Petak, 4 prosinca

Čovjek i religije [video]

Religija je jedan čitav svijet za sebe. To je fascinantan, čudesan svijet, prepun uzbudljivih priča o zmajevima, anđelima i demonima. Borba je to dobra i gospodara zla. Zbog religije se vode ratovi, svrgavaju brakovi, države i civilizacije. Ona obuhvaća razne obredne i okultne prakse, istovremeno mijenja čitav svijet i tiče se svakog pojedinca ma kako malen bio.



Krenimo redom: što je to religija?

Religija je jedan čitav sustav vjerovanja, obreda, ponašanja, tekstova, mjesta, proroštva, natprirodnog i duhovnog. Sâm pojam „religija“ pomalo je konfuznog podrijetla, ali tako je to općenito s religijom. Malo je toga 100% sigurno. Obično se prevodi kao „ponovni odabir“ ili „ponovno povezivanje“. Utoliko biti religiozan znači biti onaj koji će dvaput promisliti prije nego nešto odabere. Istovremeno, religija označava ispravno ponašanje, odnos prema kultu karakterističnom za neku kulturu ili državu. Uglavnom se to odnosilo na prinošenje žrtvi za bogove ili određenu obrednost pri ukopu. Uzmimo za primjer jedne od najpoznatijih građevina svijeta: egipatske piramide. To su zapravo grobnice. Na tisuće je robova moralo raditi jer je faraon htio biti pokopan u ogromnoj zgradurini zamotan u bijelu plahtu da ga nitko ne smeta dok je on mrtav. I izgleda da je to njima bilo normalno jer to navodno tako žele bogovi.

Religija je usko vezana uz ljudsku smrt te pokušava odgovoriti na pitanja: što nakon smrti, koji je smisao života, zašto postojimo i kako je sve ovo nastalo. Drugim riječima, religija nudi odgovore na najkompleksnija i najteža pitanja koja čovjek uopće može postaviti. S druge strane, čovjek ne može, a da si ne postavi ta pitanja. Svaki čovjek se pita o smislu života, a čak će i oni koji tvrde da nisu niti vjernici niti religiozni imati potrebu na dostojanstven način pokopati svoje drage prijatelje koji su umrli. Zbog toga ima stručnjaka koji će ustvrditi da je čovjek po svojoj prirodi (naravi) religiozno biće, biće koje si postavlja ta pitanja i koje si mora dati neki odgovor. Ponavljamo, čak će i nevjernici držati da čovjeka treba pokopati na dostojanstven način i da nije u redu ljudsko tijelo samo baciti u neku hrpu smeća.

Jedan od razloga zašto se čovjek tako odnosi prema tijelu pokojnika svakako je i higijenske naravi. Vrlo brzo je uočeno da nepravilno zbrinuto truplo širi razne boleštine pa je stoga potrebno na ispravan način truplo pokopati ili se već na neki način pobrinuti da ne ugrožava zajednicu. Nisu možda znali za bakterije i viruse pa su bolest pripisivali duhovima, demonima ili dušama pokojnika, sasvim svejedno jer je efekt isti. Kad napraviš piramidu poprilično si siguran da te mrtvi mumificirani faraon ne može zaraziti. Ovdje ujedno možemo vidjeti usku vezu religije te ideje čistog i nečistog, svetog i profanog. Od čistog, ispravnog, svetog pokapanja religija je uskoro sve aspekte ponašanja uređivala te se tako razvija i etika. Zato postoje sveta mjesta i svete knjige, postoji ispravno ponašanje i neispravno ponašanje. Postoji čistoća i postoji grijeh. Sve religije imaju neki etički kodeks ponašanja poput Deset Božjih zapovijedi i sve imaju neka pravila koja se tiču štovanja bogova, tzv. obrede. Obredi su poprilično besmisleni ukoliko želite promijeniti vrijeme ili izliječiti neku bolest. Iako mnogi drže da su ljudi u prošlosti bili bedasti i vjerovali su da će pjevanjem pjesmi ili buljenjem u kosti ptica moći predvidjeti ishod bitke, nama se to čini malo vjerojatnim. Istina jest da je bilo ljudi koji su to vjerovali, kao što i danas ima ljudi koji vjeruju da ne treba cijepiti djecu jer su tako pročitali u horoskopu.

