»Priklonite uho i k meni dođite, poslušajte i duša će vam živjeti.« (Iz 55,3)

Čovjek pred pitanjem smrti i kršćanska nada u vječni život


Uvod


Prirodno je i vlastito čovjekovu biću da osjeća određenu nelagodu pred budućnošću, jer ne zna što ga čeka u životu. Još je veća ta nelagoda, koja nerijetko prelazi u ozbiljan strah, kad je u pitanju razmišljanje o kraju života, o vlastitoj smrti ili o smrti drugih dragih osoba. Ipak, Evanđelje i učenje Crkve nas potiče da na kraj života gledamo svjetlom vjere, svjesni da je i sam Bog – Isus Krist – živio na zemlji i iskusio grozotu smrti, ali i uskrsnuo i nama otvorio vrata uskrsnuća. Upravo ta nada u uskrsnuće, koju nam je Bog darovao po Kristovoj muci i smrti, otkupivši nas od grijeha, potiče nas da na sve ono što nas čeka poslije ovoga života treba gledati očima vjere i u svjetlu svega onoga što je Krist objavio.


Poslovice i misli o smrti


Ljudi su uvijek pokazivali poseban interes za razmišljanje o važnim životnim temama. Tako je i smrt vječna tema i inspiracija književnika, glazbenika, slikara, kipara, redatelja i drugih umjetnika. Ovdje donosimo nekoliko poslovica i misli o smrti, a koje nam svraćaju u pamet misao da o smrti treba razmišljati na zdrav način, posebno u svjetlu evanđeoske poruke.

  • Ništa ne znaš o životu, pa što, onda, možeš znati o smrti? (Sokrat)
  • Onaj tko lažno shvaća život, lažno će shvatiti i smrt. (Tolstoj)
  • Opaki propada zbog vlastite pakosti, a pravednik i u samoj smrti nalazi utočište. (Izr 14,32)
  • Reče joj Isus: »Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će.« (Iv 8,51)
  • Ne bojmo se smrti, već razmišljajmo o njoj. (Seneka)
  • Tko se odveć boji smrti, pokojnik je među živima. (Ruska)
  • Mi znamo da smo iz smrti prešli u život jer ljubimo braću; tko ne ljubi, ostaje u smrti. (1 Iv 3,14)
  • Budi vjeran do smrti i dat ću ti vijenac života. (Otk 2,10)
  • Treba oplakivati ljude kada se rode, a ne kada umiru. (Montesquie)
  • Reče glina lončaru: »Zašto me gnječiš? Doći će dan pa ću i ja tebe gnječiti.« (Kabir)
  • Bolje je jednom zaista umrijeti, nego cio život umirati od straha. (Ezop)
  • Ako umrijesmo s Kristom, vjerujemo da ćemo i živjeti zajedno s njime. (Rim 6,8)
  • Živi tako kako bi želio da si živio kad budeš mrtav. (Narodna)
  • Svaki dan umiremo, svaki dan se mijenjamo, a ipak mislimo da smo vječni na ovom svijetu. (Sv. Jeronim)
  • Dan za danom čovjek gleda kako stvorenja umiru, pa ipak se vlada kao da nikada sam neće umrijeti. (Mahabharata)
  • Život je kratak, ali je neizrecive vrijednosti, jer u sebi krije klicu vječnosti. Blago čovjeku koji razumije smisao ove tajne. (Sv. Franjo Saleški)
  • Ako je zbog nekog čovjeka bilo više ljubavi i dobrote, malo više svjetla i istine u svijetu – njegov život je imao smisla. (Alfred Delp)
  • Pošto ne mogu smrt nadvladati – ljudi su odlučili na nju ne misliti. (Blaise Pascal)
  • Život je sličan knjizi. Luđaci je prelistavaju brzo, a mudrac je čita razmišljajući – jer zna da se samo jednom može čitati. (Jean Paul)
  • Roditi se u pravi čas, svakako je milost neba; ali i umrijeti u pravi čas, također je milost neba. (Lieh-Tzu)
  • Smrt nikad ne iznenađuje mudraca, on je uvijek spreman za odlazak. (La Fontaine)

Kršćansko gledanje na povijest spasenja


Da bismo mogli razumjeti što Crkva naučava o smrti i vječnom životu, važno je razumjeti da ona ima poseban pogled na povijest. Povijest se naime promatra kao povijest spasenja, odnosno kao Božji naum koji ima s cijelim čovječanstvom i sa svakim čovjekom posebno, štoviše sa svom stvorenom stvarnošću. U Božja otajstva, pa tako i taj Božji naum spasenja, ne možemo nikada proniknuti u potpunosti, nego će nam ona ostati umnogočemu tajna, ali ako pomno čitamo Sveto pismo i osluškujemo kako ga Crkva s autoritetom koji joj je dao sam Krist tumači, onda će nam puno toga biti jasnije, a naša će vjera biti čvršća. U tom svjetlu valja razumjeti i tumačenje Crkve o povijesti, odnosno o povijesti spasenja.

Tako se na povijest gleda u okviru protologije, kairologije i eshatologije.

Protologija se odnosi na početke, na stvaranje svijeta. Bog je, naime, od početka imao svoj naum s čovječanstvom, a stvarajući svijet i čovjeka htio nas je pozvati u zajedništvo svoje ljubavi. O tome slikovito govori Sveto pismo na početku Knjige Postanka, kada govori o stvaranju svijeta i prvih ljudi, koje je smjestio u Eden, odnosno raj, tj. u mjesto i stanje u kojem će čovjek uživati u Božjoj milini i prvotnoj milosti. Kad je u zajedništvu s Bogom, čovjek ima sve što mu je potrebno za sretan život. Međutim, čovjek je krivo iskoristio svoju slobodu i okrenuo svom Stvoritelju leđa, a to je prikazano u slici uzimanja ploda sa zabranjenog stabla i njegovom kušanju, a na nagovor zmije. Drugim riječima, istočnim je grijehom ranjena ljudska narav, izgubljena je prvotna milost.

Zato je Krist – pravi Bog – došao na zemlju da nas otkupi od grijeha. Postao je za nas čovjekom, nama u svemu jednak, osim u grijehu. Svojom mukom, smrću i ukrsnućem na sebe je uzeo grijeh svijeta, a nama otvorio vječna prostranstva. Međutim, naše spasenje nije dovršeno Kristovom žrtvom, nego se traži i naš odgovor. Sveti Augustin je to sažeo u ovu rečenicu: Bog koji nas je bez nas stvorio, ne želi nas bez nas spasiti. Naime, po ljubavi prema Bogu i bližnjima bit ćemo suđeni na koncu života, pa je zato važno shvatiti vrijednost kairosa. Kairos je milosni trenutak, tj. svaki životni trenutak koji smo pozvani živjeti s punom ozbiljnošću, u strahu Božjem, tj. u dubokom strahopoštovanju pred tolikom Božjom tajnom otkupljenja. Takvo shvaćanje da je važno ne živjeti život uludo, nego s punim pouzdanjem u Boga, i u tom smislu svaki trenutak nastojati posvećivati tako da bude Bogu na slavu, a nama i ljudima na korist, naziva se kairologija.

No, i protologija i kairologija se ne zaustavljaju samo na ovozemaljskom životu, nego teže vječnom. Tu je važna eshatologija. Drugim riječima, povijest spasenja podrazumijeva taj cijeli Božji naum po kojem nam daruje život iz ljubavi, a koji smo odbacili svojim grijesima, oslobođa nas po Kristovoj žrtvi odgovornosti grijeha, ali traži i naše sudjelovanje u spasenju, te nam konačno želi darovati vječni život ako prihvatimo tu drugu ponudu spasenja iz Božje milosne ruke.


Kršćanska nada u vječni život između eshatologije i apokaliptike


Eshatologija je govor o posljednjim stvarima i vječnom životu na temelju Svetoga pisma i učenja Crkve. Taj govor je općenitiji i ne donose se nikakvi detalji kako će se zbiti kraj svijeta ili što će biti nakon naše smrti. Za razliku od eshatologije, apokaliptika o zagrobnom životu govori konkretnije, ali kroz metafore, slike i simbole. Zbog toga je ona uvijek zanimljiva ljudima, ali i opasna.

Poseban, naime, interes za zagrobni život u svjetlu apokaliptičnih događanja nudile su i nude različite sekte, a takvih je tijekom povijesti bilo mnoštvo. Svaka je tvrdila da su vremena toliko zla da Krist jednostavno mora doći, s obzirom da u Svetom pismu istina piše da ne znamo ni dana ni časa kada će se to zbiti, ali piše i da će njegovu ponovnom dolasku prethoditi velike katastrofe, tjeskoba i gubitak vjere (usp. Mk 13,1-37). Isus tako na jednom mjestu kaže: Ali kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji (usp. Lk 18,1-8).

Zato je važno uvidjeti opasnost apokaliptičkih predviđanja i osobnih tumačenja nekih svetopisamskih tekstova koji su izraženi kroz metafore i simbole. Redovito pojedinci tvrde da imaju posebna viđenja ili neki drugi vid Božje objave po kojima su uvjereni da će se zbiti smak svijeta, ali redovito se do sada pokazivalo da su baš sva bila lažna. Zato je mudro biti oprezan i prema današnjim sličnim prorocima, kojih ima dosta i između kojih se neki čine puni Duha Svetoga. Nama je svakako mjerodavna Isusova riječ da nitko o tome ne zna ni dana ni časa, pa ni anđeli na nebu, ni Sin, nego samo Otac (usp. Mk 13,32). Dakle, ako to ne zna čak ni Sin, onda je bespredmetno misliti da može znati itko od ljudi. 

Zbog takvih zastranjenja razvilo se i učenje koje se naziva milenarizam (lat. millenarismus, od mille – tisuća) ili hilijazam (od grč. hilioi – tisuću). Riječ je o tvrdnji da će Krist ponovno doći na Zemlju i kraljevati s pravednicima tisuću godina. Takvo je učenje poznato još u prvim stoljećima Crkve, a zastupali su ga i neki veliki crkveni pisci. Drugi su ih pobijali u takvom učenju, ali je ono s vremena na vrijeme opet bilo aktualno. Danas ga zastupaju neke protestantske sekte poput adventista ili anabaptista ili npr. mormoni, dok ga Katolička Crkva potpuno odbacuje i ima svoj nauk o posljednjim stvarima.


Učenje Katoličke Crkve o vječnom životu: pojedinačni i opći sud


Crkva naučava da postoji pojedinačni i opći sud. Pojedinačni se sud odnosi na sudbinu svakog čovjeka kao pojedinca, a opći na sudbinu cijelog čovječanstva. 

Pojedinačni sud

Kao što smo već rekli, Krist je otkupio sve ljude svojim vazmenim otajstvom, ali spasenje svakog čovjeka ovisi i o njemu samom. Bog, naime, svakome daje milost dostatnu, što znači da će se svakom čovjeku u njegovom životu objaviti na neki način, a čovjek je tada pozvan opredijeliti se za Boga i uzvratiti mu na ponudi spasenja. Međutim, u svojoj slobodi on to može i odbiti, tj. neopozivo odbaciti Božju ljubav. Neopozivo odbacivanje Božje ljubavi znači da čovjek prezire Božju ponudu spasenja i slobodno se opredjeljuje za vječnu kaznu. S obzirom na to, a naslanjajući se na Sveto pismo, Crkva naučava kako ne čeka sve ljude ista konačna sudbina. Tako Katekizam Katoličke Crkve u br. 1022. kaže:

“Svaki čovjek već od časa smrti, u posebnom sudu koji mu život stavlja u odnos prema Kristu, prima u svojoj besmrtnoj duši vječnu nagradu ili kaznu: ili treba proći kroz čišćenje, ili će neposredno ući u nebesko blaženstvo, ili će se odmah zauvijek osuditi.”

Pojedinačni se sud koji čeka svakog pojedinca velikim dijelom temelji na tome kakvi smo prema drugima. O tome tome govori Mt 25, 31-46:

»Kad Sin Čovječji dođe u slavi i svi anđeli njegovi s njime, sjest će na prijestolje slave svoje. I sabrat će se pred njim svi narodi, a on će ih jedne od drugih razlučiti kao što pastir razlučuje ovce od jaraca. Postavit će ovce sebi zdesna, a jarce slijeva.«

»Tada će kralj reći onima sebi zdesna: ‘Dođite, blagoslovljeni Oca mojega! Primite u baštinu Kraljevstvo pripravljeno za vas od postanka svijeta! Jer ogladnjeh i dadoste mi jesti; ožednjeh i napojiste me; stranac bijah i primiste me; gol i zaogrnuste me; oboljeh i pohodiste me; u tamnici bijah i dođoste k meni.’«

»Tada će mu pravednici odgovoriti: ‘Gospodine, kada te to vidjesmo gladna i nahranismo te; ili žedna i napojismo te? Kada te vidjesmo kao stranca i primismo; ili gola i zaogrnusmo te? Kada te vidjesmo bolesna ili u tamnici i dođosmo k tebi?’ A kralj će im odgovoriti: ‘Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!’«

