Celibat kao posvećenje
Nije naš svećenički celibat samo jedna od organizacijskih finesa i domišljatosti rimske Crkve. Nije on samo kopiranje rimske upravne i kolonizacijske mudrosti, kojoj je, kako to obično misle i govore ljudi izvan Crkve, a, nažalost, kojiput i oni u Crkvi, ona ostala jedini baštinik kroz stoljeća. Namijenili su nam jednostavno ulogu rimskih legionara. Ne ženimo se, — ne daju nam se ženiti, — da budemo pokretniji u osvajačkim pohodima; da nam, kao beskućnicima i samcima, bude lakše stradati i srnuti u vatru. Učinili su od nas negdašnje carske oficire, koji se nijesu smjeli ženiti, doklegod su bili u aktivnoj i terenskoj službi.
Dakako, da je tim našemu svećeničkom celibatu oduzet svaki nadnaravni, pa i idealistički karakter; da je s njega strgnut sav nimbus sakralnosti i svetinje. Degradirali su nas do običnih neženja. U našu krepost uopće ne vjeruju. Vide, da nemamo žene ni obitelji, ali nam čistoću i djevičanstvo niječu. Ne drže ga uopće mogućim. Njima je sve to samo neka vrst vojničkog »dresa«; vanjska i formalna disciplina, koja uopće ne računa s bilo kakvim nutarnjim ili višim motivima. Celibat su izjednačili s »bećarenjem«.
A nije to naš svećenički celibat. Naturalizmom i racionalizmom on se ne tumači. Nije njemu cilj strategija, pa ni ona crkvena; njemu je cilj nadnaravno posvećenje.
Krist to jasno kaže. On na celibatu pointira djevičanstvo, a ne beženstvo. On celibata nikome ne nameće; ni svećenicima. On u njemu ne gleda zakon; on u njemu gleda duhovnu savršenost, dobrovoljno približavanje Bogu. »Ne shvaćaju svi ove riječi, nego samo oni, kojima je dano!« (Mat 19, 11.). Celibat je savjet velikim dušama: »Tko može shvatiti, neka shvati!« (Mat 19, 12.).
Celibat je zalet za Bogom i za njegovom savršenom duhovnošću. Izlaz iz materije i ondje, gdje je ona dopuštena i moralna. Lom s običnošću i svagdašnjošću života, u interesu duhovnog profinjenja i duhovne slobode. Odricanje od onoga, što čovjeka još najviše vuče k zemlji i ik tijelu, k duhovnoj deordinaciji i anarhiji; od onoga, što u nama predstavlja »fomes peccati«. A sve to iz ljubavi k Bogu; sve to u težnji za višom pravdom posvećenih i izabranih; sve to u nastojanju, da čovjek na sebi što potpunije doživi Krista: »poradi kraljevstva nebeskoga« (Mat 19, 12.).
I sv. je Pavao u svome tretiranju problema djevičanstva (1 Kor 7, 1. 6. 7. 8. 25.—28. 32. 40.) sav i isključivo u toj idejnoj sferi posvećenja. Njemu je djevičanstvo iznad braka samo zato, što se u njemu Bogu lakše služi i što ono duši omogućuje nepodijeljenu i potpunu ljubav i pravdu. Ni jednom riječi ne spominje on organizacijsko-taktičkih momenata.
Celibat, pa i onaj svećenički, nije uopće, na početku, u Crkvu ni uveden kao zakon (1 Kor 7, 25.). Nitiko ne može označiti prvoga »Hildebranda«, koji ga je svećenstvu nametnuo, a ni vremenskog razdoblja, kad je on uzakonjen. Rodio se je, očito, sasvim konaturalno, iz duha Evanđelja i Crkve. Apostoli su ga preuzeli od Gospodina, a od apostola ga je preuzela Crkva. Kao ideal i svetinju. Spontano su ga izabirale i prakticirale savršene duše. Gledalo se u njemu obilježje izabranih i velikih. Duhovno primicanje Kristu. I, razumije se, prvi su ga i masovno prihvaćali oni, koji su Kristu bili najbliže, i po svom crkvenom položaju, i kao propovjednici kršćanske savršenosti, i po mistično-žrtvenom identificiranju s Kristom u Euharistiji i duhovnom očinstvu. Od njih su svi očekivali veličinu, svetost i žrtvu. U svemu, pa i u čistoći.
U istočnoj Crkvi kao i u zapadnoj! I danas celibat postoji i na kršćanskom istoku, kao ideal svećeništva: u obligatnom celibatu biskupa i redovnika; u zabrani ženidbe poslije primitka sv. Reda; u težnjama onih najboljih. Uvijek ga je i na istoku bilo to više, što je kršćanski život bio dublji, a osjećaj crkvenoga jedinstva i apostolske tradicije jači i življi. U periodi crkvenih otaca na primjer!
Ostalo je sve došlo samo od sebe. Sve su drugo samo konsekvencije. Moralne prije svega. Nije ono, čim djevičanski svećenik služi Crkvi, najprije njegova organizacijska pokretnost; to je, prije svega, odsjev Kristova djevičanstva na njemu; to je moralni auktoritet posvećenja i asketske superiornosti. Po tome je on vjernicima velik; iz tega se rađa povjerenje, koje mu poklanjaju. I ono najintimnije, u ispovijedi. Po tomu on postaje otac i stariji, dobri, brat mnogima. Mnogi su, i nekatolički, mislioci to odmah opazili i izrekli. I Nietzsche!
Maramo biti s tim na čistu, mi svećenici. I ne smijemo nikada u svome celibatu prvotno gledati zakon, koji nam je nametnut, makar i zbog najsvetijih ciljeva, — »dura lex, sed lex«, — i pod kojim se koprcamo i znojimo. Mi u celibatu moramo gledati ono, što on i jest: dar Gospodinov i biljeg izabranih. Bez obzira na žrtve, kojih nas stoji. Bez obzira na nižega čovjeka u nama. Nijedne kršćanske kreposti nema bez žrtava. I nijedne ljudske veličine. Ljudi smo. A ljudi su se stoput, — i iz motiva, koji nijesu bili nikako božanski, — odricali i braka, i ljubavi, i djece, i sjetilnih užitaka. Možemo i mi, u službi božanske ljubavi. S Euharistijskim kaležem djevičanske Kristove Krvi na ustima. Kršćanstvo vjeruje u moć i u slobodu duše, a još više u moć i u slobodu milosti.
Smiješno je, kad nam danas s pokoje strane hoće da sugeriraju, kako će, tobože, celibat biti, i u samoj zapadnoj Crkvi, brzo dokinut kao, u načelu, obligatna i normativna institucija. Još na skorom općem crkvenom saboru. To su kukavičja jaja, snesena u naše katoličko gnijezdo. Ne će Crkva nikada sama sebi strgnuti sa čela najljepši »dragulj« (Benedikt XV.) iz svoje zaručničke kraljevske krune. Ne može kršćanstvo samo sebe zanijekati ni duhovno osiromašiti. I ne će! U njemu se i protiv pomisli na to buni duh svetosti. I u samu kleru!
O celibatu se praktično u Crkvi ne diskutira. On je jedno s duhom Evanđelja. I ako tkogod i od svećenika sije među svoju braću takve ideje i smućuje duše naivnih, daleko je od pravoga duha Crkve i svećeništva. I za njega vrijedi ono, što je kardinal Gasparri nekoć rekao jednom našemu žutom anticelibatarskom reformatoru: »Huiusmodi defensoribus non indiget Sancta Mater Ecclesia!«
Dobro je, ovih dana, kazao jedan naš čovjek s visoka crkvenog položaja: Treba samo pročitati zaključke nedavnog rimskog provincijalnog sinoda, pa da odmah vidiš, da će se i na općem saboru, koji je pred nama, moralna disciplina u kleru pojačavati, a ne oslabljivati.
Previše su ozbiljna današnja vremena i za svijet i za Crkvu, da bi u njima mogli igrati pozitivnu ulogu osrednjaci i napoličari.
Nad Crkvom i nad njezinim klerom i danas stoji, kao vječni motto, ono Gospodinovo: »Ne shvaćaju svi ove riječi, nego samo oni, kojima je dano!« (Mat 19, 11.). I ono Pavlovo: »A bolje je, ako ostanu tako, po mome savjetu. Jer mislim, da i ja imam Duha Božjega!« (1 Kor 7, 40.).
Dr. Čedomil Čekada
Tekst je prvi put objavljen u Vjesniku Đakovačke i Srijemske biskupije, 9/1960., a pretiskan je i objavljen u knjizi: Čedomil ČEKADA, Crkva, svećeništvo, svećenici, Đakovo, 1967., str. 36-39. Ostali ovdje objavljeni tekstovi iz knjige mogu se pronaći ovdje.
