Čekanje
U Pismu mi kažeš kako je vjera već neko imanje onoga čemu se nadam, uvjerenost u zbiljnost koju ne vidim. Čekanje, zar ne? Treba znati čekati. U redcima koji slijede, nakon što vjeru opisuješ kao čekanje, hvališ Abrahama. Njegovu strpljivost. Njegovo čekanje.
I u pravu si. Koliko je taj čovjek čekao obećanu zemlju kada si ga pozvao iz poznatog svijeta njegova oca da ga napusti i uputi se u nepoznato. A tek čekanje potomka! Znaš dobro što je nemati potomstvo u to vrijeme značilo ili se barem tako mislilo. Tko nema potomstvo, ti si ga prokleo. I Abraham proklet, jer je je jalov, čeka tvoj odgovor. I njegov uspon na brdo zajedno sa sinom kojega treba ubiti kako bi se dokazao vjernim. Čekanje da ubije sina dok se s njim uspinje na brdo.
Čitajući o Abrahamu, vjeru doživljavam kao čekanje. Međutim, meni nije uvijek jasna granica kad je vrijeme za čekanje, a kad je vrijeme djelovanja. Ulijenio sam se od dugog čekanja i srce mi je usahlo. Čekanje se pretvorilo u opravdanje: ima vremena. Moje ima vremena pretvorilo se u čekanje bez vjere. I čekanje bez vjere postalo je nevjerovanje u postojanje grijeha i tvoje postojanje.
Ja čekam kao oni ljudi koji nakon desetljeća kada ih pitaš imaju li nešto za što se kaju i mole oproštenje prije nego ih pozoveš k sebi kažu: pa i nemam baš. Ili kao oni koji nakon desetljeća bez ispovijedanja grijeha dođu ti i kažu: pa i nemam nešto posebno za ispovjediti. Abraham kao da je bio drugačiji. Kao da nema dovoljno vremena i kao da je vrijeme kratko.
Vjerom čeka tvoj dolazak. Vjerojatno zbog toga Abraham ni u jednom trenutku ne sumnja kako postojiš. On te progoni svojom vjerom, a ti mu uzvraćaš svojim: čekaj Abrahame. Ne znam je li moguće čekati bez vjere? Možda jest. Ali, čekanje bez vjere onoga koji daje milost vjere na kraju se mora svesti na nevjerovanje.
Sad mogu razumjeti onoga koji je prestao čekati vjerom kada kaže na kraju života kako tebe nema. Njegova vjera je umrla i preostalo je još samo čekanje smrti. Za njega više ne postoji ni grijeh, odnosno potreba da sebe još jednom prije smrti preispita. Iako je njegov odgovor lakonski i neozbiljan, ali je razumljiv kad kaže kako nema ništa posebno za što bi se kajao.
Nije dovoljno tek čekati, pa makar čekati uz pomoć vjere. Jer i kad vjerujem i čekam još uvijek ne znam je li vrijeme čekanja prošlo ili nije. Vjera kao čekanje pretpostavlja mudrost koja ne može biti moja ljudska mudrost. I kao što mudar čovjek kada osjeti čudne bolove u tijelu ide liječniku koji mu na vrijeme otkriva zloćudnu bolest kako ne bi umro, tako i ja ako želim znati koliko te dugo trebam čekati prethodno moram biti mudar i znati kako to činiti.
Abraham, ako je i posjedovao mudrost čekanja, ona nije mogla biti njegova, jer bilo je toliko prilika da se pokaže i nestrpljivim i lijenim. Ipak, Abraham kao da svaki put na pravi način postupa kada djeluje ili čeka. Odakle mu znanje i odakle mu mudrost za takvo djelovanje? Vjera bez mudrosti koja dolazi od tebe ili će se pretvoriti u nestrpljivost ili u lijenost, ili će trčati pred rudo ili će se ulijeniti do ravnodušnosti. Ni jedna ni druga ne pogađaju svoj cilj, nego obje promašuju.
Učiš me kako nije dovoljno vjerovati, tražiš od mene otvorenost mog razuma i uma za tvoju mudrost i tvoje vodstvo jer sam mi kažeš na jednom mjestu kako će me tvoja mudrost razborito voditi u pothvatima mojim.
