Petak, 27 studenoga

Čovjek – polazište etičkoga razmišljanja


Ljubav prema Bogu i čovjeku


Kristove riječi nas upozoravaju da sve što smo učinili ili nismo učinili jednom od onih najmanjih, učinili smo ili nismo učinili samom Bogu. Zato kršćanska ljubav uvijek ima dva krila: ljubav prema Bogu i ljubav prema čovjeku. Oba su važna i oba se međusobno nadopunjuju.

Iz toga proizlazi da je čovjek, kao Božje stvorenje i kao kruna stvorenosti, polazište konkretnog moralnog ponašanja u svakodnevici. Nitko ne može tvrditi da ljubi Boga, a istovremeno zanemarivati svoga bližnjega, ali ni obrnuto, nitko ne može istinski evanđeoskom ljubavlju ljubiti čovjeka, ako pri tom ne ljubi Boga svim svojim srcem, svom dušom svojom i svom pameću svojom. Čovjeka pred sobom vidi, a Boga nazire razumom, pa je stoga važno da se ta ljubav stvarno konkretizira u ispravnom moralnom djelovanju.


Temeljni pojmovi


Da bi se moglo razumjeti značenje čovjeka kao polazišta etičkoga razmišljanja, dobro je poznavati neke temeljne moralne pojmove, kao što su etika, moral, ćudoređe i čestitost. Oni se u svakodnevnom govoru obično poistovjećuju, ali se ipak među njima mogu uočiti i određene razlike. Njihove razlike će pomoći u razumijevanju i drugih složenijih pojmova vezanih uz moralno djelovanje.

Etika dolazi od grč. ethos – ćudoređe, moral ili običaj, a stavlja naglasak na teoriji i filozofiji ponašanja. Moral više stavlja naglasak na djelovanje, a kao pojam dolazi od lat. mos, moris karakter; običaj. Ćudoređe je pojam koji svoje značenje vuče od hrv. ćud (narav) + red, a označava stavljanje ćudi u red. Čestitost pak dolazi od starosl. čest, čast, a označava život u skladu sa svojim ljudskim dostojanstvom.


Ljudski i čovjekovi čini


Čovjek ima slobodnu volju i sam se može odlučiti želi li biti dobar ili ne. Ipak, valja razlikovati ljudske i čovjekove čine, jer je za jedne čovjek moralno odgovoran, za druge nije.

Čovjekovi čini se odnose na one prirodne procese u njemu na koje on ne može utjecati, kao što su npr. san, zijevanje, štucanje, probava, korištenje osjetila itd., a kao takvi ne mogu imati nikakvu moralnu ubrojivost, dok su ljudski čini svi oni čini koje on svjesno i slobodno izvršava, bilo da čini dobro, bilo da čini zlo. Zato ljudski čini za sobom povlače moralne konzekvence i o njima će ovisiti odobravanje ili neodobravanje u savjesti. Dakle, čovjeku može nešto biti grijeh samo u okviru ljudskih čina, dok su čovjekovi čini moralno neutralni, jer na njih ne može u pravom smislu riječi utjecati svojom slobodnom odlukom.


Čovjek kao subjekt i objekt moralnoga djelovanja


Za čovjeka također možemo reći da je i subjekt i objekt moralnoga djelovanja. Kao subjekt, on sam djeluje ili ne djeluje, odnosno biva odgovoran za svoje postupke. Svojom slobodnom voljom on odlučuje hoće li činiti dobro ili zlo. Dok mu opredjeljenje za dobro donosi mirnu savjest, opredjeljenje za zlo mu izaziva osjećaj krivnje, jer je svjestan da se radi o grijehu.

Čovjek kao objekt moralnoga djelovanja, slično kao kod čovjekovih čina, ne donosi sam odluke i na njih ne utječe, nego drugi vrše određene radnje nad njim. Tako se nad čovjekom mogu izvršavati različiti postupci, posebno u okviru znanstvenih istraživanja, a u tom svjetlu uvijek je važno da se čovjek gleda u punom dostojanstvu, i to od trenutka začeća do trenutka prirodne smrti. U suprotnom, riječ je o nasilju nad čovjekom kao objektom moralnoga djelovanja.

Sve to pokazuje kako je čovjek kao polazište etičkoga promišljanja pozvan odgovorno razumjeti Isusov poziv da ga nasljeduje i da svojim ponašanjem potvrdi da je prava slika Božja.

LocalImage.png


Uz temu “Čovjek – polazište etičkog razmišljanja”, kao dijelu gradiva namijenjenoga za nastavu Katoličkoga vjeronauka u 3. razredu srednje škole, donosimo nekoliko priloga: