Čovjek je po naravi religiozan

Svaki čovjek u sebi nosi čežnju za onim što je iznad čiste materijalnosti, odnosno za onim što se može nazvati duhovnim i transcendentnim. U razumijevanju te stvarnosti, koju obično tek naslućuje, ali joj osjeća uzvišenost, očekuje pronaći smisao svoga života i odgovore na ona životna pitanja koja mu se nameću. Ta čežnja nije kod svih ljudi jednakoga intenziteta, niti joj svi ljudi pristupaju jednoobrazno. U tom svjetlu možemo reći da svatko ima svoj pogled na transcendenciju, odnosno na ono što je iznad ovoga materijalnoga svijeta, pa je tako kod nekih ljudi ta čežnja relativno slaba, dok je kod drugih vrlo izražena. Prema tome i govorimo o stupnju duhovnosti nekoga čovjeka.

Povijest civilizacija pokazuje da su ljudi oduvijek bili religiozno usmjereni, kao i da su odgovore na temeljna životna pitanja nastojali dati kroz mitove. Mitovi su neznanstvene priče prenesenoga značenja, a koje potiču na promišljanje o najdubljim čovjekovim pitanjima. Kao takvi, mitovi redovito svojim jezikom progovaraju o čovjekovoj težnji za nadnaravnim. Tako je vrlo poznat sumerski mit o Gilgamešu, a jednako su tako poznati i starozavjetni mitovi npr. o Noi i općem potopu, o Adamu, Evi i zmiji, o babilonskoj kuli itd.

Osim takvih traženja odgovora, od davnine su ljudi svoje čežnje za nadnaravnim nastojali i oblikovati kroz institucionalnu religoznost. Tako su se tijekom povijesti razvili različiti religiozni oblici, a koje možemo svrstati u tri kategorije: u primitivne religije (vjerovanje u vile, vještice, vukodlake i sl., animizam i animatizam), politeističke religije (hinduizam, budizam, konfucijanizam, taoizam, šintoizam, sikizam, zoroatrizam itd.), te monoteizam (židovstvo, kršćanstvo i islam). Prve dvije grupacije su vjerovanja koja su nastala iz čovjekove potrebe za nadnaravnim, a monoteističke religije svoje izvorište imaju u tvrdnji da se sam Bog objavio.

Razvitkom tih religioznih sustava možemo pratiti kako svaka religija ima precizne značajke po kojima se razlikuje od drugih. Tako svaka ima svoju povijest, svoga utemeljitelja, mjesto i vrijeme nastanka, svete knjige, obrasce ponašanja, svoje molitve, žrtve, obrede itd. Po tim pokazateljima vidimo kako se od religiozne čežnje za nadnaravnim dolazi do institucionalnog oblika čašćenja božanstva ili Boga, a što nam opet sa svoje strane pokazuje da svu tu potrebu čovjek nosi u sebi i želi ju oblikovati u njemu prihvatljiv i razumljiv obrazac. Na takav način, unutar neke religije, razvija religioznost, odnosno ponizan stav nenužnog i stvorenog čovjeka pred Bogom ili božanstvom.

No, paralelno s takvim razvojem religioznosti, povijest nam pokazuje da se kao iskrivljeni njezin način razvija i magija, odnosno određeni oblik pokušaja podvrgavanja božanstva svojim potrebama ili pokušaj ovladavanja drugim ljudima pomoću tog nadnaravnog bića. Uz to, treba i priznati postojanje nereligioznosti, odnosno odbacivanje ideje o Bogu kao infantilne i nepotrebne. Unatoč takvim pogledima koji negiraju Božju opstojnost, ipak se može reći da i ateist u sebi nosi svojevrsnu čežnju za Bogom, odnosno ima, kao i drugi ljudi, onaj trajan nemir koji ga uzdiže iznad ovosvjetske prolaznosti.

Upravo zato što nema čovjeka koji se ne bi nikada tijekom života zapitao o tim duhovnim stvarima koje ga nadilaze, kao i iz razloga jer svaki čovjek nosi u sebi čežnju za transcendentnim, kažemo da je svaki čovjek u svojoj biti religiozan. Mi smo kao vjernici, naravno pozvani toj čežnji još snažnije otvoriti srce, svjesni da je mir duše, kako nas to uči starozavjetni psalmist, samo u Bogu. Stoga je važno biti svjestan vrijednosti svoje religije, odnosno uzvišenosti kršćanstva iznad svih drugih, jer je samo u njemu sam Bog u liku Isusa Krista objavio sama sebe i ponudio nam trajno zajedništvo. Još više, potrebno je biti svjestan svoje katoličke vjere i u tom smislu iz nauka Crkve nastojati razumijevati i sebe i sve što nas okružuje.