Crkva je Otajstvo Božje, a ne dodvoravanje svijetu

Osvrt na članak Papa Franjo i internetsko sektaštvo


Potaknut člankom Papa Franjo i internetsko sektaštvo, koji je objavljen na portalu Bitno.net, a potpisuje ga zamjenik glavnoga urednika – Goran Andrijanić, želio bih iznijeti svoja promišljanja koja proizlaze iz vjere, zdrave Tradicije i svakodnevnog iskustva.

Temeljna teza u članku je napad na ljude koje se u crkvenim krugovima etiketira pod pojmom „tradicionalisti“. Značenje toga termina bremenito je poviješću i krajnostima u svakodnevnom ponašanju, pa ću pokušati na temelju konkretnih primjera pokazati da pravi kršćanin jest tradicionalist ali ne pod vidom onoga što autor pokušava prikazati.

Ako pravi kršćanin znači sve ovo, onda se trebamo ponositi što smo „tradicionalisti“ (u pozitivnom smislu riječi):

  • Vjernik je oslonjen na vjeru koja proizlazi iz Svetog Pisma, božanske Liturgije, sakramentalnog života, molitve;
  • Vjernik vapi za razmatranjem Svetog Pisma i to u Crkvi, a pitam se gdje to imamo prave oaze u našim župama da možemo crpiti na tome Izvoru; homilije pojedinih svećenika uopće nisu „zahtjevne“, nego blage i ne pozivaju na promjenu misli, riječi, djela;
  • Liturgije su nam sve više sekularizirane. Onaj vjernik koji pokušava upozoriti svećenika da se glazba mora vratiti temeljima (himnima, psalmima, pravim melodijama), biva ismijavan. Ako pokušava reći da ne postoje Mise za djecu, mlade… nedjeljom, biva ismijavan. Ako pokušava reći da odrasli trebaju u Misi čitati Božju Riječ, a ne djeca (oni to mogu preko tjedna u Misama s djecom, u posebnom terminu), također biva ismijavan. Jednako kao i ako pokušava reći da djeca, kao ni mladi, ne mogu glazbom oblikovati Mise, jer time odrasle vjernike infantiliziramo. Također i ako vjernik predloži da se nedjeljne Mise navečer ukinu, jer je to već I. Večernja ponedjeljka, ali što je još pogubnije time se razjedinjuje župna zajednica jer se podilazi pretežno mlađim vjernicima koji nedjeljom ujutro (svanuće Kristova uskrsnuća) spavaju umjesto da slave Misu zajedno sa svima, a ne kao posebna skupina;
  • Vjernik vapi za pravim smislom sakramenata. Ako svećeniku kaže da nije smisleno slaviti neke sakramente izvan Mise jer se time gubi eklezijalna dimenzija vjere, ako kaže da blagoslov jela na Veliku subotu nema smisla prije Vazmenog bdjenja, ako kaže da bi bilo dobro i duhovno izgrađujuće uvesti Jutarnju ili Večernju molitvu Liturgije časova jer nakon Mise to je najvažnija molitva, ako kaže da se za sakrament ženidbe ne mogu dopustiti svirati djela iz svjetovne glazbe (marševi), da poljubac u crkvi nije potreban jer obred to ne predviđa (utjecaj američkih filmova) jer sama Liturgija je Božji Cjelov Crkvi u snazi Duha Svetoga…, pitanje je hoće li naići na razumijevanje;
  • Ako kaže da bi bilo dobro uvesti i neke druge molitvene trenutke slavlja (bdjenja, pokornička bogoslužja), a ne samo krunicu ili križni put (koje je potrebno obogaćivati kao što preporučuju sv. Ivan Pavao II. i papa u miru Benedikt XVI.)…

Mogao bih nabrajati i nabrajati mentalitete posvjetovljenja, ali nema smisla.

Što se dade zaključiti iz ovoga? Velika odgovornost je na svećenicima ali i svima onima koji vrše službe u Crkvi. Prvenstveno da se obraćaju svakodnevno razmatrajući Božju Riječ, slave Božja Otajstva, žive sakramentalni život i ne dopuštaju svjetovnom duhu (kojim su svi zaraženi, posebno od 60-ih godina XX. st.). Kao što nam ne treba povratak na prošlost, tako nam ne treba ni usvajanje lošeg svjetovnog duha u Crkvi i župama. Razumijem „tradicionaliste“, no moraju shvatiti da će proći mnogo godina (proroštvo pape Benedikta XVI.) da dođu nove generacije (slično kao i u društvu) koje će živjeti iz Kristova božanskog života (Crkva kao manjina). Da, sada je to svima nama trpljenje, gledajući kako se vjera razdvodnjava i mnogi žive relativistički. „Moderniste“ ne mogu razumijeti, bez obzira na dobru volju, jer razvodnjavanjem nauka, liturgije, morala, vjere, od vjere ne ostaje ništa, kao ni od pravog crkvenog duha.

Tzv. srednji put je dobar, premda u mnogim stvarima, priznajem, i nije, jer oko temeljnih stvari nema kompromisa ni razgovora, a postupanja pape Franje oko nekih stvari, nažalost, daju za pravo „tradicionalistima“. Dobro iz Tradicije treba prihvatiti i dalje razvijati ali i novo, samo ukoliko je oslonjeno na Tradiciju i odraz je Dara Duha Svetoga. E, tu su mnogi prijepori jer svatko tumači sve crkvene stvarnosti kako njemu odgovara.

Stoga, najprije treba raditi na tome da se u župama naviješta Božja Riječ, otvara riznica Katekizma, dostojnije slave liturgije, pa će se tek tada, nakon osobnog i zajedničkog trajnog obraćenja, moći, svjetlom Duha, razaznati što koristi, a što nije za izgradnju Božjega naroda.