Čitanje
Tek je jedan način čitanja Pisma. Onaj vjere koja vjeruje da je ono božansko i objavljeno. Svako čitanje izvan vjere Pisma pretvara u smiješne konglomerate ljudske misli i ideja koje sebi uzimaju za pravo Pisma apsolutizirati na vlastite redukcije ljudskog.
Toliko mnoštvo čitanja Pisma! Feminističko, patrijarhalno, konstrukcijsko, dekonstrukcijsko, kritičko, samokritično, lingvističko, književno, poetsko, mitsko, antropološko, antropomorfno, kulturološko, sociološko, političko, biopolitičko, rodno, nerodno., binarno, nebinarno.
Pomislilo bi se kako će mnoštvo silnih novih čitanja Pisma otvoriti nove horizonte i razumijevanja njegove objavljenosti. Ipak, sve se pretvorilo u seciranje i istraživanje riječi i rečenica do mjere neprepoznatljivosti Pisma kao jedinstvene cjeline. U mnoštvu babilonskih iščitavanja Pisma dospjeli smo do gubitka Riječi. Pismo je sve osim Riječ.
Poput babilonske zbrke jezika svakodnevno se rađaju novi čitači sa svojim školama i vjernim sljedbenicima i učenicima i nije potrebno posebno dodavati kako se utemeljitelji škola čitanja međusobno razilaze oko i najneznatnijih finesa koje stalno pronalaze u Pismu. Toliki istraživači Pisma bez shvaćanja o tome kako je u pitanju Riječ! Božanska, zapisana ljudskim pismom i riječju, ali božanska.
Kako će se ono božansko Pisma vratiti k nama koji želimo i dalje vjerovati kako je ono božansko kad nas babilonska zbrka tumača uporno odvlači u stranu i uvjerava nas kako je baš njihovo shvaćanje Pisma božansko, baš onako kako je Riječ zamislila kad je nadahnjivala ljudskog pisca da je zapisuje?
Potežu nas za rukave sa svih strana ovi ili oni čitači i tumači Pisma. Za naše shvaćanje Pisma bore se feministkinje i muškarci, bore se psihoanalitičari i teoretičari nesvjesnog, bore se politička ljevica i desnica, bore se akademski stručnjaci komparativnog i usporednog tumačenja Pisma i drugih knjiga, bore se pobornici ljudskog bratstva i mantre dijaloga koji nema alternativu, bore sljedbenici abrahamskog i ne-abrahamskog.
Sa svih strana navaljuju na nas dogmatski i liberalni, fundamentalisti i oni koji to navodno nisu. Za nas se bore katedre mrtvih jezika, egzegeti, uvodničari, katedre za kulturološke i antropološke studije, za nas se bore književne teorije i teoretičari, oko nas se žestoko bore i oni koji nas smatraju iracionalnima i zaostalima jer vjerujemo u božansku Riječ.
Svi se trude i žele nam pomoći da bolje razumijemo Pisma. Ali, što se više trude to Riječ prestaje biti Riječ i postaje zbunjujući babilon odsutnosti Riječi. I tako vjera koja čita objavljenu Riječ biva pretvorena u ne-vjeru u Riječ.
Jer tko se još uspijeva oduprijeti toj ozbiljnosti i objektivnosti, toj egzaktnosti i činjeničnosti kako Pisma nisu ono što sama za sebe kažu da jesu: božanska objava. Tko se još usuđuje čitati Pisma kao ekonomiju spasenja, kao cjelovitost objave Riječi čovjeku? Neće li se pobuniti svi ti silni tumači, učitelji i njihovi sljedbenici i upozoriti nas kako ništa u Pismu nije onako kako je zapisano, nego je to sve tek jedan nasumice razbacan skup tekstova koji se uvijek iznova mogu tumačiti na mnoštvo različitih načina do mjere neprepoznatljivosti i izgubljenosti njihove cjelovitosti i božanskog porijekla?
Tek je jedan način čitanja Pisma. Onaj vjere koja vjeruje da je ono božansko i objavljeno. I da, ovdje se govori samo o čitanju, a ne i o tumačenju. Tek je tumačenje prava zbrka i šuma od koje se ne vidi niti jedno drvo. Nije li to zato što čitanje prethodi tumačenju, i ako se Pisma ne čitaju očima vjere onda i ne treba očekivati vjerničko tumačenje, nego kao i u slučaju čitanja, tumačenja koja odavno ne shvaćaju i ne znaju da je Pismo božanska Riječ.