»Zatim će reći i onima slijeva: ‘Odlazite od mene, prokleti, u oganj vječni, pripravljen đavlu i anđelima njegovim! Jer ogladnjeh i ne dadoste mi jesti; ožednjeh i ne dadoste mi piti; stranac bijah i ne primiste me; gol i ne zaogrnuste me; bolestan i u tamnici i ne pohodiste me!’«

»Tada će mu i oni odgovoriti: ‘Gospodine, a kada te to vidjesmo gladna, ili žedna, ili stranca, ili gola, ili bolesna, ili u tamnici, i ne poslužismo te?’ Tada će im on odgovoriti: ‘Zaista, kažem vam, što god ne učiniste jednomu od ovih najmanjih, ni meni ne učiniste.’«

»I otići će ovi u muku vječnu, a pravednici u život vječni.«

S obzirom da, prema učenju Katoličke Crkve, ne čeka sve ljude ista sudbina nakon smrti, crkveni nauk govori o raju, paklu i čistilištu.

Raj ili nebo je stanje s Bogom, odnosno nagrada za prihvaćanje Božje ponude spasenja, tj. vječni život s Bogom u općinstvu svetih. O njemu Katekizam Katoličke Crkve u brr. 1023-1024 uči ovako:

“Oni koji umiru u Božjoj milosti i prijateljstvu i koji su posve očišćeni, žive zauvijek s Kristom. Zauvijek su slični Bogu jer ga gledaju »kao što jest« (1 Iv 3, 2), »licem u lice« (1 Kor 13, 12). (…) Taj savršeni život, to zajedništvo života i ljubavi s Presvetim Trojstvom, s Djevicom Marijom, anđelima i svim blaženicima – zove se »nebo«. Nebo je čovjekov krajnji cilj i ostvarenje njegovih najdubljih težnja, stanje najvećeg i konačnog blaženstva.”

Taj je nauk o nebu Crkva definirala 1336. godine, a svečano ga je proglasio papa Benedikt XII. u konstituciji Benedictus Deus. Ipak, s obzirom na ljudsku grešnu narav, možemo pretpostaviti da malo tko od ljudi biva odmah poslije smrti nagrađen nebeskom slavom. Većina ljudi trebat će proći kroz vatru očišćenja, odnosno kroz čistilište. Čistilište je stanje privremene odvojenosti od Boga, tj. vrijeme ispaštanja vremenitih kazni, grijeha koje smo činili za života. Nauk o čistilištu Crkva je izrazila na Firentinskom (1431.) i Tridentskom saboru (1545.-1563.). Naslanjajući se na Sveto pismo, posebno 2 Mak 12,46, Crkva potiče na molitvu za pokojne, naročito prikazivanjem svete Mise, kao i na druga djela milosrđa i ljubavi na nakanu da im se skrate čistilišne muke.

Osim raja i čistilišta, Crkva naučava i postojanje pakla, a riječ je o stanju bez Boga, odnosno o čovjekovu neopozivu odbacivanju Božje ponude spasa, zbog koje sam sebe osuđuje na vječnu propast. Drugim riječima, Crkva naučava da nitko ne može biti u zajedništvu s Bogom ako teško griješi protiv Boga, bližnjih i samih sebe. Tako Katekizam Katoličke Crkve u br. 1033 kaže:

“Umrijeti u smrtnom grijehu, a da se čovjek za nj nije pokajao i prihvatio milosrdnu Božju ljubav, znači, po svom slobodnom izboru, ostati zauvijek odijeljen od njega. To je upravo stanje konačnog samoisključenja iz zajedništva s Bogom i s blaženicima koje označujemo riječju »pakao«.”

U br. 1035 još dodatno pojašnjava:

“Crkva u svom naučavanju potvrđuje opstojnost pakla i njegovu vječnost. Duše onih koji umiru u smrtnom grijehu odmah nakon smrti silaze u pakao, gdje trpe paklene muke, »vječni oganj«. Glavna se paklena muka sastoji u vječnom odjeljenju od Boga, u kojemu jedinome može čovjek naći život i blaženstvo, za što je stvoren i za čime teži.”

To je učenje o postojanju pakla i njegovoj vječnosti Crkva više puta izrazila u svojim dokumentima, npr. u Vjerovanju Quicumque (Atanazijevo vjerovanje), na Carigradskoj sinodi 543. god., na IV. Lateranskom saboru 1215. god., na II. Lionskom saboru 1274. god., u konstituciji Benedictus Deus, na Firentinskom i Tridentskom saboru. Važno je pri tome naglasiti da Bog nikoga ne predodređuje na pakao, nego se za njega pojedinac opredjeljuje slobodno i neopozivo (usp. KKC, br. 1037).

Za razliku od pojedinačnog suda, Crkva naučava da postoji i opći. Riječ je o Kristovom drugom dolasku i preobražaju neba i zemlje. 

Posebni ili opći sud

Imajući u vidu Sveto pismo, Crkva uči da će posljednjem sudu prethoditi uskrsnuće svih mrtvih, i pravednih i nepravednih. Tada će svi čuti glas Sina čovječjega koji će pravednike pozvati na uskrsnuće života, a oni koji su radili zlo otići će na uskrsnuće osude. U br. 1040 Katekizam kaže:

“Posljednji sud bit će u vrijeme slavnog povratka Kristova. Samo mu Otac zna čas i dan; samo on odlučuje o njegovu dolasku. Po svom će Sinu Isusu Kristu izreći tada konačni pravorijek o svoj povijesti. Tada ćemo upoznati posljednji smisao svega stvorenja i svu rasporedbu spasenja; shvatit ćemo čudesne putove kojima je njegova providnost vodila svaku stvar njezinu konačnom cilju. Posljednji će sud otkriti da Božja pravda pobjeđuje sve nepravde što su ih Božji stvorovi počinili te da je Božja ljubav jača od smrti.”

Imajući takvu istinu u vidu, Crkva potiče vjernike na svetost života i ozbiljnost razumijevanja svoje odgovornosti u životu koji nam je darovan. Također, valja ponoviti da nitko ne zna ni dana ni časa kada će se zbiti Kristov ponovni dolazak i zato ga treba iščekivati sa svom budnošću. Na to nas pozivaju i mnogi eshatološki tekstovi Staroga i Novoga zavjeta

Za one koji vjeruju i koji u sebi nose kršćansku nadu, to vrijeme ne bi trebalo biti vrijeme tjeskobe, nego vrijeme koje iščekujemo i kojemu se nadamo, jer će se tada u punini ostvariti kraljevstvo Božje. “Poslije općega suda pravednici će, proslavljeni u tijelu i duši, kraljevati zauvijek s Kristom, i sam će svemir biti obnovljen” (KKC, br. 1042). Tu preobrazbu Sveto pismo naziva sintagmom nova nebesa i nova zemlja (usp. 2 Pt 3,13). To će biti dovršenje cjelokupnog Božjeg nauma, zaokruženje povijesti spasenja. Tada će se združiti putujuća Crkva sa slavnom u općinstvu svetih. “Blaženo gledanje, u kojemu će se Bog neiscrpljivo otvoriti izabranima, bit će nepresušno vrelo sreće, mira i uzajamnog zajedništva” (KKC, br. 1045).


Zaključak


Na temelju svega rečenoga možemo zaključiti da je razumljivo ako čovjek osjeća strah pred smrću, jer je i Isus u Getsemanskom vrtu molio: Oče! Ako hoćeš otkloni ovu čašu od mene, ali je i dodao: Ali ne moja volja, nego tvoja neka bude (Lk 22,42). I on je, dakle, osjetio tjeskobu smrti, kao što ju osjećamo i mi ljudi. Međutim, mi imamo i vjeru da nas je Krist otkupio svojom mukom i smrću i imamo nadu da ćemo i mi kao i Krist uskrsnuti. Posebno u tom smislu imamo poticaj u Blaženoj Djevici Mariji, za koju Crkva vjeruje ne samo da je bez grijeha začeta, nego i da je poradi svoje izuzetosti od svih drugih ljudi na nebo uznesena. To Crkva i ispovijeda istinom vjere – dogmom. Dogmu o Marijinu uznesenju na nebo donio je papa Pio XII. apostolskom konstitucijom Munificentissimus Deus 1. studenoga 1950. god. Na nama je da se trudimo svim srcem ljubiti Boga i bližnje, te tako već sada otkrivati radost nebeske slave, kako to i lijepo kaže Sveto pismo u Poslanici Rimljanima: “Ako umrijesmo s Kristom, vjerujemo da ćemo i živjeti zajedno s njime” (Rim 6,8).


Uz temu “Čovjek pred pitanjem smrti i kršćanska nada u novi život”, kao dijelu gradiva namijenjenoga za nastavu Katoličkoga vjeronauka u 4. razredu srednje škole, donosimo nekoliko priloga:


Ostali materijali za četvrto godište:


Svi materijali za sva četiri godišta: