavjet: »Kad to čuše, krstiše se u ime Gospodina Isusa. I kad Pavao na njih položi ruke, siđe na njih Duh Sveti«. (Dj 19, 5)  U prvoj se Crkvi krštenje smatralo otajstvom koje podjeljuje Duha Svetoga, a polaganje ruku (kasnije popraćeno pomazanjem) smatralo se nadopunjavajućim obredom. Tako u Hipolita nema govora o tome da bi biskupovo polaganje ruku i pomazanje nakon krštenja na poseban način davalo Duha Svetoga. Tertulijan promatra obred krštenja kao jedinstvenu cjelinu i ne smatra da bi se Duh Sveti podjeljivao u trenutku polaganja ruku. Ova se razlika počinje javljati u pitanju krštenja heretika (sredina 3. st.). Vjerovalo se da su heretici valjano kršteni, samo što ne primaju Duha Svetog
Latinska tipska izdanja Reda slavljenja ženidbe nakon Drugog vatikanskog sabora

Latinska tipska izdanja Reda slavljenja ženidbe nakon Drugog vatikanskog sabora

Liturgika
Prvo tipsko izdanje Reda slavljenja ženidbe odobreno je 19. ožujka 1969.[1] Bila je to prva obnovljena liturgijska knjiga koja se pojavila nakon Drugoga vatikanskog sabora. Imala je skromne Prethodne napomene. Bilo je za očekivati da se pojavi obnovljeno tipsko izdanje, jer je, između ostaloga, Red slavljenja ženidbe u Rimskom obredniku trebalo uskladiti s kasnije objavljenim liturgijskim knjigama, poglavito s misalom. To se još više pokazalo potrebitim nakon objavljivanja Zakonika zakonskog prava. Tako se drugo tipsko izdanje pojavilo 1991., a dekret nosi nadnevak 19. ožujka 1990.[2] Mi ćemo dio po dio predstavljati OCM, 1969. i OCM, 1991. naznačujući promjene i obogaćenja sadržana u drugom tipskom izdanju, s time, da ćemo, naravno, staviti naglasak na OCM, 1991. Osvrnut ćemo se takođ
Red krštenja djece

Red krštenja djece

Liturgika
1. Prethodne napomene Spomenimo odmah da je ovaj Red iz 1969. prvi Red krštenja[1] zamišljen i sastavljen za djecu. Svi dotadašnji obrednici bili su zapravo redovi krštenja odraslih prilagođeni za djecu. To se najjasnije može vidjeti iz činjenice da se u starom obredu svećenik obraćao djeci, a umjesto njih je odgovarao kum. Evo nekih naglasaka iz prethodnih napomena: a) Krštenje djece »Crkva, kojoj je dano poslanje da navješćuje evanđelje i da krsti, već je od prvih stoljeća krstila ne samo odrasle nego i djecu. Ona je naime Gospodinovu riječ: 'Tko se nanovo ne rodi iz vode i Duha Svetoga, ne može ući u kraljevstvo Božje' uvijek shvaćala tako da se djeca ne smiju lišiti krštenja, jer se krštavaju u vjeri Crkve što je ispovijedaju roditelji, kumovi i ostali prisutni. Ovi, nai
Priprema čitača za navještaj Božje riječi

Priprema čitača za navještaj Božje riječi

Liturgika
Uvod Božja riječ naviještena u bogoslužju živi je Božji govor svome narodu, ona je Božji glas koji se uprisutnjuje u tu određenu zajednicu koja hodi prema spasenju. Zato je – prije svakog govora o načinu i tehnici čitanja, kao i o načinu priprave za čitanje – silno važno naglasiti upravo tu životnost i životvornost Božje riječi, gdje Bog ovdje i sada progovara svome puku. Zato ću u prvom dijelu prikazati smisao i važnost naviještanja Božje riječi u bogoslužju kao i o službi čitača kroz povijest. Nakon toga bit će riječi o daljnjoj i bližoj pripravi za navještaj Božje riječi. Na koncu je dodatak gdje se tretiraju neka otvorena pitanja glede službe liturgijskih čitača. A. Božja riječ u bogoslužju Nije isto pred publikom kazivati stihove Antuna Gustava Matoša i navijestiti Božju