»Ovo je život vječni: da upoznaju tebe, jedinoga istinskog Boga, i koga si poslao – Isusa Krista.« (Iv 17,3)
Shadow

Crkva i moderno doba


Nakon razdoblja nastanka i razvitka protestantizma (16. st.), Katolička Crkva je svoj odgovor na takvo nemilo stanje dala u obliku sazivanja Tridentskog sabora (1545.-1563.) i marnog provođenja odredbi koje su na njemu donesene. Međutim, vjerski ratovi između protestanata i katolika obilježit će još nekoliko narednih desetljeća i pridonijeti da se jedni od drugih bitno udalje kako u naučavanju tako i u djelovanju.

Početkom 17. st. ti ratovi prestaju, a onda se počinju javljati moderne države, među kojima će posebno mjesto zauzeti Francuska i Austrija, odnosno nešto kasnije Austro-ugarska monarhija. Kako je uloga pape u to vrijeme ponovno ojačala, novonastale moderne države žele oslabiti takav njegov utjecaj i podrediti ga svojoj vlasti, što će velikim dijelom i uspjeti, provođenjem apsolutističkih i prosvjetiteljskih ideja.

Tako najprije u Francuskoj kralj Luj XIV. (1643.-1715.) uvodi apsolutizam, što je posebno izraženo u njegovoj poznatoj rečenici: “Država – to sam ja!”, a kako nije zadovoljan samo s apsolutnom vlašću koja ima na svjetovnom području, isto pokušava učiniti na crkvenom. Slično nešto kasnije čini i Marija Terezija (1717.-1780.) u Austriji, uvodeći oblik vladavine koji se naziva cezaropapizam, a odražava se na način da carica na svom teritoriju oduzima Crkvi vlast nad duhovnom stvarnošću i provodi različite reforme. Njezin sin Josip II. (1741.-1790.) još se više upliće u isključivo crkvena pitanja, a oblik njegova takvog načina vladanja naziva se jozefinizam.

Iako su takve reforme imale i svojih pozitivnih strana, one su otvorile put razvoju radikalnog prosvjetiteljstva, odnosno takvog oblika promišljanja i djelovanja koji više nije računao samo s pozitivnom stranom obrazovanja i prosvjećivanja masa, nego je otišao u krajnost odbacujući u potpunosti vjeru u Boga kao nečega nebitnoga, nepotrebnoga i zaglupljujućega. Jedini oblik vjerovanja koji je radikalno prosvjetiteljstvo priznavao bila je vjera u razum i prirodu, a vrhunac apsurda i radikalizma doživjelo je 1793. godine, kada je francuska skupština službeno ukinula kršćanstvo i proglasila vrijedećim jedino ateizam.

Na temelju takvih svjetovnih uzurpiranja duhovnoga područja, nastali su različiti sekularistički pravci, odnosno pravci koji negiraju vrijednost i doprinos vjere i Katoličke Crkve, te im se iz tog razloga oštro suprotstavljaju, posebice ukoliko Crkva na tom području želi zadržati svoju samostalnost i odbija se pokoriti nasilnom djelovanju države. Tako je npr. u Francuskoj nastao galikanizam, pokret koji je htio odvojiti Crkvu u Francuskoj od Rima kako bi ju lakše mogao podrediti sebi i svojim ciljevima, ali nastaju i drugi pravci koji su manje utjecali na politička zbivanja, a više na iskrivljivanje dotadašnjeg načina mišljenja i prihvaćanja učenja Crkve. Među najznačajnije mogu se ubrojiti relativizam, agnosticizam, pragmatizam, utilitarizam itd., a svima je zajedničko da žele umanjiti vrijednost Katoličke Crkve, te otvoriti prostor za utjecaj svjetovnih ideja, oprečnih onome što Crkva naučava. Tijekom narednih stoljeća taj je utjecaj postao vrlo snažan, tako da se ti pravci u današnjici pokazuju u vrlo jasnim oblicima, prema kojima se mnogi imenom zovu kršćani, ali bez stvarne povezanosti s Crkvom, kako s obzirom na njezin nauk, tako i s obzirom na njezino liturgijsko slavljenje.

Javili su se tako mnogi prosvjetitelji koji su velikim dijelom pozitivno obilježili tu epohu i vrlo pridonijeli razvoju znanosti, književnosti i općenito obrazovanja, ali je među njima bio i poveći broj onih koji su sve svoje snage podredili ideji poniženja Crkve i odbacivanja njezine vrijednosti, dok su istovremeno dizali u nebesa vrijednost ljudskog razuma i autonomije prirode, oslobođenih od iracionalne ideje o Bogu. Među važnije prosvjetitelje mogu se ubrojiti enciklopedist Denis Diderot, književnik i filozof Jean Jacques Rousseau, te posebno istaknuti izrugivač svega kršćanskoga književnik, povjesničar i filozof François Marie Arouet, poznatiji pod imenom Voltaire.

Međutim, dok je u Francuskoj i u drugim dijelovima Europe prosvjetiteljstvo izravno ili neizravno odbacivalo vjeru u Boga, u Hrvatskoj on nije bilo radikalno, nego su, naprotiv, vodeći prosvjetitelji bili biskupi i svećenici, koji su ravnomjerno vodili računa kako o važnosti vjere u Boga, tako i o vrijednost obrazovanja. Takav razvitak može se zahvaliti velikim dijelom prethodnim stoljećima, kada smo bili izloženi stalnim osmanlijskim nasrtajima i najvećim dijelom ostavljeni  da se pri tome sami snalazimo kako znamo i umijemo. U takvim nam je okolnostima jedino vjera u Boga davala snagu, a nadu je jačala papinska podrška, iako ni ona nije uvijek bila onakva kakva bi se očekivala. Drugim riječima, dok su mnogi drugi europski dijelovi još u to vrijeme razvijali humanističke ideje i stvarali podlogu radikalnom prosvjetiteljstvu, mi smo i dalje ostali narod koji se čvrsto držao Boga i Crkve.

Zato je i bilo razumljivo da će se prosvjetiteljske ideje iz Europe na našem području širiti preko onih koji su bili najobrazovaniji i koji su svoje školovanje postigli na prestižnim europskim sveučilištima, a to su bili biskupi i drugi značajni svećenici. Među njima posebno treba istaknuti zagrebačkog biskupa Maksimilijana Vrhovca, đakovačkog biskupa Josipa Jurja Strossmayera, vrhbosanskog (sarajevskog) nadbiskupa Josipa Stadlera, te istarskog biskupa Jurja Dobrilu. Od značajnih svećenika prosvjetitelja mogu se posebno istaknuti franjevci Andrija Kačić Miošić, Petar Matija Katančić, te Grgo Martić, kao i npr. isusovci Bartol Kašić, Juraj Habdelić i Ruđer Bošković.


Uz temu “Crkva i moderno doba”, kao dijelu gradiva namijenjenoga za nastavu Katoličkoga vjeronauka u 2. razredu srednje škole, donosimo nekoliko priloga: 

Ostali materijali za nastavu Vjeronauka u 2. razredu srednje škole:

Svi objavljeni materijali, za sva četiri godišta: