Cijepiti se ili ne cijepiti se, pitanje je sad
Gornji naslov nužno podsjeća na Shakespeareovu rečenicu u njegovu djelu Hamlet: Biti ili ne biti, pitanje je sad!
Vjerujem da većina zna za kontekst ove famozne Shakespeareove rečenice. Ove besmrtne stihove izgovara Hamlet dok promatra lubanju dvorske lude na groblju s dva grobara i svojim prijateljem Horacijem. Hamletove riječi ukazuju na vječno pitanje je li bolje živjeti i suočavati se s problemima ili umrijeti i na taj se način „riješiti problema“.
Gotovo se cijeli poznati svijet u posljednje dvije godine suočava s problemom COVID-a 19. Kako ga riješiti? Suočiti se s njim ili ga se „riješiti“? Čini se da trećeg rješenja nema! Prvo rješenje, moglo bi se reći, odnosi se na suočavanje s pandemijom i traženje rješenja. A to je, prema tvrdnjama velikog dijela medicinskog, ali i političkog svijeta, cijepljenje. Začuđujuće brzo, u usporedbi s pronalaskom drugih cjepiva, na tržištu su se pojavila cjepiva za koja se u početku tvrdilo da su „rješenje“ za nastali problem. Međutim, kako vrijeme odmiče, čini se da je ta tvrdnja bila preuranjena. S jedne strane, pojavio se problem neučinkovitosti cjepiva (dijelom i zbog nadolazećih „sojeva“ – tko zna koliko će ih još biti), a s druge strane, pojavio se za neke još veći problem, a to je da postoje oni koji ne žele prihvatiti „rješenje“ problema, tj. ne žele se cijepiti. Prvi su kolokvijalno nazvani „vakseri“, a drugi „antivakseri“. Moglo bi se hamletovski reći da prvi žele „biti“, a ovi drugi „ne biti“. Pojedinci iz te druge skupine idu tako daleko da su spremni i umrijeti i na taj se način „riješiti problema“, a cijepiti se nikako ne žele.
Nažalost, jaz između jednih i drugih postaje sve veći i društvo se u posljednje vrijeme ne dijeli toliko na bogate i siromašne, nego više na vaksere i antivaksere. I slušajući argumente i jednih i drugih, čini se da se ratne sjekire sve više i više oštre na obje strane.
Može li se doista biti objektivan u prosudbi tko je u pravu?
Iznijet ću neke „argumente“ za koje se grčevito hvataju i jedni i drugi u svojoj argumentaciji i uvjeravanju da bi se trebalo bilo cijepiti, bilo ne cijepiti.
1. Papa se cijepio i pozvao na cijepljenje. Za tim argumentom posežu svi vakseri: bilo da se radi o katolicima, bilo o naglašenim protivnicima katoličanstva. Kao jedan od vrhovnih autoriteta u svijetu, Papin stav za vaksere je došao kao „kec na desetku“ da bi uvjerili antivaksere da se moraju cijepiti. S druge strane, antivakserima ovaj argument ne znači ništa. Ističu da je Papa nepogrešiv što se tiče vjere i morala, a ne „vakcine“. Radi se o Papinu osobnom uvjerenju koje nema nikakvih obvezujućih posljedica. Za antivaksere Papino „lobiranje“ za cijepljenje slično je Papinu lobiranju da se navija za njegov omiljeni nogometni klub San Lorenzo. Ovakva argumentacija svakako nije najprikladnija jer je tema cijepljenja bitna, a tema nogometa nebitna. Međutim, svakako treba naglasiti da cijepljenje nije vjersko pitanje te se pozivati na vjerski autoritet u pitanju koje nije vjersko, nije najprikladnije.
Treba biti objektivan i reći da je vaksersko citiranje Pape – da je to „čin ljubavi“ – u dobroj mjeri „farizejizam“. Naime, najveći dio onih koji su se cijepili, nisu to učinili zbog Pape, a još manje im je razlog bila „ljubav“. To su, u najvećoj mjeri, učinili iz koristi ili iz straha. Nisu to učinili zbog drugih, nego zbog sebe. Zbog komotnosti. Da mogu putovati, da mogu živjeti normalno, da nemaju ograničenja. Gotovo pa nikakve „ljubavi“ tu nije bilo. Ljubavi u pravom smislu riječi.
