Ćelije i Hrvatski Grob, dva hrvatska sela
Postoje mjesta, velika ili mala, koja u našim sjećanjima rijetko ožive. Negdje mutno znamo kako su važna, ali nismo sigurni niti zašto, niti kako važna. Jedno od takvih sela su Ćelije. Godinama nisam znala gdje su Ćelije. Znala sam kako je to prvo selo koje je do temelja spaljeno 1991. godine. Znala sam kako su tamo iskapanja i kako je ondje puno mrtvih i mučenih Hrvata. Ali gdje su Ćelije? Otkrila sam nedavno kada me autonavigacija vodila nekim meni do tada čudnim putevima prema Vukovaru. Kada sam ugledala natpis sela, dah je na trenutak stao, a suze krenule, onako bez plakanja. Samo su klizile…
Gledajući kartu Slovačke, oko Bratislave, na nekih 20 km ugledala sam natpis Chorvátsky Grob. Hrvatski grob? Što bi to moglo biti? Negdje, nekada davno kao da sam čula za taj naziv, ali… vrijeme je godišnjeg odmora, pa prema tome i istraživanja. Naoružana fotoaparatom i obiljem strpljenja krenuh prema Hrvatskom Grobu.
Na ulazu u selo natpis, a selo izgledom slično bilo kojem hrvatskom selu. U sredini crkva. Crkva okružena grobljem. Gledam imena i prezimena na spomenicima. Čudna, slična i slovačkim, ali i hrvatskim imenima. Nekako je to logično jer oba naroda pripadaju slavenskim korijenima. Neki djedica vozeći bicikl uporno me gleda, gledam i ja njega, pa i kad bicikl odmiče niz ulicu, on se još jednom okreće i gleda prema meni dok stojim na rubu groblja. Dok ga pratim pogledom, uočavam spomenik na križanju ulica. Idem do njega i ostajem zadivljena. Na dnu spomenika, pred mojim nogama, hrvatski grb. Od kamenih kockica nedvosmislen hrvatski grb. Na spomeniku natpis na slovačkom, ali i lijepom hrvatskom jeziku: „Svaka osoba bi trebala znati povijest svoje obitelji, kuće, sela, grada, susjedstva, da bi znala svoje korijene. To će biti na čast njegovoj prošlosti, kao i njemu i svima ostalima. Shvati da je svaki čovjek izniknuo iz neke povijesti. Tek tada možeš cijeniti sadašnjost.“
Spomenik podignut u spomen na isusovca Fardiš Takača, „rođak iz našeg sela, katolički svećenik, dugogodišnji politički zatvorenik, pisac i prevoditelj.“ Na spomeniku je datum 6. 9. 2014. godine.
Sada postaju jasnija i imena i prezimena i ime sela, a uz razgovor s mladom djevojkom koja je vodila psa u šetnju saznajem i detalje. Hrvati su ovdje doselili ili točnije kako ona to reče: „MI smo ovdje došli kad su nas Turci otjerali…“ Turci? To bi moglo biti prije 400 godina?! Djevojka mirno klima glavom. Dobro pa nije vidjela moja pitanja u glavi. Ponosno mi kaže kako imaju i biskupa Hrvata. Stojimo nas dvije na vrućem suncu, obje iza sunčanih naočala i ona mirno priča o povijesti Hrvatskoga Groba i šalje me da nastavim putem naprijed jer je susjednom selu ime Slovački Grob. Priča o učenju hrvatskog jezika u školi i o ljudima koji dolaze i donose vijence pred taj spomenik, priča o knjizi, o rječniku koji je napisao svećenik kojem je spomenik podignut… Ona priča, a ja sam sretna jer mi ne vidi oči, oči pune suza. Trebam doći u Slovačku i od djevojke sa psom učiti o povijesti svoga naroda, o žilavosti i prenošenju tradicije…, o vrijednosti poučavanja djece, o upornosti…
Na povratku još jednom zavirujem u crkvu i na stoliću nalazim časopis Hrvata…. uzimam primjerak i kroz staklo gledam u crkvu, u klupe u kojima Boga mole ljudi čiji su pretci ovdje stigli prije 400 godina.
Ima gradova, a i mjesta ima, koji čekaju naše otkriće… Mala sela u kojima su živjeli i još uvijek žive veliki ljudi, veliki i odrasli Hrvati…
Do Hrvatskog groba možda je vremenski i prostorno daleko, ali Ćelije ovih dana ne bi smjele biti daleko ni od misli ni od srca…