Četvrtak 4. vazmenog tjedna: Nije sluga veći od gospodara
Meditacija uz Evanđelje: Iv 13,16-20
Prije svoje muke Isus progovara svojim učenicima. Kaže: „Nije sluga veći od gospodara.“ I onda nagoviješta da će on sâm biti izdan: „Neka se ispuni Pismo: Koji blaguje kruh moj, petu na me podiže.“ Hoće reći ovo: ono što se njemu, Isusu, događalo, događat će se i njegovim učenicima. Bit će možda slavljeni kao što su i Isusu klicali „Hosana“, ali će biti i proganjani, a neki od njih će biti i ubijeni zbog imena Isusova.
Zato je naša nada i naša radost u tome da gledamo svoj život u svjetlu Isusova života. On je bio podložan volji svoga nebeskoga Oca tako da je prihvatio muku i smrt, da bi onda treći dan uskrsnuo. Tako i kršćani znaju da trebaju nositi križ s Isusom, da bi onda bili i dionici njegove proslave. Naše spasenje nije samo po Isusu, nego puno više u Isusu. Veli Pavao: „S njime [Isusom ste] suukopani u krštenju, u njemu ste i suuskrsli po vjeri u snagu Boga koji ga uskrisi od mrtvih“ (Kol 2,12). Kao što ovdje na zemlji nikad ne možemo do kraja dokučiti zašto je Bog dopustio da Isus toliko trpi, tako ne možemo razumjeti zašto Bog i danas dopušta da toliki nevini stradavaju i pravednici trpe. Međutim, upravo u Isusu i po Isusu imamo tu nadu. Krist je umro, ali je i uskrsnuo. Zato nije uzaludna nikakva nevolja i nepravda koju podnosimo. U tome smislu možemo razumjeti ove Pavlove riječi: „Uživam u slabostima, uvredama, poteškoćama, progonstvima, tjeskobama poradi Krista. Jer kad sam slab, onda sam jak“ (2 Kor 12,10). Neka nam Gospodin udijeli svjetlost svoga Duha da ove njegove riječi razumijemo i neka nad dade snage da po tim riječima i živimo.
Ima li u vas koja riječ utjehe za narod: Dj 13,13-25
Grčko-rimski svijet u vrijem apostola u velikoj je mjeri bio nalik našem vremenu. Bilo je onih bogatih koji su nastojali lagodno živjeti i pri tome su tražili nova i nova sjetilna zadovoljstva, što je išlo do besmisla, do prejedanja, pijančevanja i svakojakih izopačenosti. S druge strane bilo je siromašnih koji su nastojali bar nešto od toga imati. Za njih su bile gladijatorske igre i razuzdane svečanosti. U svoj toj grčko-rimskoj ludosti pobožni su Židovi sa svoje strane s nestrpljenjem iščekivali Mesiju koji bi konačno trebao ostvariti kraljevstvo Božje. U tome ozračju možemo razumjeti kako su pobožni Židovi prepoznali u Pavlu i Barnabi Božje ljude, pa su im rekli: „Braćo, ima li u vas koja riječ utjehe za narod, govorite!“ Žedni su bili Božje utjehe, Bože svjetlosti, Božjeg spasenja, Božjeg kraljevstva.
Kao da gledamo današnje vrijeme. Svijet u kojem živimo neprestano se trudi podizati životni standard, okružuje nas tehničkim pomagalima, nudi nam uvijek nove i drugačije zabave, u neprestanoj jurnjavi kao da nas sve goni ona uzrečica „brže, jače, više!“ I što više jurimo i što se više napajamo ovim svijetom, sve smo prazniji, sve smo osamljeniji, sve nam više treba pomoć psihijatara i sve više posežemo za tabletama za smirenje.
Ima li za nas koja riječ utjehe? Ima. Riječ utjehe jest evanđelje. Ono jedino daje smisao sadašnjem životu i jamči nam puninu života na drugome svijetu. A to nam jamči Isus koji je rekao da čovjek ne živi samo o kruhu, to nam jamči Isus koji je po svojoj muci i smrti uskrsnuo i ušao u nebesku slavu. Po toj svojoj proslavi on daje da i mi po nevoljama ovoga života zajedno s njime trpimo, da bismo s njime bili i proslavljeni. Zato ne dopuštamo da nas ponese ovaj svijet, jer, veli Isus, „svijet prolazi i požuda njegova, a tko čini volju Božju, ostaje dovijeka.“ (Iv 2,17) To je naša utjeha, to je naša nada, to je naša radost. I ovdje i u vječnosti.