Isto tako treba biti objektivan i reći da vaksersko citiranje Pape u ovom slučaju ima još jednu dimenziju farizejizma. Naime, dobar dio onih koji, u ovom slučaju citiraju Papu, neće se pozvati na ono što Papa govori, ne neslužbeno kao vjerski poglavar, nego kao autoritet vjere. Naime, ono što Papa ili pape govore u svojim enciklikama (Franjo, recimo, u Lumen fidei [odnos vjere i istine], ili u Laudato si [pitanje konzumizma] ili Pavao VI. u Humanae vitae [o kontracepciji i pobačaju], na to se velika većina neće pozvati.
2. „Struka“ preporučuje cijepljenje. Ovo je drugi jaki argument vaksera kad ističu da se trebaju svi cijepiti. Velik dio medicinskog i političkog miljea zastupa cijepljenje. Posebno oni koji rade u zdravstvenim ustanovama i koji su svjedoci mnogih bolesnika smatraju da bi cijepljenje pomoglo u smanjivanju broja oboljelih. I stoga se često pozivaju na statistike da je u bolnicama puno manji postotak onih koji su cijepljeni negoli onih koji nisu cijepljeni.
Ono što zbunjuje, jest da i među medicinskom strukom ima glasova koji dovode u pitanje opravdanost i obvezatnost cjepiva. I često se događa da onda takve brzo izbace iz „savjeta“ i njihov se glas više ne može čuti u dominantnim masovnim medijima. Slična stvar je i s političarima koji ne plešu kako politika „svira“, tj. ne zastupaju cijepljenje. I oni vrlo brzo nestanu iz vladajućih struktura.
Ono što vakserima ide na ruku, jest da su često predvodnici antivakserskih protesta „problematični“ ljudi s problematičnom prošlošću. No, isto tako treba biti objektivan pa reći da vjerojatno najmanje 50 % antivaksera na prosvjedima u Zagrebu nije bilo „problematičnih“. Smatrati sve antivaksere patološkim slučajevima, puno više govori o onima koji ih takvima proglašavaju ili smatraju nego li obratno.
Nadati se je samo da su motivi i stručnog medicinskog miljea, a i političkog ispravni. Iskustvo nam kazuje da teško možemo biti sigurni u ispravnost i čestitost motiva ovih drugih! Očito je da se i oko pandemije vrti velik novac! Izdašne svote novca troše obitelji u ljekarnama da bi kupile raznovrsne preparate bilo za prevenciju, bilo za liječenje od COVID-a.
Prije nekoliko dana potvrđena je u Hrvatskoj smrt jedne osobe uzrokovana cijepljenjem. Struka i vakseri će reći da je to zanemariv postotak. A antivakseri će reći da to za preminulog čovjeka uopće nije nezanemarivo. Čovjek je „dva metra pod zemljom“. Uz to, antivakseri se znaju pozivati i na pogreške struke. Nije rijedak slučaj da struka preporučuje trudnicama da izvrše abortus jer je struka uočila određene „anomalije“ na fetusu. Pojedine žene odluče suprotno i rode zdravu djecu.
3. Medijska propaganda. Čini se da bi se moglo reći da do sada nije zapamćena tolika medijska kampanja kao kampanja koja promovira cijepljenje. Vjerujem da se svi sjećamo one famozne rečenice: „Pogledajte televiziju, iskočit će jedna osoba, poslušajte radio iskočit će jedna osoba. Odlučio sam ne otvarati paštetu jer bi opet mogla iskočiti ta osoba.“ Da bi uvjerili u nužnost cijepljenja, vakseri kroz medije žele na svaki način uvjeriti ostatak svijeta da se cijepi.
Treba biti objektivan i reći da tolika medijska kampanja pomalo „ide na živce“. Narod kaže: „Pa da je i med lizati, dodijalo bi.“ Tako bi se mogla opisati i ova medijska kampanja.
Moglo bi se reći da ova naglašena medijska kampanja proizvodi kontraučinak. Naime, zagriženi antivakseri ne žele se cijepiti „u inat“ ovoj kampanji i propagandi. A što je uobičajeno i u drugim životnim situacijama. Neke stvari ljudi neće uraditi, posebno kad su u svađi s nekim, baš „u inat“ (a tako postupati – nije razborito). Za antivaksere medijska propaganda i „pushing“ tako su naglašeni da to tjera na sumnju. Gledajući malo sa strane, ono što se prečesto reklamira, upravo ti proizvodi upitne su kvalitete: od noževa, madraca, raznih kuhinjskih uređaja i slično. Kvalitetni proizvodi ne trebaju naglašenu reklamu. Oni sami sebe reklamiraju. Antivakseri će cinično isticati: zar trebaju ekstremno skupi brandovi uvjeravati svijet da su njihovi proizvodi dobri – želeći reći da će svatko pametan izabrati cijepljenje ako je ono dobro, a još povrh toga i besplatno.
4. Učinkovitost. I to je argument na koji se i vakseri i antivakseri vrlo često pozivaju. Za vaksere je cijepljenje nužno jer je puno manje cijepljenih u bolnicama negoli necijepljenih. I to je točno.
S druge strane, ovo je jedan od najjačih aduta koji potežu i antivakseri. Nepotrebno je donositi statistike, jer svatko poznaje nekoga tko se cijepio, a opet bio zaražen. Ti cijepljeni, a zaraženi, najčešće sebe uvjeravaju da zbog toga nisu razvili teži oblik bolesti; dok je vrlo teško, gotovo nemoguće, dokazati kakav bi oblik bolesti imali da se nisu cijepili. Uz to, neke zemlje imaju jako velik postotak cijepljenih, a opet imaju problema. Recimo, Nizozemska ima procijepljenost gotovo 85 % a opet uvodi lockdowne. Za antivaksere nema jačeg argumenta od toga. Kako je moguće imati toliku procijepljenost, a imati tolikih problema da ljudi ne mogu normalno živjeti te moraju biti zatvoreni? Ili slučaj u Njemačkoj gdje je blizu 44 % COVID pacijenata starijih od šezdeset godina, koji su na intenzivnoj njezi, bilo cijepljeno. Za vaksere radi se o blažim slučajevima. Ali za antivaksere to nije tako. Oni smatraju da onaj tko završi na intenzivnoj njezi, taj sigurno nema blage, već ozbiljne simptome. Uvjeravanje vaksera da će se cijepljenjem problem riješiti, očito „ne drži vodu“.
To su neki od glavnih argumenata na koje se pozivaju i vakseri i antivakseri. Moglo bi se navesti i još nekoliko argumenata na koje se pozivaju antivakseri, a to je da cjepiva nisu moralno prihvatljiva; da vakseri više „preziru – mrze“ antivaksere negoli obratno i da zbog toga ne žele biti u toj skupini; da obveza cijepljenja ograničava njihovu slobodu; da u posljednje dvije godine broj umrlih u svijetu nije drastično i kataklizmički narastao kao što bi se to očekivalo od pandemije.
Dakle, pitanje cijepiti se ili ne cijepiti se, pitanje je koje je podijelilo društvo. I teško da će bilo koja strana u ovom „ratu“ pobijediti. Nitko ne sluša argumente drugoga. Argumenti ovdje očito ne pomažu. Veća procijepljenost će se dogoditi jedino snagom prisile, a nikako snagom argumenata. Problem je što prisilu može, barem za sada, provoditi jedino jedna strana, ona vakserska. Nikako ne bi bilo dobro da se „kolo sreće“ okrene pa da antivakseri dođu u priliku da se „osvete“ i dođu u mogućnost da oni budu ti koji će provoditi prisilu. To jest, budući da odgovora na pitanje „cijepiti se ili ne cijepiti se“ nema, možda bi trebalo poslušati glas razuma te ostaviti mogućnost izbora i jednima i drugima! Jer očito i jedni i drugi imaju svoje argumente. A budimo objektivni i priznajmo da argumenti i jednih i drugih imaju temelja, neki više, a neki manje. No, bez obzira na to, ipak imaju!
dr. sc. Darko TomaševićProfesor Svetoga pisma Novoga zavjeta i dekan KBF-a u Sarajevu