Vjera je ozbiljan pothvat čekanja. I kada u Pismu čitam rečenicu: Blago onom sluzi koga gospodar kada dođe zatekne budna, i ona me upućuje na tvoju mudrost. Kako ne prespavati cijelu noć ili kako se prerano ne probuditi i nepotrebno cijelu noć biti budan? Kako ću znati u koji se sat točno trebam ustati i otvoriti vrata jer se vratio moj gospodar?
Iako se čini da je to nemoguće, ipak mogao bih se potruditi i učiti koje su navike mog gospodara. U koje vrijeme često putuje i koliko dugo mu treba do nekog određenog mjesta? Kada se otprilike vraća s puta i voli li više putovati danju ili noću? Netko će reći kako je lako s gospodarima, ali teško je s tobom jer ti nemaš nikakvih navika.
Ipak, ja bih rekao da i Bog ima navike i neke od njih su opisane u Pismima. Jedna od tvojih navika je da voliš iskušati onoga koga pozivaš, kao što to činiš s Abrahamom, želiš ispitati snagu, volju i upornost onoga koga si pozvao. Imaš i naviku opraštati onomu koji se kaje, imaš i naviku rasrditi se na onoga koji griješi ili previše i stalno sumnja u tvoje planove s njim.
Ako želim znati čekati, a da mi se to čekanje ne pretvori u nepromišljeno brzanje ili dugoročnu lijenost i duhovno mrtvilo trebao bih učiti o tebi iz Pisma. Koje su tvoje navike, što voliš i što ne voliš, što ti se sviđa i što ti se ne sviđa, kad me voliš, a kad ne odobravaš ono što činim, kad me kušaš i kad nalaziš da sam dovoljno prokušan i da mogu nastaviti dalje. Kao što u Pismima govoriš kako znam čitati znakove vremena, jer kad vidim oblak na istoku, kažem kiša će, tako bih mogao naučiti čitati i znakove koji dolaze od tebe kako moje čekanje ne bi bilo jalovo i promašeno.
Dva su čekanja kao dva stava. Čekanje vjerom slično Abrahamu koje malo pomalo čitajući Pisma otkriva tvoje navike. Čekanje bez vjere, slično čovjeku koji već dugo ne čita Pisma i više ne razumije tvoje navike, a time ne razumije ni tvoje znakove koje mu šalješ.
Tako se mogu u mnoštvu ljudi susresti ponekad dva čovjeka. Jedan koji je čekajući vjerom duboko zahvalan što mu pružaš mogućnost da se u trenutku smrti kaje i kaže ti: Oprosti mi moje grijehe. Jedan koji je čekajući bez vjere postao zbunjen i ne razumije zašto ga pitaš ima li nešto što ti želi reći, ima li nešto zbog čega mu je žao. Jedan koji ti govori: Žao mi je i smiluj mi se, i jedan koji govori: Pa nemam ti ništa posebno reći, jer se, iskreno govoreći, i nemam za što kajati.
Dva čekanja su kao dva odnosa vjere prema tebi. Jedno čekanje slično onom Abrahamovom koje nikad ne prestaje vjerovati u tvoje postojanje, u potrebu za obraćenjem i kajanjem, u potrebu otvaranja samog sebe tvojoj mudrosti koja će me najmudrije i najpametnije voditi kroz čekanje: abrahamovsko čekanje. Drugo čekanje koje nema nikakve veze s Abrahamom i koje više i ne zna tko je Abraham i tko je on bio i zašto je uopće važan, čekanje zatvoreno za tvoju mudrost, čekanje koje više ne vjeruje u tvoje postojanje i posljedično ne osjeća potrebu za obraćanjem i kajanjem: ne-abrahamovsko čekanje.
Ta dva čekanja nalaze se na dva suprotna položaja i između njih zjapi provalija velika, kao što i između dvojice koji umiru jedan koji kaže: Žao mi je i oprosti mi i jedan koji kaže: Pa nemam ništa posebno reći, ne kajem se ni za što i ne vidim potrebu za kajanjem i obraćenjem, nemaju ništa zajedničko.
Jedan je čekao i dočekao te vjerom, drugi i ne zna što i koga čeka, jedan koji poput Abrahama zahvaljuje za milost mudrosti što te prepoznao, drugi koji više ne razumije i ne shvaća tko je Abraham i kako je netko poput Abrahama povezan s njegovim životom i njegovom smrću. Vjera koja čeka i čekanje bez vjere. Učiti se od Abraham ili pustiti da Abraham padne u potpuni zaborav.