Srijeda, 25 studenoga

Liturgika

Euharistijsko slavlje prema Misalu iz 1962. i Misalu iz 2002. (13. dio)
Liturgika

Euharistijsko slavlje prema Misalu iz 1962. i Misalu iz 2002. (13. dio)

Narodni jezik u bogoslužju Teško da bi danas netko rekao da postoji neki sveti, posebni jezik, koji bi po sebi bio jedini prikladan za uzvišenu liturgiju, za razliku od običnih, profanih jezika. Pa ipak, danas se osjeća određena nostalgija za prijesaborskom liturgijom i samim tim – kako izgleda – i za latinskim jezikom. Valja međutim odmah istaknuti da prijesaborska katolička liturgija nije nužno bila na latinskom jeziku. 1. Pretpovijest Židovsko je bogoslužje u počecima bilo na govornom, to jest hebrejskom jeziku, na kojem je nastala i hebrejska Biblija, to jest Stari zavjet osim deuterokanosnih knjiga koje su pisane grčkim jezikom. Kada su Židovi nakon babilonskog sužanjstva prihvatili aramejski jezik, neke su svoje obrede, kao npr. vjenčanje, slavili na tome jeziku.[1] Isus je, na...
Euharistijsko slavlje prema Misalu iz 1962. i Misalu iz 2002. (12. dio)
Liturgika

Euharistijsko slavlje prema Misalu iz 1962. i Misalu iz 2002. (12. dio)

Liturgijski kalendar Već je bilo govora o važećem liturgijskom kalendaru.[1] Sada ćemo podrobnije izložiti, u čemu se sastojala reforma Rimskog kalendara godine 1969.[2] U motu propriju Mysterii Paschalis od 14. veljače 1969., kojim se odobravaju Opća načela o liturgijskoj godini i novi Rimski kalendar, Pavao VI. jasno obrazlaže što se želi postići novim ustrojem Rimskoga kalendara.[3] Odmah na početku naglašava da „slavlje vazmenoga otajstva, kako nas jasno uči II. Vatikanski sabor,[4] zauzima središnje mjesto u kršćanskom bogoslužju“. Tijekom povijesti, podsjeća papa, uvelike se umnožio broj vigilija, blagdana i osmina te slavlja svetaca, što je zasjenilo središnja otajstva otkupljenja.[5] U tome smislu valja ponovno istaknuti značenje nedjelje, što je vidljivo i iz reformi Pija X. ...
Katekumenat – mogućnosti i perspektiva
Liturgika

Katekumenat – mogućnosti i perspektiva

Uvod Katekumenat, priprava za primanje sakramenata inicijacije (krsta, potvrde i euharistije), u počecima je u Crkvi trajao do tri godine i to kroz više stupnjeva. Priprava je bila protkana katehezom i liturgijom, s time da se posebno gledalo na to, u kojoj su mjeri katekumeni napredovali u kršćanskom načinu života. Kasnije, od 6. st., odraslih katekumena jedva da je više i bilo, pa su se onda – mutatis mutandi – obredi katekumenata i krštenja odraslih prilagođavali za djecu. Na koncu se rudimentarna liturgija katekumenata i krštenje kako odraslih tako i djece slavila u jednom susljednom obredu, a katekumenat po stupnjevima je iščeznuo. Koncem 19. i početkom 20. st. osjetila se snažna potreba za obnovom drevnog katekumenata po stupnjevima, jer je u misijskim područjima – a sve više i u...
Euharistijsko slavlje prema Misalu iz 1962. i Misalu iz 2002. (11. dio)
Liturgika

Euharistijsko slavlje prema Misalu iz 1962. i Misalu iz 2002. (11. dio)

Zaključni obredi 1. Povijest U prethodnom je misalu bilo neobično da svećenik prvo kaže Ite, missa est, da bi nakon toga slijedio završni blagoslov: Benedicat vos omnipotens Deus… Kako to da svećenik prvo otpušta puk, da bi ga nakon toga blagoslovio? Naravno, za sve postoji povijesno objašnjenje. U Rimu je bio običaj da se svaki javni skup – građanski ili vjerski – završi tako da predsjedatelj dade otpust.[1] Tako bi rimski poganski svećenik na koncu obreda rekao Ilicet (= Ire licet), Možete ići ili jednostavno Valete, Živjeli. I u kršćanskoj liturgiji prvih stoljeća je puk na koncu bogoslužja bio otpušten. Tako npr. veli Tertulijan veli: Post transacta solemnia, dimissa plebe.[2] Naravno da je u počecima bio prvo blagoslov, pa tek onda otpust. Kao što je prethodno bilo rečeno, emboli...
Euharistijsko slavlje prema Misalu iz 1962. i Misalu iz 2002. (10. dio)
Liturgika

Euharistijsko slavlje prema Misalu iz 1962. i Misalu iz 2002. (10. dio)

