Crkva je prekrasna i sveta!

Često od sugovornika čujem frazu da je Crkva puna licemjera, a da oni znaju puno dobrih ljudi koji ne idu u crkvu. Ta se fraza u svakodnevnom govoru pretvorila u parolu: Bolje biti dobar ateist, nego licemjerni vjernik. Ako ste se našli u sličnoj situaciji onda znate da takvu argumentaciju prati i poprilična doza intelektualne i moralne superiornosti. Oni zbilja misle da su vas nadigrali i pretekli u spoznaji i moralnosti. Nećemo sada podrobno objašnjavati kamo to ustvari vodi, ali sami znate da se tako opravdava, ili priprema skori otpad od Crkve.

Kada dođem u priliku ja onda uvijek preokrenem priču pa im kažem da osobno imam drukčije iskustvo, da poznajem puno dobrih i prekrasnih ljudi koji idu u crkvu i znam za puno licemjera koji ne idu u crkvu. Dodam i da oni koji idu u crkvu, bez obzira na svoje mane i grijehe, jer se pouzdaju u Boga, a ne samo u svoje slabe snage, imaju puno više šanse postati i ostati dobri ljudi od onih koji su odbacili pouzdanje u Boga i računaju samo sa svojim snagama.

I tek tada stvorimo preduvjete za istinit i objektivan pristup. Na koncu odškrinemo vrata za istinu koja kaže da svuda ima svakakvih ljudi i da u Crkvi ima puno svetih ljudi. I ne samo to, nego da je Crkva kroz svoju povijest bila sveta i da je i danas itekako sveta. Od svih sugovornika najotvoreniji za tu istinu budu učenici na satu Vjeronauka.

No, sat Vjeronauka je jako malo u usporedbi s društvenim silama i trendovima, i nikako ne možemo pobjeći od pitanja: Zašto su učenici, njihovi roditelji, rođaci i susjedi tako uvjereni u sveopću licemjernost i nevaljalost vjernika i Crkve? Kako je moguće da se jedna takva laž nametnula kao progresivna i pametna misao? Ne samo da vjeruju u nevaljalost Crkve, nego vjeruju da izvan Crkve žive i djeluju slobodni, vjerodostojni, dobri i napredni ljudi i da su takvi mogli postati upravo zato što su se odvojili od te grozne Crkve. Što bi se moglo kriti u pozadini te priče?

Marxova logika laži – neokomunizam

Odmah mi, kao arhetip svih antikršćanskih mislilaca, na pamet pada Karl Marx. Nedvojbeno pametan čovjek, ali isto tako nedvojbeno jednostran analitičar religije, koji u religiji (kršćanstvu i Katoličkoj Crkvi) nije htio vidjeti ništa osim opijuma. Da, nije htio! Mogao je znati i znao je da je kršćanstvo drukčije nego ga on opisuje. Kao intelektualac znao je što Isus naviješta, što je Crkva činila za ovozemaljsko dobro ljudi i naroda, ali ideologija mu nije dala drugo nego naglasiti i preuveličati samo negativno i ideološki pristrano sotonizirati i proglasiti religiju (kršćanstvo i Katoličku Crkvu) opijumom. Mržnja je bila jača od logike i pameti pa je Marx odlučio lagati. Nije jedini, ali je svakako najveći simbol toga. Na njegovoj logici laži utemeljen je komunizam i ne treba podsjećati kakav je odnos komunizma prema Crkvi i istini općenito. Bit će dovoljno citirati Alojzija Stepinca: Komunizam se od laži rodio, od laži živi, i od laži će umrijeti. Ta laž nazvana je progresom.

Danas više nema starog komunizma, ali po mnogim teoretičarima komunizam se preobrazio u suptilniji neokomunizam. Iako je suptilniji, nije se odrekao starih progresivističkih fraza i parola. Fiksiran je na progres, a to ga, i nesvjesno, razotkriva pred iole upućenijim promatračima. Tako fraza da je Crkva puna licemjera, a društvo puno dobrih ljudi i parola da je bolje biti dobar ateist, nego licemjerni vjernik, ustvari imaju svoju neokomunističku pozadinu. U prijevodu s tog progresivnog, mainstream jezika na jezik “običnog” katoličkog puka, to ustvari znači da je Crkva “bestidnica” i da se prestankom odlaženja u crkvu postaje zreo, širokouman i sretan čovjek. Prije je to propovijedala komunistička partija od Pekinga do Havane, a danas Frankfurtska škola od Rima do Los Angelesa. Zajednička im je ljubav prema Marxu.  

I tako umjesto sirovom komunističkom silom, danas progresivnom maskom maskirana (Marxova) laž maršira kroz duše i umove masa na krilima medijske i kulturne hegemonije. I upravo tu je pozadina i razlog širokog uspjeha ideje da je Crkva bestidna, samo grješna, zaostala, da su popovi lopovi, trovači i barikada na putu progresa slobode i civilizacije. Iz te i takve pozadine se nedovoljno upućenima i naivnima moćno i lukavo rafiniraju opijajuće parole o licemjerima u Crkvi i prekrasnim ljudima koji su otpali od Crkve. Posebna meta su mladi ljudi, koji su oduvijek slabi na priče o slobodi i progresu. Konačni cilj je isti: revolucija. Danas, u doba COVID-a, revolucija je dobila ime “veliki reset.” Najveća prepreka takvom “resetu” su kršćani, a pogotovo Katolička Crkva. Posljednjih mjeseci svjedočimo da se cijela ta priča ponovno vraća svojstvenom joj nasilju, fizičkom, duhovnom i virtualnom.

Znakovi vremena

Koliko god takvo “progresivno” laganje bilo žestoko i sustavno, nije nam cilj pisati jednostranu apologiju Crkve. To bi također bila laž. Svi znamo da je Crkva grješna jer je svatko od nas grješnik potreban Božjeg i bratskog milosrđa. Ne treba se bojati to svakodnevno priznavati. Mi katolici to i teološki priznajemo – to je dio vjere, ali isto tako i osobno u savjesti i na svakoj svetoj misi. Svi znamo da je bolje biti dobar, nego licemjeran čovjek. To će svatko pametan priznati. Svi znamo da u Crkvi ima licemjera, a izvan Crkve dobrih ljudi. Kao što je već napisano, svugdje ima svakakvih ljudi. I svi znamo neke ovakve i neke onakve. Možda smo i mi sami nekad ovakvi, a nekad onakvi.

Ali ovdje se ne radi o tome da kao pojedinci i Crkva priznamo svoju grješnost i dobrotu svijeta. Radi se o obrani istine i očuvanju osnovnog dostojanstva pred navalom lukave ideologije. Osim konstatacije problema, važno je i zauzeti djelatan stav.

A znakovi vremena kao da traže od nas da uzvratimo najmudrije što možemo; da budemo Mudri kao zmije, a bezazleni kao golubovi. Drugim riječima, katolici trebaju ostati ponizni i samokritični, ali uopće nisu pozvani na bilo koji način pridružiti se toj navali revolucionarnog raskrinkavanja i pronalaženja licemjernih vještica i vampira u Crkvi, nego upravo suprotno: znakovi vremena traže baš da preokrenu priču koja je postala otrovna i pruže pozitivan i kreativan otpor. Javnost bi sasvim sigurno laskala da katolici svoj doprinos velikom resetu, ali bilo bi tragično postati dio te bezbožne revolucije.

Zato ne treba isticati ono što ističu oni koji su u funkciji antikršćanske ideologije ili oni koji su otpali od Crkve i sada traže opravdanja za to. Sve to već znamo – optuženi smo milijun puta.  Njihove namjere nisu dobre, a konačni cilj pogotovo. Treba isticati svjedočanstva o svetim životima katolika, o dobročinstvima Crkve kao zajednice i njezinih institucija, istinu o velikim povijesnim pričama poput slučaja Galilei, inkvizicije, doprinosu Katoličke Crkve nastanku i razvoju zapadne kulture i znanosti… Posebno istinu o jedinoj pravoj revoluciji – Kristovoj revoluciji; istinu o smislu i spasenju koja struji kroz Crkvu kao nigdje drugdje. I treba još pojačati intenzitet i jačati Crkvu. Ne radi PR-a ili promidžbe, nego radi istine. Koliki ljudi su se preobrazili kada su kroz gomile “progresivnih” laži došli do istine o kršćanstvu, Crkvi i katolicima. Trebalo bi nam biti preko glave priča o groznoj Crkvi. Pogotovo kada znamo odakle one izviru.

Tko će pružiti nadahnuti otpor ako neće katolici!? Tko će reći – ako mi nećemo! – da Crkva nije samo grješna, nego da je prekrasna i sveta!?

Miroslav Čolić, dipl. theol.