»Ta bolest nije na smrt, nego na slavu Božju, da se po njoj proslavi Sin Božji.« (Iv 11,4)
Shadow

Povijest Crkve

Duhovni i propovjednički lik Čedomila Čekade

Duhovni i propovjednički lik Čedomila Čekade

Povijest Crkve
U Sarajevu je 15. kolovoza 1919. za svećenika zaređen istaknuti hrvatski apologet i katolički pisac msgr. Čedomil Čekada (Posušje, 6. studenoga 1896. – Dubrovnik, 26. rujna 1981.). Uoči stote obljetnice toga događaja prenosimo članak biskupa mostarsko-duvanjskoga Ratka Perića, objavljen u: Život u službi Riječi, Zbornik Čedomila Čekade, Sarajevo, 1997. (Studia Vrhbosnensia, 9), str. 123–130. Pozdravljam sretnu ideju inicijatora i organizatora ovoga znanstvenoga skupa o katoličkom velikanu msgr. Čedomilu Čekadi. Sa zahvalnošću sam prihvatio ponuđenu temu: Duhovni i propovjednički lik Čekadin. Ne samo zato što je Čedomil rođen 6. rujna 1896. u Posušju, na području povjerene mi Mostarsko-duvanjske biskupije, nego mnogo više zato što je inspirativan naslov pod kojim se raspravlja izravno o
Novo ruho Martina Luthera – od heretika do „svjedoka evanđelja“ i „učitelja vjere“

Novo ruho Martina Luthera – od heretika do „svjedoka evanđelja“ i „učitelja vjere“

Povijest Crkve
Kako sam naslov ovoga članka pokazuje, život i djelo Martina Luthera, začetnika protestantizma, počinje se sve više i u katoličkim krugovima prikazivati na jedan način koji ne odgovara povijesnoj zbilji, odnosno na način da se on više ne poima kao heretik, psihički oboljela osoba (što je dokazano relevantnim znanstvenim studijama) i kao osoba upitnoga morala, nego kao "svjedok evanđelja" i "učitelj vjere". Autor članka - Antun Mrzlečki - godinama proučava djela Martina Luthera, kao i ona djela koja govore o njegovu životu i radu, te na temelju toga istraživanja dolazi do zaključka da je pretjerano i upitno katolicima prikazivati Luthera u nekom nedorečenom ekumenskom svjetlu, jer su neke činjenice neoborive i ne smiju se prešućivati ili izvrtati. Pri tomu, između ostaloga, kao potvrdu sv
Srijemska biskupija u drugoj polovici XVIII. stoljeća

Srijemska biskupija u drugoj polovici XVIII. stoljeća

Povijest Crkve
Uvod U svojoj dugoj, a na početku svog postojanja, i slavnoj povijesti Srijemske biskupije, mi ćemo se usredotočiti u ovom radu ponajprije na događanja u Srijemskoj biskupiji u drugoj polovici XVIII. st. Naime, upravo u tom periodu se dogodila jedna od većih prekretnica u povijesti te biskupije, a koja je u bitnome odredila povijest Srijemske biskupije do današnjih dana. Godine 1773. Srijemska biskupija se sjedinila s Bosanskom ili đakovačkom biskupijom. Ovaj rad ima namjeru prikazati motive, aktere i okolnosti koje su utjecali na sjedinjenje ovih dviju biskupija. Svakako, da bismo mogli što bolje i cjelovitije prikazati razloge sjedinjenja ovih dviju biskupija, nužno je znati što je prethodilo činu sjedinjenja. U tom smislu ćemo prikazati stanje u Srijemu nakon oslobođenja
Biskup Josip Juraj Strossmayer i njegovi suvremenici u okolnostima Prvoga vatikanskoga sabora

Biskup Josip Juraj Strossmayer i njegovi suvremenici u okolnostima Prvoga vatikanskoga sabora

Povijest Crkve
Uvod U 55 godina biskupovanja i upravljanja Đakovačkom i Srijemskom biskupijom mnogi su segmenti i aktivnosti u kojima je aktivno i vrlo djelotvorno bio uključen đakovački biskup Josip Juraj Strossmayer (1815.-1905.). Svakako, jedan vrlo važan segment njegovog plodonosnog djelovanja, bio je i njegovo sudjelovanje na Prvom vatikanskom saboru, gdje je biskup upoznao iz bližega mnoge poznate europske suvremenike, a i on je postao važna i poznata osobnost i izvan granica Monarhije. Prvi vatikanski Sabor održan je u XIX. st., 1869.-1870 god. Zadnji ekumenski crkveni sabor prije Prvog vatikanskog, onaj Tridentski, završio je 1563. Prošlo je dakle nešto više od tri stoljeća i otada su se dogodile velike promjene u društvu i samoj Crkvi, koje su zahtijevale preispitivanje i zauzima
Ivan XXIII. i Ivan Pavao II. – velike pape dvadesetog stoljeća

Ivan XXIII. i Ivan Pavao II. – velike pape dvadesetog stoljeća

Povijest Crkve
Teška i neizvjesna vremena i društvena previranja, da bi im se uspješno i na pravi način odgovorilo, traže velike ljude, odvažne i mudre predvodnike i pronicave reformatore. Tako je bilo kroz povijest; tako je bilo i u nedavnoj prošlosti. Dvadeseto stoljeće, burno po mnogočemu i zahvaćeno različitim krizama, u kojemu su se, ne samo u svijetu nego i u Crkvi, događale krupne promjene, obilježeno je nizom istaknutih državnika, i s više velikih papa, među kojima se na osobit način ističu Ivan XXIII. i Ivan Pavao II. Toj dvojici papa, koji su u Crkvu i u suvremeni svijet unosili više svjetla, budili nadu i širili dobrotu, posvećujemo ovih nekoliko stranica u povodu skore njihove kanonizacije. Ivan XXIII. najavio i započeo crkvenu obnovu  Ivan XXIII. je, po mišljenju mnogih, trebao biti „prela
Bijeli fratri i sjaj Istine – uz 800. obljetnicu Reda propovjednika (1216.-2016.)