Obred pričesti Euharistijsko slavlje podrazumijeva pričest. Isusove su riječi jasne: „Uzmite i jedite… uzmite i pijte“.[1] U počecima – od apostolskih vremena – upravo je tako i bilo: svi koji bi sudjelovali u lomljenju kruha, odnosno Gospodnjoj večeri, jeli bi i pili od te žrtvene večere.[2] Sredinom 2. st. sv. Justin svjedoči kako se odmah nakon zaključene euharistijske molitve „od euharistijske hrane svakome dijeli i svatko prima, a nenazočnima se šalje po đakonima.“[3] U počecima dakle nije bilo posebnog obreda pričesti, nego se on kasnije razvio. Prikazat ćemo taj razvoj s naglaskom na prethodni i važeći misal. Evo kako to izgleda u ta dva misala.[4] Prethodni misal Važeći misal Oče naš Embolizam Mir Gospodnji bio vazda s vama… Lomljenje hostije ...
Euharistijsko slavlje prema Misalu iz 1962. i Misalu iz 2002. (9. dio)
Liturgika

Euharistijsko slavlje prema Misalu iz 1962. i Misalu iz 2002. (9. dio)

Euharistijska molitva Novozavjetni naziv za misu je Gospodnja večera i lomljenje kruha. Danas rado govorimo o euharistiji, odnosno o euharistijskom slavlju. Grčki pojam eucharistia znači molitvu hvale. Takvu je molitvu Isus izgovorio na Posljednjoj večeri nad kruhom i vinom, pa se zato ovaj naziv čini osobito primjerenim, iako se danas jednako govori i misa, odnosno misno slavlje. Središnju misnu molitvu, onu nakon priprave darova a prije Gospodnje molitve, nazivamo euharistijskom molitvom, dok se na Istoku veli anafora. Ovu veoma obimnu i liturgijsko-teološki bremenitu temu nastojat ćemo razložiti u osnovnim crtama.[1] 1. Počeci Iz novozavjetnih spisa ne možemo točno rekonstruirati Isusovu Posljednju večeru. Jednako tako ne znamo kako je izgledalo euharistijsko slavlje u apos...
Osobna i zajednička molitva u životu Crkve
Liturgika, Vjeronauk - srednja škola

Osobna i zajednička molitva u životu Crkve

Uvod Svaka religija poznaje neki oblik molitve Bogu, odnosno božanstvu ili bogovima. Smisao molitve od religije do religije nije isti, a to će velikim dijelom ovisiti o poimanju Vrhovnoga bića. Kršćanska molitva je zato bitno drukčija od molitava ostalih religija jer predstavlja oblik obraćanja Trojedinom Bogu: Ocu, Sinu i Duhu Svetom, još točnije: Ocu po Sinu u Duhu Svetom. Štoviše, možemo govoriti i o različitom razumijevanju molitve unutar samog kršćanstva, pa tako shvaćanje molitve iz katoličke perspektive neće u svemu biti jednako onome iz perspektive pravoslavlja, a pogotovo se razlikuje s obzirom na protestantizam i različite sekte koje su proistekle iz njega. Nas ovdje zanima razumijevanje molitve koje proizlazi na temelju života Katoličke Crkve. Značenje i vrste molitve...
Euharistijsko slavlje prema Misalu iz 1962. i Misalu iz 2002. (8. dio)
Liturgika

Euharistijsko slavlje prema Misalu iz 1962. i Misalu iz 2002. (8. dio)

Priprava darova 1. Duhovna žrtva – oblatio rationabilis Kršćani su od početaka donosili darove na euharistijsko slavlje, ali su se u isto vrijeme čuvali toga da se njihovo bogoslužje poistovjeti sa židovskim ili čak s poganskim.[1] U čemu je razlika? Kršćani su naglašavali da je njihovo bogoslužje duhovno. Oni nemaju svećenikâ, koji bi bili posrednici između Boga i naroda. Za kršćane je samo jedan pravi svećenik – Isus Krist koji je ujedno i jedna jedincata žrtva: on je sâm sebe jednom zauvijek prikazao svojom smrću na križu, on je trećega dana uskrsnuo da bi i nas pridružio svojoj proslavi. Euharistijska služba, dakle, ponazočuje i ostvaruje tu jedinu Kristovu žrtvu, točnije vazmeno otajstvo njegove smrti i uskrsnuća. Zato kršćani ne prinose žrtvene životinje ili neke druge mate...
Sakrament bolesničkog pomazanja – znak Božje ljubavi prema bolesnima i nemoćnima
Liturgika, Vjeronauk - srednja škola

Sakrament bolesničkog pomazanja – znak Božje ljubavi prema bolesnima i nemoćnima

Prema najjednostavnijoj i najljepšoj definiciji, sakramenti su vidljivi znakovi nevidljive Božje milosti. Oni su nam pomoć u duhovnom sazrijevanju i znak prave Božje prisutnosti. Pozvani smo sa zahvalnošću prihvatiti Božju ljubav kojom nam se daruje kroz sakramente, te preko njih napredovati u vjeri. Oni nas također osnažuju u trenucima malodušnosti, straha, bolesti i drugih neželjenih okolnosti. U tom je smislu sakrament bolesničkog pomazanja poseban izraz Božje ljubavi prema bolesnima, starima i fizički nemoćnima. Sveto pismo na puno mjesta pokazuje kako se Isus brinuo za bolesne. Tako je npr. ozdravio slijepe (usp. Mk 10,46-52; Iv 9,1-41), gluhe (ups. Mk 7,31), paralizirane (usp. Iv 5,1-18; Mk 2,1-12; Mt 8,5-13; Lk 5,17-26), liječio je oboljele od gube (usp. Mt 8,1-4; Mk 1,40-45; Lk...