Čovjek kao stvorenje i slika Božja

Čovjek je sam sebi tajna. Oduvijek je postavljao pitanja na koja nije znao odgovoriti. Tako se pita npr.: Tko sam ja?, Odakle dolazim? Što će biti sa mnom poslije smrti? Zašto postojim? Odakle zlo? Postoji li Bog? itd. Na takva pitanja ne daju konačan odgovor ni teologija ni filozofija, a ni bilo koja druga znanost. Svi se oni trude osvijetliti tajnu čovjeka, ali u biti čovjek ostaje nespoznatljiv.

Tako će npr. filozofija na čovjeka gledati na način da pokušava otkrivati smisao i svrhu njegova postojanja, ali pri tome neće nužno to njegovo postojanje pripisivati Bogu. Teologija će pak uvijek čovjeka gledati kao onoga koga je Bog stvorio i po kojem čovjek dobiva svoj životni poziv, svoje ljudsko dostojanstvo i svoj cilj. Kao takav, čovjek je pozvan otkrivati Božju ljubav i živjeti u skladu s Božjim zapovijedima i tako jednom prispjeti nebeskoj slavi. Biologija će opet na čovjeka više gledati u svjetlu zdravlja, skupine organa i tkiva koji imaju svoju funkciju, dok njegova bit ne mora time biti nužno zahvaćena. Kemija će još manje moći zadrijeti u čovjeku nutrinu, jer se više zadržava na gledanju čovjeka kroz molekule i kemijske reakcije, kroz ono što se može laboratorijski mjeriti. Etika će nastojati na čovjekovu nutrinu gledati dublje, ali se obično zadržava samo na jednom njegovom segmentu – moralnosti ili nemoralnosti, dok svi drugi vidovi nisu za nju toliko važni. Slično se može reći i za neka druga područja, poput psihologije, medicine, prava, ekonomije, sociologije, etnologije, antropologije, psihijatrije itd., jer sve te znanosti pripomažu razumjeti što znači biti čovjek, ali ga ni jedna ne otkriva u potpunosti. Sve nam to kazuje da je čovjek duboka tajna koju nije moguće do kraja razumjeti.

Još više, čovjek je otajstvo, onaj tko ima duboko vrijednost u sebi, ali nikada ne može proniknuti do dna svoga bića. Istovremeno tako u njemu postoje različite dimenzije, a koje ga čine vrlo složenim bićem.

Čovjek se pokazuje kao otajstvo po svojoj složenosti, po svojoj stvorenosti, po ciljevima postojanja, po pozivu u sebi da otkriva Božju ljubav itd.

Čovjek je tako u sebi istovremeno i duh i duša i tijelo, a s druge strane prepoznaje se kao npr. društveno, kulturno i političko biće, koje ima svoju ulogu u ovom svijetu i koji je sposobno ostvariti odnose s drugima.

Prepoznaje svoje posebno poslanje po svom postojanju, po svojoj tjelesnosti, po svojoj razumnosti, po slobodnoj volji, te po društvenosti i religioznosti. Nijedan taj vid ne umanjuje čovjeka u nekoj drugoj dimenziji, nego su svi međusobno isprepleteni i čine čovjeka jedinstvenim bićem.

Čovjek je stvoren kao neponovljivo biće, pozvano posebnim Božjim pozivom, iz ljubavi, na sliku Božju. Svaki tako čovjek ima posebnu vezu sa svojim Stvoriteljem, a ujedno je pozvan na zajedništvo s drugima. Sveto pismo to izražava slikom stvaranja čovjeka – muškarca i žene – opisanom u Knjizi Postanka.

I reče Bog: »Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična, da bude gospodar ribama morskim, pticama nebeskim i stoci – svoj zemlji – i svim gmizavcima što puze po zemlji!«

Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih.

I blagoslovi ih Bog i reče im: »Plodite se, i množite, i napunite zemlju, i sebi je podložite! Vladajte ribama u moru i pticama u zraku i svim živim stvorovima što puze po zemlji!« (Post 1,26-28)

Sveto pismo naglašava da muškarac i žena zajedno čine čovjeka te da su kao takvi slika Božja. Pozvani smo biti vidljiva slika Božja u ovom svijetu, tj. po svom ponašanju pokazivati da ljubav Božja prebiva u nama.

Zato smo od početka do završetka svoga ovozemaljskog postojanja pozvani otkrivati Božju sliku u sebi i nasljedovati Krista, pravog Boga i savršenog Čovjeka, onoga koji nam otkriva tajnu postojanja. O tome lijepo govori Katekizam Katoličke Crkve:

1710 “Krist (…) potpuno otkriva čovjeku njega samoga te mu objavljuje uzvišenost njegova poziva”.

1711 Obdarena duhovnom dušom, razumom i voljom, ljudska je osoba od svog začeća usmjerena prema Bogu i određena za vječno blaženstvo. Ona postiže vlastito savršenstvo u “traženju i ljubavi istine i dobra”.

1712 Prava sloboda je u čovjeku “izuzetan znak Božje slike”.

1713 Čovjek je dužan slijediti moralni zakon koji ga potiče “da čini dobro a izbjegava zlo”. Taj zakon odzvanja u njegovoj savjesti.

1714 Budući da je istočnim grijehom ranjen u svojoj naravi, čovjek je u služenju svojom slobodom podvrgnut zabludi i sklon zlu.

1715 Tko vjeruje u Krista, ima novi život u Duhu Svetomu. Moralni život, koji raste i sazrijeva u milosti, dolazi do punine u nebeskoj slavi.

Čovjek kao slika Božja nije samo onaj koji ima razum i slobodnu volju, nego još više onaj koji je pozvan otkrivati svoje izvore moralnosti. Bog je, naime, čista ljubav pa je tako i čovjek pozvan nastojati usavršavati se u ljubavi. Međutim, ljudska je narav ranjena istočnim grijehom i stoga se često čovjek udaljuje od svoga božanskoga izvora. Sveti Pavao u Poslanici Rimljanima govori o toj duhovnoj borbi koja se odvija u čovjeku, a po kojoj često čini ono što je protivno njegovoj savjesti:

Zakon je, znamo, duhovan; ja sam pak tjelesan, prodan pod grijeh. Zbilja ne razumijem što radim: ta ne činim ono što bih htio, nego što mrzim – to činim. Ako li pak činim što ne bih htio, slažem se sa Zakonom, priznajem da je dobar. Onda to ne činim više ja, nego grijeh koji prebiva u meni. Doista znam da dobro ne prebiva u meni, to jest u mojem tijelu. Uistinu: htjeti mi ide, ali ne i činiti dobro. Ta ne činim dobro koje bih htio, nego zlo koje ne bih htio – to činim. Ako li pak činim ono što ne bih htio, nipošto to ne radim ja, nego grijeh koji prebiva u meni.

Nalazim dakle ovaj zakon: kad bih htio činiti dobro, nameće mi se zlo. Po nutarnjem čovjeku s užitkom se slažem sa Zakonom Božjim, ali opažam u svojim udovima drugi zakon, koji vojuje protiv zakona uma moga i zarobljuje me zakonom grijeha koji je u mojim udovima.

Jadan li sam ja čovjek! Tko će me istrgnuti iz ovoga tijela smrtonosnoga? Hvala Bogu po Isusu Kristu Gospodinu našem!

Ja, dakle, umom služim zakonu Božjemu, a tijelom zakonu grijeha. (Rim 7,14-25)

Unatoč takvim negativnim nagnućima prema grijehu, čovjek je biće zahvalnosti i radosti, pozvan otkrivati uzvišenost otajstva stvorenosti na sliku Božju.