Iako ljudsku glupost nikad ne smijemo podcijeniti, mi smo ipak dojma da dobar dio ljudi nije iz praznovjerja prisustvovao obrednim praksama. Postoje dobri razlozi da se misli da su prve obredne prakse nastale kao festivali ili oblik zahvaljivanja. Znamo za obredne molitve i pjesme vezane uz dobar urod na polju, no ljudi su te molitve redovito izgovarali u ljeto. Zašto? Pa jer su znali da je to vrijeme plodova i da ti tu niti jedan bog ne može pomoći. Da su oni vjerovali da su bogovi ti koji određuju kad će biti urod molili bi oni i zimi. Nema smisla gladovati zimi i jesi staru hranu, ako pjesmom možeš boga nagovoriti da ti da kukuruz i žito bilo kad. Sve u svemu, ljudi prošlosti nisu bili baš tako glupi kako neki žele reći te su svoje obrede i religijske festivale imali u prikladnim vremenima. I to je razlog, ili barem dio razloga, zašto postoje obredi. To je jednostavno ljudski. Kad muž želi reći ženi da je voli, on kupi buket cvijeća za 20 kuna. To ne znači da njegova ljubav vrijedi 20 kuna, to ne znači da vjeruje da će jedan buket uzrokovati sretan brak, ali drugačije ne zna. On je sretan, voli tu ženu i želi joj to nekako pokazati, želi to izraziti. I zato kupuje cvijeće. A žena, koja je također religiozno biće, razumije simboliku cvijeća i zahvalna je i sretna. Ne zato jer zna da je buket koštao 20 kuna, ne zato jer misli da će im brak propasti ukoliko od muža ne dobije cvijeće.

Ovdje smo se zapravo dotakli ideje smisla i simbola. Simboli su vrlo važni za čovjeka i religiju. Naime, pitanja o smislu života, zagrobnom životu, bogovima, često nadilaze ljudski jezik. Čovjek ne uspijeva točno opisati ono što misli i zato koristi simbole. Cvijeće je simbol za ljubav. Oblaci su simbol za mjesto gdje žive bogovi itd. Zato su mnoga religijska ponašanja i tekstovi smiješni ukoliko se shvate doslovno. Rugati se vjernicima što mole krunicu jednako je ruganju ženi koja se raduje cvijeću od 20 kuna. Mislim, zar ona stvarno ne razumije da to cvijeće košta „samo“ 20 kuna. Zar ona ne zna da je bilo puno skupljeg cvijeća? Nije joj palo na pamet da se tih 20 kuna možda moglo bolje uložiti ili nahraniti nekog beskućnika?

Čovjek koji bi tako pristupao cvijeću jednako je plitak i nerazuman kao čovjek koji se ruga ljudima koji mole za nečije ozdravljenje. Ponovimo još jednom, čovjek je religiozno biće, biće simbola i mitoloških priča. Iako zna da na površnoj razini mnogo toga što čini nije ekonomski isplativo niti do kraja racionalno, spreman je ginuti za te mitove, simbole i religiju. I zato treba priznati da je religija vrlo opasna stvar. Riječima jednog američkog (Robert M. Pirsig) pisca i filozofa: „Kad jedna osoba pati od iluzije, to se zove ludost. Kad mnogo ljudi pati od iluzije, to se zove religija.“ I djelomično je u pravu. Promišljati o religiji ili biti religiozan znači biti na vrlo opasnom i skliskom tlu. Religija zadire u najdublje pore ljudskog života, dira nas tamo gdje smo najosjetljiviji i zato ne čudi da u svijetu ima religija gotovo koliko i ljudi.