Čovjek kao sustvaratelj

Q: Planovi i priručnici

Operativni plan i program Izvedbeni plan i program Bilježnica Vječnošću obasjani – udžbenik Radna bilježnica Video-zapisi

U svakodnevnom govoru češće ne pravimo razliku između pojmova zvanje, zanimanje i poziv. Iako su nam načelno razlike poznate, dobro je podsjetiti na njih. Poziv dolazi od lat. vocatus, što znači pozvani. Može se promatrati u dva vida: kao životni poziv u svećeništvo, redovništvo, bračni ili samački život, te kao osposobljenost koju nam Bog daje po našim talentima i koje smo pozvani usavršavati. Zvanje se odnosi na stečeno obrazovanje, pa je tako netko npr. ekonomist, netko trgovac, netko liječnik, netko profesor, itd. Zanimanje može, ali ne mora biti podudarno sa zvanjem. Ono se odnosi na posao koji netko radi. Npr. netko je po zvanju ekonomist, ali ne radi u svojoj struci, nego kao trgovac. Važno je osluškivati Božji poziv i na njega odgovoriti, i kad je u pitanju stalež na koji nas Bog poziva, i kad su u pitanju talenti koje nam Bog daje i koje smo ponajviše pozvani usavršavati po svom zvanju i zanimanju.

S obzirom na poziv, valja uočiti da je prvi poziv kojim Bog čovjeka poziva u zajedništvo sa sobom poziv na život. Čovjek je u ovom svijetu pozvan otkrivati ljepotu stvorenosti i darovanosti života, kako bi jednoga dana prispio do vječne nagrade nebeskoga života. Još više smo pozvani u zajedništvo s Bogom po krsnom pozivu. Po njemu imamo jednako dostojanstvo, bez obzira na stalež i bez obzira na talente koje nam je dao. Po njemu smo pozvani na savršenu ljubav i istinski kršćanski život. Zato je krštenje prvi i temeljni poziv po kojemu imamo kršćansko dostojanstvo. Iz njegova značenja onda možemo razumjeti i prihvatiti i ostale pozive na koje nas Bog poziva.

Kao pojam, krštenje dolazi od grč. riječi βαπτίζειν i lat. baptismus, a znači uroniti u vodu. Po krštenju smo, slikovito rečeno, uronjeni u vodu koja nas milošću Kristova otkupljenja pere i briše istočni grijeh, a da bismo se suobličili Kristu. Krstiti znači učiniti sličnim Kristu (usp. KKC, br. 1214).

Osim milosti života i krsnoga poziva, možemo govoriti i o posebnim pozivima, a to su pozivi vezani uz životni stalež. Tu ubrajamo svećenički poziv, redovnički poziv, poziv na djevičanstvo u laikatu i poziv na obiteljski život. Svi su staleži jednakoga dostojanstva i svatko u svom staležu može napredovati u milosti Božjoj i posvećenju. Važno je pomno osluškivati Božji glas u nama i otkriti na koji smo od ta četiri staleža pozvani, te po njima nastojati posvećivati svoj život. Preziranje toga Božjeg glasa i ne odazivanje na Božji poziv čovjeka umanjuje u njegovu dostojanstvu, jer se neće osjećati sretnim i blagoslovljenim ukoliko odabere ono na što nije pozvan.

Uz takav poziv, Bog nam svima daje neke talente, posebne sposobnosti po kojima se usavršujemo u stvaralačkom dostojanstvu. Stvarajući čovjeka Bog mu je povjerio da upravlja zemljom i sebi je podvrgne. Iz toga proizlazi čovjekova odgovornost, jer je u ovom životu pozvan biti sustvaratelj Božji. Ukoliko ispravno odgovara na taj poziv, rad će za svakoga čovjeka biti izvor iskrenog i dubokog zadovoljstva, jer postaje svjestan da svojim radom pridonosi obogaćenju cijeloga svijeta. Rad je tako produžetak Božjeg stvoriteljskog djela. Bog je svijet stvorio iz ljubavi, pa smo i pozvani svojim radom i sustvaranjem činiti isto iz ljubavi prema Bogu i drugima.

Iz toga proizlazi da svaki čovjek ima pravo na rad. Radom se, naime, čovjek ostvaruje u svom dostojanstvu, dok ga nemogućnost zaposlenja ugrožava u temeljnim ljudskim pravima, jer ovisi o tuđoj pomoći. Rad u neljudskim uvjetima ili rad koji bi osiguravao tek puko preživljavanje također se kosi s ljudskim dostojanstvom, jer se osoba ne može usavršavati i dostojno živjeti ako nema temeljne uvjete po kojima bi mogla bez straha od neimaštine osnovati obitelj ili se u njoj razvijati.

O pravu na rad govori niz društvenih dokumenata, a posebno Opća deklaracija o ljudskim pravima, koju su Ujedinjeni narodi usvojili 10. prosinca 1948. god. U čl. 23-25 govori o radu, a posebno naglašava kako svatko ima pravo na rad, izbor zaposlenja, poštenu naknadu koja će mu osigurati dostojan obiteljski život, zatim pravo na odmor i slobodno vrijeme, kao i na dostojan životni standard.

Crkva se otpočetka svoga postojanja zauzima za pravednost u društvu, a koju naziva kršćanskom ljubavlju. Ipak, tek krajem 19. st razvija svoje posebno učenje o društvenim pitanjima, koje se naziva socijalni ili društveni nauk Crkve. Prvu socijalnu encikliku izdao je papa Lav XIII. 1891. god., a nosi naslov Rerum novarum (Nove stvari).

Poslije nje izdani su mnogi dokumenti koji govore o društvenim i ekonomskim pitanjima, a s obzirom na vrijednost rada posebno je značajna enciklika (papino okružno pismo upućeno svim biskupima i vjernicima koje govori o važnim životnim pitanjima) pape Ivana Pavla II. Laborem exercens (Radom čovjek), objavljena 1981. god.

Laborem exercens govori o radu u svjetlu Božjeg stvaranja i poziva čovjeku da upravlja zemljom, o dostojanstvu rada, o odnosu rada prema društvu i obitelji, o društvenim stanjima koje ugrožavaju čovjeka kao radnika, o pravu čovjeka na rad, o pravu na zaposlenje, o pravu na pravednu naknadu, o ulozi sindikata, o problemima iseljavanja zbog rada itd. Posebno skreće pozornost na ulogu Crkve u promicanju dostojanstva rada i radnika.