Bijeli fratri i sjaj Istine – uz 800. obljetnicu Reda propovjednika (1216.-2016.)

Povijest Crkve
Proslava 800. obljetnice osnutka Reda braće propovjednika ili Reda sv. Dominika, sretna je prigoda da se bolje rasvijetli povijesni hod jednog predanog nastojanja u Crkvi koje je poteklo iz nadahnuća i životnog usmjerenja sv. Dominika i dobilo svoje prepoznatljivo obilježje tijekom minulih stoljeća. Dominikanci u svom hodu nose tragove 13. st. i svih novosti koje su obilježile to razdoblje povijesti. Potreba za zajedništvom, gradnja velikih i visokih katedrala, sveučilišta i intelektualni rad, utkani su u prve korake dominikanaca. Dao je Red blistave umove poput Tome Akvinskog, ali i naše domaće sinove hrvatskog podrijetla. Tko bi ih sve nabrojio! Crkvi su svojim radom i mišlju obogatili smjer bez kojeg nije moguće razumjeti današnja određenja. Donio je Akvinac svojim radom toliko
Picokare – pokorničke trećoredice

Picokare – pokorničke trećoredice

Povijest Crkve
Sv. Franjo i sv. Dominik su svojim djelovanjem i zauzimanjem za izgradnju siromašne Crkve potaknuli mnoge suvremenike da ih slijede na isti ili sličan način, tako da su im se neki izravno pridružili, odnosno postali franjevci ili dominikanci, dok su drugi pronalazili nešto drugačije oblike, ali sa sličnim naglascima intenzivnog duhovnog života. U tom smislu treba posebno istaknuti augustince, servite i karmelićane, redove koji su uz franjevce i dominikance ostavili snažan pečat u 13. i narednim stoljećima, a međusobno ih povezuje snažno nastojanje oko brige za siromašne i nemoćne, intenzivna duhovnost i pokornički život. Te su redovničke zajednice podijeljene na tri reda, gdje prvi red sačinjavaju redovnici muškarci, drugi žene redovnice, a treći red čine tzv. trećoredci, odnosno
Gospino svetište na Visu

Gospino svetište na Visu

Povijest Crkve
Možda će se nekome učiniti netočnim ili čak uvredljivim, no moj je osobni dojam da se na otoku Visu još jedino na Veliku Gospu u Velom Selu (Poselju) može osjetiti duh nekadašnjih vjerskih slavlja kakva su bila dijelom viške prošlosti. Dojam je, priznajem, subjektivan, ali i indikativan. Zašto je takav, trebalo bi na dugo i široko iznositi različite poredbe, ali i mnogo čimbenika koji su utjecali na dugoročno koban zaborav vlastitih korijena, ali i vjersku ravnodušnost koja je svojevrsni viški brend, što ne znači da tako nije postalo i drugdje. Zaborav korijena, barem je moj dojam takav, osjeća se na Visu kao rijetko gdje drugdje. Dakle, može se reći da na Veliku Gospu svi viški putevi vode u Velo Selo, da se ondje još dade osjetiti “preživjelo” štovanje Gospina lika koji se izlaže
Put križa i put svjetla

Put križa i put svjetla

Povijest Crkve
„Križni put“, ovisno o pristupu i kutu gledanja, može biti ili jest proživljavanje Izbaviteljeve muke, djelo biblijske duhovnosti, promišljanje koje učvršćuje u istini, nadi, ljubavi i vjeri; pobožnost tradicionalnih postaja, skazanje, radiodrama; hodočasnički, molitveni i vjeronaučni priručnik, a u svakodnevnom govoru i zbilja puna muke; težak, trnovit život. Osim toga, pisan velikim početnim slovom pojam se odnosi na detalje povijesnoga pogubljenja Isusa Krista u Jeruzalemu, na naslove djela književno-teološkoga žanra posvećena toj patnji i na put stradanja pripadnika Hrvatskih oružanih snaga i civila, izbjeglica iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Slovenije, Vojvodine i Crne Gore, koji su bježali pred partizanima, pa su ih Englezi zarobili u Bleiburgu i izručili Titovoj Jugoslavenskoj ar
Jednost i nerazrješivost ženidbe

Jednost i nerazrješivost ženidbe

Povijest Crkve
Put od ranoga srednjega vijeka do Tridentskoga sabora Kad se u četvrtom i petom stoljeću Zapadna Crkva sa sredozemnoga područja proširila sjeverno, iza limesa [granice] Rimskoga Carstva, vjerovjesnici su se suočili s društvenim ustrojima i načinima života narodā koji su tamo živjeli. Poimence, pravno mišljenje i običaji Kelta i Germana nisu poznavali ni jednost[1] ni nerazrješivost ženidbe.[2] Iz toga su u naviještanju Evanđelja tim narodima nastale neobične poteškoće kojima se moralo baviti nekoliko onodobnih sinoda. Već je Sinoda u Kartagi godine 407. nalagala da supružnici nakon rastavljanja ne smiju sklopiti drugu ženidbu. Tako je Sinoda u Angersu godine 453. (6. kanon) zaprijetila kaznom izopćenja[3] bilo kojemu muškarcu koji se pokuša oženiti ženom drugoga muškarca koji